Napuštam nadu u vječni mir 

Iluzija moći

Vi kažete da su ljudi često u službi nečeg većeg, a da toga ponekad nisu ni svjesni.  Ako se povijest naprosto odvija  tako kako se odvija radi li se po vama o ljudskoj arogantnosti ako se misli da se nešto može razviti nabolje?

Naravno da postoji razvoj, ali mi ne znamo kuda on konačno vodi. Djeca počinju u nadi, mladež se angažira, nešto postigne, da bi ubrzo postali svjesni stvarnosti, koja ih usporava i ograničava. Kad se granice spoznaju, onda se možda povuku u nešto manje pretenciozno. Mladi ljudi to nazivaju uskogrudnim. Ja u tome vidim prihvaćanje svijeta onakvim kakav jest i pomirenje sa stvarnošću. Također, kada se netko vjenča i ima djecu, osjeća ograničenost i primjećuje da vlastita energija nije bezgranična. Tada se pomiri sa svijetom onakvim kakav jest. To za njega ima blagotvorno djelovanje i njegovoj djeci otvara put da ponovno krenu ispočetka. 

Vi sada govorite prije svega s osobnog, obiteljskog stajališta. Postoji li za vas i na društvenoj razini nešto kao razvoj, učenje iz iskustava?

Svakako. Njemačku demokraciju u današnjem obliku ne mogu zamisliti bez iskustva nacizma. Bez obzira koliko je sve to bilo strašno, za one koji su preživjeli imalo je dobrobitno djelovanje.

Zar se prvo to moralo dogoditi?

Ne bih se usudio ni pomisliti da imam odgovor na to pitanje. Jer bi to bilo arogantno. To je za mene jednostavno činjenica. Heraklit je rekao: Rat je otac svih stvari. Naravno da ga sada zbog toga možemo i kritizirati. Ali pitanje je: je li on u pravu? Kad vidim da nemamo šansu izbjeći svađe, ratove i sva ta loša iskustva koja ona sobom nose, prihvaćam ih takvima kakve jesu. Napuštam nadu u vječni mir.

Suprotnosti promatram na jednoj višoj razini. Takozvano dobro i takozvano loše na toj višoj razini djeluju zajedno. Rat i mir djeluju zajedno. I jedan i drugi politički pravac djeluju zajedno i međusobno su uvjetovani. Tako viđeno, svaki pokret, i onaj koji osuđujemo, pruža doprinos cjelini.

To znači da su najveći povijesni pokreti neizbježni. Nacistički pokret, komunizam, ali isto tako i pokret koji je doveo do ponovnog ujedinjenja  Njemačke, za mene   su neizbježni. I nitko ih nije mogao zaustaviti. To su erupcije moći koja je snažnija od pojedinca. Mnogi, koji su sudjelovali u takvim pokretima, mislili su da je bilo u njihovoj moći pokrenuti ih i njima upravljati. Istu predodžbu imali su i oni koji su im se suprotstavljali.

Danas, na primjer, mnogi misle da je u moći čovjeka uništiti svijet atomskim bombama. Drugi, koji protiv toga protestiraju, polaze od toga da oni posjeduju moć da to zaustave. Time se gube iz vida prave snage koje djeluju u svijetu. U oba slučaja je izvor djelovanja ili snage premješten u vlastito Ja. To nije dovoljno.

Protest i otpor je bitan. On mora postojati. Ali pretpostavka da je rješenje u našoj  moći i u našim rukama,  za mene je potpuno neprihvatljiva. Zato i vidim, kako izazivače rata, tako i njihove protivnike u istom čamcu. Obje strane misle da im je sve u ruci i obje strane su možda spremne na isto nasilje. One se ne razlikuju po osnovnom stavu, već samo po sadržaju. 

Ne mora značiti da su uvijek obje strane spremne na isto nasilje. Naravno da ne mora uvijek biti tako, ali je često tako. Nacional-socijalisti su bili spremni na sve, dakle na nasilje do smrti. I ljudi iz Pokreta otpora su uvidjeli da samo nasiljem mogu nešto promijeniti. Ali u konkretnom izvršenju jedni nisu bili više naklonjeni miru no drugi. Opozicija je, naravno, u odnosu na zločine koje su počinili Nacionalsocijalisti potpuno razumljiva, ali to još uvijek ne znači da je ona bila miroljubiva. To su dva ratnika koja se bore jedan protiv drugog i svaki od njih mora uništiti onog drugog, da bi ostvario ciljeve i ideje za koje se bore. 

Zar ne smatrate legitimnim da u tako ekstremnim situacijama  i najmiroljubiviji ljudi bivaju spremni prihvatiti se oružja?

To za mene nije pitanje legitimnosti. Ima situacija u kojima je nasilje neizbježno. Predodžba da se o neopravdanosti tih postupaka može i smije odlučivati za pisaćim stolom, meni se čini vrlo naivna. 

Krivnja

To bi značilo da smo svi mi, bez obzira što radimo, u službi nečeg većeg?

Da. I što je za mene jako važno: ne postoji djelovanje bez spremnosti za preuzimanje odgovornosti. Oni, koji žele ostati nevini, ostaju bez snage. Svojim nastojanjem da ostanu nevini oni čak nanose patnju drugima.

Još nešto je također jako važno. Iz vremena koje sam proveo u Južnoafričkoj Republici, gdje sam dugo bio svjedok kako su crnci i bijelci razdvojeni, naučio sam ponešto o grupama. Kad radim s obiteljima ili grupama, ono što je očigledno je da ljudi pripadaju određenoj gru- pi i kad je ta grupa u opasnosti, oni se brane napadajući druge grupe. Svaka grupa razvija vlastitu savjest i prema njoj je dobro sve ono što vlastitoj grupi ide u korist, a drugoj šteti. Onda se mirne savjesti čine i najstrašnija djela drugoj grupi. Ta vrsta savjesti je zastrašujuća.

Pitanje je što netko može učiniti kad se nade zarob- ljen u takvoj situaciji? Može li izaći? Mnogi kažu da bi to bilo ispravno. Ali kuda ići kad se napusti svoja grupa? Nijedna druga grupa ga neće prihvatiti.