Kalendar događanja

Član borivoj

Upisao:

borivoj

OBJAVLJENO:

PROČITANO

197

PUTA

OD 14.01.2018.

Smrt velika avantura - nema kraja - nema početka

Jedno rođenje dobivamo od naših roditelja, drugo je naše. Prvo će rođenje završiti smrću. Drugo je rođenje početak vječnosti: nema smrti - nema kraja - nema početka.

Jedno rođenje dobivamo od naših roditelja, drugo je naše. Prvo će rođenje završiti smrću. Drugo je rođenje početak vječnosti: nema smrti - nema kraja - nema početka.

Konačni cilj zemaljskoga života je iskustvo samo-ostvarenja - Jedno iznad svih mijena. Biti svjestan, biti probuđen, naš prvi samostalan korak prema konačnom “ostvarenju“. Budite sigurni da pravi put ne može biti onaj kojim koračaju svi. Danas ljudi obično slijede masu umjesto da se koriste svojim vlastitim intelektom, vla-stitom sviješću. Morate pronači put kojim nitko ne ide. Izaberite put koji vas vodi dublje u samo-ću, u osamljenost. Izaberite put koji nije tradicionalan - koji nije ortodoksan već revolucionaran; onaj pri kojemu je svaki korak revolt protiv svega staroga i svega što pripada prošlosti.

Prosvijetlili su se samo pojedinci. Svi drugi postaju dio mase - hinduisti, kršćani, muslimani, jaini, parsi. . . nikada ne postižu prosvjetljenje. Jedino su pojedin-ci ti koji imaju hrabrost biti u samoći sposobni zaustaviti i udo-miti se u svojoj unutarnjoj nevino -sti. Što dublje ulazimo u sebe, toliko je čišći izvor svijesti koje-ga pronalazimo. Kada stignemo u samo središte našega bića, stigne-mo u središte Svemira. Tada cva-te mudrost i postajemo mudraci. Da bismo iskusili Oslobođenje moramo se osloboditi veza koje je stvorio naš um. Um je čaro-bnjak koji proizvodi svakojake vrste iluzija: lijepo i ružno, uspjeh i neuspjeh, bogatstvo i siroma-štvo. Um neprekidno nešto stva-ra. Kada jednom usvojimo neku ideju, tada trošimo svu životnu energiju kako bi je ostvarili. I ti-me živimo u nekoj vrsti hipnoze. Od te se hipnoze ili vezanosti mo-žemo osloboditi. Kada postanemo svjesni da je sve stvorio um, bila to  bol ili ugoda, rođenje ili smrt i kada to tako vidimo i potpuno prepoznajemo, tada čarobnjak ne-staje i ostaje samo Istina. I ta nas istina oslobađa. S ostvarenjem dolazi sloboda. . . Dospjet ćete do stanja svijesti u kojemu više nema pitanja. . . . Mahayogin Pilot Baba u predgovoru knjizi - U PRISUTNOSTI MAJSTORA, 2003 od Romola Butalia

Biti potpuno u ovom trenutku znači biti u meditaciji. I kad se dogodi meditacija vidjećete da dva krila rastu u vama: jedno će biti od ljubavi - Atiša to zove samilošću - drugo će biti od slobode. I počet će da rastu zajedno. To donosi ispunjenje. Nema gunđanja, nema žaljenja. Atiša je u pravu; on kaže: Sada, čak i kad umrem, neću žaliti.

- Život je bio ispunjenje. Spoznao sam njegove tajne. Volio sam, živio u slobodi, saznao sam sve što je bilo potrebno da se bude zadovoljan. Krajnje sam ispunjen. Život je bio plodonosan. Život nije bio traćenje, bio je nepresta-no bogaćenje, i cvijetao sam i lo-tos se otvorio. Umrijeti sa svojim unutrašnjim lotosom potpuno ras-cvjetalim, umrijeti u ljubavi, u slobodi, dokaz je da je čovjek spoznao život, dokaz je da je čovvjek stvarno živio. Svi drugi samo prolaze kroz prazne kretnje; one nisu život.

Treba da nađete slobodu na oba načina, ispitivanjem i istraživa-njem.

