Pronalazi se poredak 

Iskustvo, sloboda, ideologija

Vaš pojam poredak je sasvim poseban i često nailazi na nerazumijevanje. Ima prizvuk uređenosti i strogo utvrđenog kanona, koji ograničava autonomiju pojedinca, sužavajuću slobodu. Zvuči arhaično i patrijarhalno i sigurno ne odiše slobodom. Na što mislite kad govorite o poretku?

Kad se nešto dovede u red, stvara se osjećaj olakšan- ja, mira i neometanog zajedništva. To je značenje jednostavne rečenice: Dovesti u red. Iznenada se osjećamo rasterećeno. Ovi poreci se uočavaju, a ne propagiraju, i ja ih pronalazim putem obiteljskih konstelacija. 

Podjednako pravo na pripadnost

Možete li navesti primjere za takve poretke i postoje li određena pravila kojima se oni rukovode?

Da, kad napravite mnogo konstelacija, počnete uočavati poredak. Na primjer da svaki član obitelji ima podjednako pravo na pripadnost. To je osnovni poredak: tko tu pripada, on ima pravo na pripadnost i to podjednako pravo kao i svi ostali. To je jedan lijep poredak iz kojega može izaći samo dobro. Kada govorim o ovom poretku, ne rukovodim se nečim što je negdje bilo tako proglašeno, npr. u kršćanstvu. O ovom poretku se tamo ne govori. Govorim samo o onome što postaje očito tijekom konstelacija i što ima utjecaj. Ako se poštuje, nastaje dobro. I to svatko može iskusiti i ispitati na samom sebi. Kada se ovi poreci ne poštuju, ljudi zapadaju u krize ili obolijevaju.

Uzmite primjer gdje je jedan od članova obitelji bio homoseksualac. Zbog toga je bio prezren i odbačen. Kada je opet dobio svoje mjesto, svi su se odjednom osjetili rasterećeno. Ako bi on, pak, ostao isključen, kasnije bi ga netko drugi oponašao, ne primjećujući to. Poredak djeluje neovisno o tome jesmo li ga mi svjesni ili ne, priznali li ga mi ili ne. 

Iz ove empirijske relacije po vama ipak postoji nešto poput pravila ponašanja?

Postoje oblici ponašanja ili stavovi koji služe poretku, a postoje oblici ponašanja koji ga narušavaju. Cilj terapije je da se nešto što je u neravnoteži ponovno dovede u red.

Ako neka žena, npr. umre na porođaju ili ako je mnogo članova neke obitelji poginulo, to ulijeva strah. Onda ti mrtve ne želimo priznati, već ih radije zaboravljamo. Nitko zbog toga u moralnom smislu nije zao ili kriv, ali usprkos tome to ima loše djelovanje, što se i vidi kada se ta obitelj postavi. U obrnutom slučaju, kada se dostojno odnosi prema mrtvima, kada im se da počasno mjesto koje im pripada, vidi se pozitivan utjecaj na obitelj. 

Pravo na vlastitu sudbinu

Ovim porecima pripada i to da se svakome mora prepustiti njegova sudbina.

Kad u nekoj obitelji otac ili majka žele umrijeti zato što su im brat ili sestra poginuli, onda kod njihove djece postoji jaka unutarnja potreba spriječiti smrt roditelja.

Ponekad to ide tako daleko da djeca umru umjesto roditelja. To je klasičan način ogrješenja o poredak. Djeca se upliću u nešto, na što nemaju pravo. Iako ona za takav postupak nisu kriva i čine to iz ljubavi, takvo djelovanje ima loše posljedice za sve. Ovakav sistem dolazi opet u red tek kada djeca puste oca ili majku da odu, bez obzira koliko im to teško padalo. U ovom slučaju to je znak poslušnosti i poš- tovanja. Štoviše, roditelji imaju veće šanse ostati ako im nitko ne staje na put, nego ako ih netko želi zadržati. 

Hijerarhija

Drugi poreci imaju veze s hijerarhijom. Npr. roditelji dolaze prije djece i njihov partnerski odnos ima prednost pred roditeljstvom. 

Što znači to da roditelji dolaze prije djece?

Roditelji moraju u odnosu na djecu stajati na prvom mjestu. Onda se djeca osjećaju u redu. Ako se roditelji pokušavaju partnerstvom izjednačiti sa svojom  djecom ili ako se ustručavaju kako ne bi ostavili dojam da su nadmoćni ili nadređeni, to ima vrlo loš učinak za djecu. Djeca se onda osjećaju nesigurno i neslobodno.

Poretku pripada i to da određena djela sobom nose posljedice koje se ne mogu poništiti. Mnogi imaju predodžbu da se neko loše djelo može ispraviti ili poništiti, npr. terapijom. Kad se radi s teškim bolesnicima, može se vidjeti da postoje djela koja se više ne mogu poništiti ili iskupiti. Poretku pripada i to da se toj osobi bezrezervno prepuste posljedice njenog vlastitog djelovanja. Ako se to učini i ona pristane na njih, stječe posebno dostojanstvo koje ranije nije imala i koje bez toga ne bi bilo moguće. 

Koja su to loša djela koja se ne mogu poništiti?

Na primjer, abortus ili kada netko vlastitog oca strpa u zatvor. Takve stvari se ne mogu izbrisati, ne možemo se pretvarati da se nisu dogodile. Jedino što preostaje je da se krivici pogleda u oči zajedno sa svim posljedicama i da ih se prihvati sa svom težinom koju one nose. Ponekad iz reakcije klijenta vidim da se nešto više ne može promijeniti. Na primjer, prije bi umro, nego roditeljima odao priznanje. Onda mu to i kažem, ali ne u smislu da se tu uopće više ništa ne može dovesti u red, već kao terapeutsku mjeru. Ne kažem, dakle, da bi bilo nemoguće stvari dovesti u red, ali u cilju terapije potrebno je razotkriti dinamiku koja djeluje. Moja namjera je predočiti osobi svu ozbiljnost situacije ne bi li tako došlo do promjene. 

To zvuči jako strogo.

Da, ali sve drugo bi značilo zatvaranje očiju pred istinom, uz moto: Ne može biti da je baš tako kako jest. Onda bismo i on i ja iskrivili stvarnost i konstruirali je po vlastitom viđenju, kako bi nam bila ugodnija, umjesto da joj pogledamo u oči. Promjena je moguća samo kad se stvarnosti pogleda u oči.