Briga za sljedeću generaciju 

Angažiranost i poravnanje

Vi ste obiteljski terapeut. Zbog toga je jasno zašto se uvijek vraćate na majku, oca, dijete. Međutim, čini se kao da je ovdje određen broj ljudi isključen. Oni koji nemaju djecu, oni koji ne žive u vezi ili oni koji žive u drukčijim životnim zajednicama od onih klasičnih, kao što su brak ili obitelj. Ova raznolikost životnih putova danas mnogo više odgovara stvarnosti. Ponekad se stiče dojam da je po Vama žena, koja nije rodila, neprirodna. 

Gubitak

Kroz vjekove žena je morala rađati mnogo djece. U antičko doba svaka žena je morala roditi petoro djece  kako  bi se osigurao opstanak grada. To je bilo nešto sasvim normalno. Život tih ljudi ne možemo ni zamisliti - teške okolnosti, rano  umiranje.  Ipak, bili su veseli  i uživali su  u životnim zadovoljstvima.

Toliko mnogo života može cvjetati samo kad ima i mnogo smrti. Ako više nema toliko smrti, onda ne može biti ni toliko novog života. Cinično rečeno, zato što nas velika postignuća čuvaju prerane smrti, oduzeto nam je ono drugo, ispunjavajuće iskustvo.

Danas je nezamislivo imati četvoro ili petoro djece. Mi smo zbog današnje situacije upućeni na drukčiji put: mnogi parovi nemaju djecu i mnogo je onih, koji žive sami, bez partnera. To je prikladno našoj današnjoj situaciji.

Ono što je čudno je da oni koji su izabrali put bez djece, misle da su izabrali bolji put. Oni možda ne primjećuju da je taj put neophodan, predodređen potrebama cjeline. Isto tako ne primjećuju, da su - iako zadovoljni svojim izborom - isključeni iz nečeg važnog. 

To se odnosi na samce i samice i parove bez djece?

Nekada je za žene, ali i za muškarce, bilo ispunjavajuće imati puno djece. Drugi načini ispunjenja nisu ni postojali. Kad žena danas ima samo jedno dijete, ona u obitelji nije ispunjena. A pogotovo ako uopće nema djece. Onda tada traga za drugim poljima djelovanja u kojima može razvijati svoje sposobnosti. To je u duhu našeg vremena. Duboko ispunjenje koje imaju žene s mnogo djece nije više dostupno ženama u današnjem društvu.

Rilke opisuje upravo to kad kaže da je priroda za nas izgubljena. Izgubljena je i složenost. Zemlja postaje siromašnija. Mnogo toga što je nekada bilo, nestalo je i ostaje samo u sjećanju. Tuga zbog tog gubitka vraća nam natrag nešto od onog što još ostaje od izgubljenog bogatstva i njegove dubine.

Kad žena uvidi da ispunjavajuće majčinstvo za nju nije moguće i ako to doživi kao gubitak, i s njim se pomiri, onda ona kroz tu žalost i odricanje dobiva natrag dio izgubljene mogućnosti. To oplemenjuje ono čime se ona trenutno bavi. Kad ima saznanje o tom gubitku, a bavi se nekim poslom, ona je njime drukčije ispunjena, drukčije nego  kad bi rekla: Ah, što će mi djeca, Crkva, kuhinja, ili ako ono što je ustvari gubitak, doživljava kao napredak.

Ne radi se o tome da mi to možemo ili moramo promijeniti. Ne možemo. Ali suočiti se s izgubljenim, dati mu mjesta u srcu i s tim sjećanjem pogledati u oči onom što nam je moguće - to ima dubinu. 

Znači da onim što vi radite u terapeutskom okviru kroz konstelacijski rad - odajete poštovanje odbačenima, mrtvima  i  onima koji nisu poštovani - može li se to  učiniti  i na  društvenoj razini?

Nisam o tome još razmišljao na taj način, ali se slažem s Vama. Cjelina je punija ako se uključi i ono što je izgubljeno, iako je otišlo i ne može se vratiti. 

