Napredak je povezan s krivnjom 

Odanost i pobuna

Što vas je ponukalo za toliko iscrpno bavljenje krivnjom i savješću?

To je nešto na što stalno nailazim u terapiji i što mnogi ne mogu prebroditi. Često se jasno vidi da je potreba za nevinošću jako vezana za djetinjstvo, dakle  jedna dječja potreba. To je potreba da roditelji kažu da si dobar. U tom slučaju je sva koncentracija usmjerena k roditeljima, a ne ka stvarnosti i sadašnjoj situaciji. Tada nije moguće razlikovan ono što doprinosi unaprjeđenju života, od onog što ga koči. I osoba se ne može odvojiti od roditelja zbog osjećaja krivice. Razvoj je uvijek praćen krivnjom. 

Dakle, razvoj ima veze s krivnjom?

Nitko ne može napredovati, a da  se  pritom ne suoči s neizbježnom krivnjom i prihvati je i pristane na nju. Evo sasvim jednostavnog primjera: dijete napušta obitelj i ženi se ili udaje. Odvaja se od obitelji i veže se za partnera koji obitelji možda i nije po volji, ali je po volji njegova srca. U tom slučaju se može oženiti ili udati samo ogrešujući se o norme svojih roditelja.

Svako dijete mora prekršiti pravila kako bi se razvilo. Tako se raste. Roditelji zabranjuju jer to smatraju potrebnim. Ali često se i potajno nadaju da će dijete prekršiti njihovu zabranu. Ukoliko dijete to ne učini, to je loše i za dijete i za roditelje. Ako roditelji djetetu sve dopuštaju to je također loše za dijete. Dijete ne može steći nikakvu duhovnu snagu ukoliko mu je sve dopušteno. Stoga  je razvoj i moguć jedino kršenjem pravila. Svako kršenje doprinosi jačanju ega, pri čemu je dijete istovremeno povezano s roditeljima, ali na jednoj drugoj razini. 

To znači da je za dijete loše ako mu roditelji sve dopuštaju?

Jako loše. Dijete se ne može orijentirati, a prije svega ne može razviti vlastitu snagu ega. 

Čak ste rekli da tada dijete može i umrijeti?

To je, naravno, samo jedna od razina. Na drugoj razini je dijete jako sebično. To i mora biti da bi uopće moglo preživjeti. Problem je u tome što se višeslojnost njegovih reakcija često uopće i ne opaža. Ono što dijete kaže je jedna stvar, a ono što hoće sasvim druga. Ponekad se dijete ponaša kao buntovnik, ali istovremeno je na jednoj drugoj, sasvim dubokoj razini potpuno vjerno i odano. Ako se na ovo gleda previše usko, onda se vidi samo jedna strana. 

Ima djece koja u svoje obitelji unose potpun kaos. Tu nema ni govora o odanosti ili nečem sličnom. To su djeca koja se stalno suprotstavljaju obitelji. Ako se sad kaže: djeca su nesebična i puna predanosti, onda to zvuči kao da su djeca nekakva idealna bića, s one strane Dobrog i Zlog.

Moje opažanje je da svako dijete postupa iz ljubavi. I kada unosi nemir, ono postupa iz ljubavi. Mora se samo pronaći gdje leži ta ljubav. Kada se to pronađe, njegovo ponašanje postaje odjednom potpuno jasno.

U jednom odgojno-popravnom domu, za djevojke s problematičnim ponašanjem, držao sam tečaj za te djevojke i njihove roditelje. Došao sam na poziv odgajatelja i tamo sam u prisutnosti roditelja postavljao obiteljske konstelacije. U svakoj konstelaciji mogla se vidjeti ista dinamika: Bolje da mene nema, nego tebe. Dotad nitko nije primijetio koliko su zapravo te djevojke voljele svoje roditelje. Kada je to izašlo na vidjelo, odgajatelji i terapeuti, koji su imali toliko problema s tom djecom, bili su potreseni. Odjednom su shvatili što su, ustvari, ove djevojke radile i zbog čega su se tako ponašale. 

Na primjer?

Na primjer, neke postaju ovisne o drogi. To je jedan oblik želje za umiranjem, kako otac ili majka ne bi otišli. Jedna se djevojka bacila s krova Doma. Pri postavljanju njene obitelji, postalo je sasvim jasno da je njen otac htio umrijeti. Taj otac je, opet, htio slijediti svog mrtvog oca. Onda je dijete svojim ponašanjem reklo svome ocu: Bolje da ja umrem, nego ti.

Kada se ovako nešto iznese na vidjelo, postoji mogućnost izlječenja. Ali za dijete to nije jednostavno. Njegova potreba za takvim osjećajima je na jednoj arhaičnoj razini. Dijete podsvjesno misli: Ako ja preuzmem ovaj teret, onda je otac njega oslobođen. Ovakva predodžba naročito je rasprostranjena medu kršćanima.

Kada ova dinamika izađe na vidjelo, djetetu postaje jasno vidljivo da njegova patnja ne pomaže roditelju. Ali to znači odricanje predodžbe o moći, koju je povezivalo sa svojom patnjom, tj. umiranjem. Ljubav sada doseže jednu višu razinu. Dijete tada može reći: Dragi tata što god ti učinio, ja ostajem. Život koji sam od tebe dobila sada mogu prihvatiti i poštivati. Time se dijete odvaja od oca i to s ljubavlju i poštovanjem. Ovo je, ogroman korak ka jačanju vlastite osobnosti. Puno je lakše umrijeti u uvjerenju da vlastita smrt nekome može pomoći.

Mnogim pomagačima je, s druge strane, mnogo teže nekoga prepustiti njegovoj lošoj sudbini, koja je neminovna, nego mu prići i umiješati se. Često se  umiješaju  ne zato što klijent toliko pati, već zato što sami to ne mogu izdržati. Postoje, naravno, i druge dinamike. 

Vi ste postavili konstelaciju i ta dinamika je isplivala na površinu? Jesu li djevojke razumjele?

Neke jesu, ali kod dvije djevojke sam imao dojam da se njihova sudbina ne može promijeniti. U takvom slučaju se tu ne smijemo uplitati. Na vidjelo sam iznio stvarnost i više od toga ne smijem učiniti. Sve bi bilo uzalud. Ako stvarnost/istina ne pomaže, što onda uopće može pomoći? 

To znači da prava pomoć ne dolazi od ljudi već od stvarnosti?

Od jasno sagledane stvarnosti. Kada se stvarnost tj. istina rasvijetli, više joj se ne može izbjeći. Oni koji je usprkos toga ne slijede, u najmanju ruku, više nisu tako nevini kao što su bili. Sada im je jasno što rade i to više ne mogu činiti s istom nevinošću kao ranije. 

To znači da je obiteljska konstelacija neka vrsta rastanka od čiste nevinosti, od nedužnosti?

Točno, većina obiteljskih konstelacija pokazuje da je onaj za koga se smatra da je zao ili problematičan, ustvari dobar i motiviran dubokom ljubavlju. Istovremeno se često vidi da su upravo oni, koji sebe smatraju boljim od drugih, prouzročili štetu i otvorili put izuzetno lošim dinamikama. I tako se svakom otvara  put za jedan drukčiji pogled na sve.

Nevina osoba se iznenada mora suočiti s učincima svoje oholosti, dok krivac može uvidjeti neželjene učinke, iako je djelovao u najboljoj namjeri. Posljedica toga je jasnija predodžba o sebi, bolji uvid u situaciju i promjena ponašanja.