Kako naći tu slobodu? Kako naći to suštinsko jezgro svoga bića? To se dešava u meditaciji. Atiša naziva meditaciju "svjesnost". A svjesnost treba da se razvije; ona je u vama samo sjeme, može postati drvo. I on sugerira da bi dvije stvari bile od pomoći: jedna je ispitivanje, a druga je istraži-vanje. Ispitivanje znači: nikada ne dozvolite bilo čemu da prođe kroz vaš um, a da to pomno ne posmatrate. Priča se da je Sokrat rekao da je život bezvrijedan ako niste živjeli ispitivajući. Jedan život bez ispitivanja je bezvrije-dan život. Ispitivanje je prvi ko-rak: postati oprezan prema onome što prolazi kroz vaš um. A tamo je neprestan saobraćaj - tako mno -go misli, tako mnogo želja, tako mnogo snova prolazi. Treba da budete pažljivi; treba da ispitate svakog i sve što prolazi kroz um. Niti jedna jedina misao ne bi tre-bala da prođe nesvjesno, jer to znači da ste spavali. Posmatrajte sve više i više. I drugi korak je is-traživanje. Prvo posmatrajte, ispi-tajte, a onda počnite da gledate u korijene. Osho - KNJIGA MUDROSTI - Predavanja o Atiši -nih sedam točaka treninga uma

Mirdad: Priđi mi bliže, Himbale. Ah, Himbale, Himbale. Zato što ti je otac umro, puštaš da ti tuga izjeda srce i njegovu krv pretvara u suze. Što bi činio da cijela tvoja porodica umre? Što bi činio da svi očevi i majke i sve sestre i bra -ća na ovome svijetu minu van i preko domašaja tvojih ruku i očiju?

Himbal: Da, Učitelju. Moj otac je umro nasilnom smrću. Junac ko-jeg je nedavno kupio, još sinoć mu probode stomak i razmrska lubanju. Upravo mi je javljeno po glasniku. Jao meni! Ah, jao meni!

Mirdad: I on je umro, izgleda, baš u vrijeme kada su mu se sreće ovo ga svijeta osmjehivale.- Himbal: Tako je, Učitelju. Upravo je tako. - Mirdad: I njegova smrt te boli još jače, jer je junac bio kupljen nov-

cem koji si mu ti poslao.

Himbal: Tako je, Učitelju. Upra-vo je tako. Ti, izgleda, znaš sve.

Mirdad: I taj novac bijaše cijena tvoje ljubavi za Mirdada.

Naronda: Himbal više nije mogao govoriti, jer se gušio u suzama.

Mirdad: Tvoj otac nije mrtav, Himbale. Niti su još mrtvi njego-vo obličje i sjenka. Ali su mrtva, zaista, tvoja čula za izmijenjeno obličje i sjenku tvoga oca. Jer ima obličja tako finih, sa sjenkom toliko razrijeđenom, da ih grubo oko čovjekovo ne može razaznati. Sjenka cedra u šumi nije ista sjenci cedra koji postade jarbol na brodu, ili stup u hramu, ili skela za vješala. Niti je sjenka tog cedra na suncu ista onoj na svjetlosti mjesečine, ili zvijezda, ili u rumenoj izmaglici zore. Ipak taj cedar, svejedno kako izmije-njen, i dalje živi kao cedar, iako ga cedrovi u šumi više ne prepo-znaju kao svoga brata od nekad.

. . . Može li zrno žita u zemlji znati za njegovo srodstvo s kla-som žita nad zemljom?

. . . Može li hrast vidjeti sebe u hrastovom žiru? Zato što je tvoj otac sada u svjetlosti na koju tvo-je oko nije naviklo i u obliku koji ne možeš raspoznati, kažeš da tvo -ga oca više nema. Ali čovjekovo materijalno jastvo, svejedno gdje prenijeto i kako izmijenjeno, pri-nuđeno je bacati sjenku sve dok se potpuno ne rastvori u svjetlosti

čovjekovog božanskog Jastva.

Djelić drveta, bilo ono danas zele -na grana na drvetu, a sutra drveni klin u zidu, nastavlja biti drvetom i da se mijenja oblikom i sjenkom, sve dok ne bude prožderano va-trom koja je unutar njega. Na isti način će i čovjek nastaviti biti čovjek, kada je živ, kao i kada je mrtav, sve dok ga Bog koji je u njemu, ne proždre, što će reći, sve dok ne bude razumio svoje jedin-stvo s onim Jednim. Ali, to neće biti ostvareno u onom treptaju oka koji ljudi vole označavati kao životni vijek. Svekoliko vrijeme je životni vijek, moji Suputnici. Nema stanki i početaka u vre-menu. Niti ima karavan prenoči-šta gdje se putnici mogu zausta-vljati radi osvježenja i odmora. Vrijeme je neprestanost koja pre-klapa samu sebe. Njena pozadina je spojena s njenom prethodni-com. Ništa nije okončano i otpu-šteno u vremenu i ništa nije zapo-četo i dovršeno. Vrijeme je točak stvoren čulima i čulima je zaroti-ran u prazninama prostora. Vi čuli -ma opažate zbunjujuću smjenu godišnjih doba i zato vjerujete da je sve u kandžama promjene. Ali istovremeno priznajete da je sna-ga koja svija i razvija godišnja doba, vječno jedna i ista.