To nije niti nostalgija u smislu da je ranije sve bilo bolje, niti je negacija prošlosti u smislu da je danas sve bolje nego prije. Tu nema oholosti niti nostalgije, ali ni želje za obnavljanjem, čak i kad bi to bilo moguće. Razvoj se može usporiti, nešto se može sačuvati, ali misliti da se sve može spasiti je iluzorno. 

Maloprije ste upotrijebili za vas pomalo neobičnu riječ - angažman. Govorili ste o djelovanju za stvaranje dobrog. Znači da i za Vas postoji nešto poput angažmana? O mnogim ste se angažiranima izjasnili uglavnom negativno, zato što se oni često osjećaju boljima od drugih. Što vi podrazumijevate pod angažmanom?

Briga za naraštaj. To je briga koja je primjerena odraslima. Na primjer, da su djeca dobro i da imaju ono što im je potrebno za razvoj. 

To se ne odnosi samo na roditelje?

Ne. Svako ispunjenje uvjetovano je takvom brigom. Čak i u politici je odlučujuća briga za generacije koje dolaze. Ta briga je bez užurbanosti, sasvim mirna i doprinosi ravnoteži. To znači: Ja uzimam ono što sam dobio od roditelja i poštujem ih tako što to dajem dalje i dopuštam da se prelijeva na druge.

Često poslije terapijskog rada zamišljam kako je djeci poslije konstelacije koju su odradili njihovi roditelji. Mnogima je bolje. Time sam ganut. Ali  to nije  angažman u smislu da ja nešto poduzimam. To je kao lako titranje, primanje i prosljeđivanje onoga što smo primili.

To se vidi onda kad su djedovi zajedno sa svojim unucima. Oni su tako opušteni. Bez zahtjeva daju sve što imaju. Za mene je to prekrasna slika starosti.

Oni koji stoje u sredini života to još ne moraju raditi. To bi bilo besmisleno. Ali lijepo je znati da se nalazi u struji života, struji iz koje se dolazi, u kojoj se sudjeluje i od koje se daje drugima. 

To bi bila neka vrsta etike.

Da, kad ne bi bilo tako obično. Tako nešto se ne treba nikome reći. Etika postavlja zahtjeve koji se moraju ispuniti. Djedu ne moram reći kako se treba ophoditi prema unucima. On to zna. Ako bih htio tu postaviti etička pravila, vjerojatno bih se time suprotstavio struji života. 

Sudbina

Veliku važnost pridajete prepuštanju sudbini. U kakvom je to odnosu prema angažiranju?

Sudbina je nešto što je svakom predodređeno, bez mogućnosti da se točno definira. Kod angažmana pojedinac se osjeća pozvanim da se angažira na nekom zadatku. 

Postoji li za svakog čovjeka predodređena sudbina?

Sudbina je velika riječ. Ja radije kažem da smo uzeti u službu. To ima veze s ciljem kojem se teži. S druge strane, pojedinac je ograničen okolnostima, bolešću, tjelesnom građom, zemljom, narodom, i razvija se unutar tih danih okolnosti. Ako se pomiri s danim okolnostima i prizna granice koje iz njih proistječu, to će mu dati snagu za ispunjen život.

Kao terapeut, kod svakoga vodim računa o tome kuda i u kojem smjeru vodi njegov put? Gdje su ograničenja? Vodim ga do toga da uvidi svoje granice i složi se s njima, da nema iluzija, i da ne miješa snove sa stvarnošću.

Sudbini pripada i to da se suglasimo s posljedicama vlastitog djelovanja i odgovornosti. Na primjer, da određena osoba ima upravo tu partnericu, upravo to zanimanje, upravo tu djecu, možda kratak životni vijek, možda ga čeka neuspjeh - sve to pripada sudbini te osobe i ja se tu ne miješam. Radim isto ono što i ona mora raditi. Usuglašavam se s tom sudbinom. Upravo zato što sam suglasan, mogu unutar postavljenih granica prona- ći putove koji su korisni. 

Zar ne postoji zahvat koji može preokrenuti sudbinu?

Naravno. Ono što preokreće sudbinu nije protiv te sudbine. Ona sama nam ponekad poklanja mogućnost preokreta. Ali kad vidim da za to nije pravo vrijeme, niš- ta ne poduzimam. 

To je ili staromodno ili postmoderno. Moderan čovjek polazi od toga da sam upravlja svojim životom, da je sam majstor svoje sudbine. Postoji i izreka 'krojač svoje sudbine. Zar u okvirima sudbine ne postoji i nešto poput vlastite kreacije sreće i nesreće?

Svakako da postoji. Ali postoji i drugi put, put prilagodbe i prepuštanja struji života. Kad netko primijeti da je pozvan za neki zadatak i tome se pokorava, dolazi na putove koje sam nije mogao ni zamisliti. Cilj nije jasan i sljedeći korak je još u tami. On je suglasan, ali još ne zna kuda to točno vodi. Onda, po pravilu, biva vođen ka puno većem, onom što više ispunjava, nego netko tko se oslanja samo na sebe. Poduzimanje akcije stvara otpor. 

Kad govorite o poretku primjećujem da se uvijek vraćate na osjećaj superiornosti. Dobiva se dojam  da je  takav stav osnovni razlog za poremećaj u  poretku.  Postoji li još  neki sličan  stav s takvim velikim utjecajem?

Da, ali u pozitivnom smislu. Kad priznam da svi imaju isto pravo na pripadnost. Ne kao postulat, već kao sistemski poredak koji djeluje. I u sveukupnoj strukturi svatko ima svoje posebno mjesto. Nitko nije bolji ili gori zbog toga što je drukčiji. 

Poredak duše i moral

To je poprilično amoralan duhovni poredak.

Može se reći i da je to najviši  moral. 

Kad kažem amoralno, mislim na to da je ranije žena s izvanbračnim djetetom bivala izolirana, ili ona žena koja živi nevjenčano ili neki homoseksualac. Izvanbračna djeca su se krila, sve su to načini ponašanja koji su odgovarali tadašnjem moralu.

Takva vrsta morala je sredstvo pomoću kojeg se stavljamo u superioran položaj u odnosu na druge. Sve teške rasprave proizlaze iz ovog temeljnog stava da ja imam više prava od tebe i da te mogu isključiti - to je put uništenja. 

Pod amoralnim podrazumijevam: to je osjećaj poretka i jednakosti neovisno od vladajućeg morala u društvu.

Upravo tako. 

Ali to znači da taj duhovni poredak može napraviti zbrku u vladajućem moralu. Kada se, na primjer osvrnemo na rigidna pravila maloga mjesta ili na krute moralne kodekse 50-ih godina - postaje očito da postoje povijesni društveni konteksti, koji su jednostavno predodređeni za takav način izopćavanja drugih. 

Točno. Tako da čim se javi neka smetnja i neka grupa više ne funkcionira, onda je prvi korak da  se  pogleda gdje je netko isključen i da se taj netko ponovno uključi. 

Ali i vi imate određenu predodžbu o tome što je dobro. I onda kad kažete da prihvaćate svijet onakvim kakav jest. Kako biste vi definirali dobro? / kako izbjeći osjećaj superiornosti?

Kriterij za dobro je - donosi li ono drugima olakšanje, radost ili im ublažava nevolju. Ali ja  isto tako vidim da  je drugima često bolje kad se ne miješam u njihove poslove. Ne radi se, znači, samo o tome da se čini dobro, već i da se radi dobra ništa ne čini, da se pusti. 

Ima mnogo javnih diskusija o Vašem radu. Kako se odnosite prema napadima na Vaše izjave?

Sasvim jednostavno. Ako netko napadajući moje izjave postigne nešto dobro, ja se s tim slažem.