Vi čulima opažate rast stvari i nji-hovo propadanje i potišteno izja-vljujete da je propadanje svršetak svih stvari koje rastu. Ali prizna-jete da sama sila koja tjera na rast i propadanje, niti raste, niti pro-pada. Kako ste lakovjerni! Kako lako padnete na svako lukavstvo kojim se vaša čula igraju s vama. Gdje vam je mašta? Jer jedino njome možete vidjeti da su sve promjene koje vas zbunjuju, sa-mo opsjenarska igra. Kako može vjetar biti hitriji od povjetarca? Ne rađa li povjetarac vjetar? Ne nosi li vjetar sobom povjetarac?

Zašto vi koji hodate zemljom, premjeravate koracima i ligama rastojanja koja prelazite? Bilo da se gegate ili da galopirate, niste li nošeni brzinom Zemlje u prostore i oblasti u koje je i Zemlja sama nošena? Nije li stoga vaš hod isti kao što je i hod Zemlje? Nije li Zemlja, s njene strane, nošena dru -gim tijelima, a njena brzina izje-dnačena njihovoj brzini? . . . Ne rastete li neprestanim propada-njem? Ne propadate li nepresta-nim rašćenjem? Nisu li mrtvi zemlja zdravica živih, a živi, žitnice mrtvih? Ako je rašćenje dijete propadanja, a propadanje, dijete rašćenja, ako je život majka smrti, a smrt, majka životu, onda su oni zaista ništa drugo nego jedno u svakoj točki vremena i prostora. I zaista je vaša radost zbog življenja i zbog rašćenja isto toliko glupa koliko i vaša žalost zbog umiranja i propadanja. . .

Ako svako godišnje doba u sebi nosi ostala tri, onda su zaista sva godišnja doba jedno u svakoj točki vremena i prostora. Da, vri-jeme je najveći opsjenar, a ljudi su najveće budale. Čovjek, koji je stavio točak vremena u pokret, zarobljen je i ponesen kretanjem skoro poput vjeverice u točku, da više nije u stanju povjerovati, daje on sam pokretač, niti više može “naći“ vremena; da zausta-vi kovitlac vremena. I skoro po-put mačke koja se oblizuje ližući točilo i time vjerujući da krv koju liže curi s točila, liže čovjek samu svoju krv prolivenu o rub vreme-na i žvače samo svoje meso iski-dano žbicama vremena, vjerujući da su to krv i meso vremena.

Točak vremena okreće se u pra-zninama prostora. Na njegovom rubu sve stvari su opažljive čuli-ma, koja nisu sposobna opažaj ti bilo što što nije u vremenu i prostoru. Tako se stvari nasta-vljaju pojavljivati i iščezavati.

Ono što za nekoga nestaje u jednoj određenoj točki vremena i prostora, drugome se pojavljuje u drugoj točki. Ono što je za neko-ga gore, za drugoga je dolje. Ono što je za nekoga dan, za drugoga je noć, zavisno od “kada“ i “gdje“ promatrača. Jedan je put života i smrti na rubu vremena, O, mona-si. Jer kretanje u krug nikada ne može dosegnuti kraja, niti ikada samo sebe istrošiti. I svako kreta-nje na svijetu, kretanje je u krug. Zar se onda čovjek nikada neće osloboditi od opakog točka vreme -na? Hoće, jer čovjek je nasljed-nik svete Božje slobode. Točak vremena se okreće, ali je njegova osovina uvijek u miru. Bog je osovina točka vremena. Iako se sve stvari okreću oko Njega u vremenu i prostoru, ipak je On uvijek bezvremen i besprostoran i nepomičan. Iako sve stvari potiču iz Njegove riječi, ipak je Njegova riječ bezvremena i besprostorna poput Njega. U osovini, sve je mir. Na rubu, sve je kretanje. Gdje biste vi radije bili? Kažem vam, skliznite s ruba vremena u osovinu i poštedite sebe mučnine kretanja. Neka se vrijeme okreće oko vas, ali se vi ne okrećite s vre -menom. Mikhail Naimy – 1889-1988 KNJIGA MIRDADOVA

Za mala stvorenja kao što smo to mi, beskrajnost se može podnijeti samo kroz ljubav. Carl Sagan

Istina nije za sve ljude, već samo za one koji je traže. Ayn Rand

Život poslije smrti vrlo je razuman-  prirodan slijed stvari i poretka. U konačnici, ništa se ne gubi, čak ni tijelo pokopano u zemlji. Čovjek, kakav ti jesi, nikada ne nestaje. On se samo vraća svome izvoru. Budući da je tvoja duša zaroblje-na za vrijeme tvojega boravka u materijalnom svijetu, njezin put natrag (prema Izvoru op. pr.) zbiva se na vrlo bolan način. No, ako je u tome putovanju cijelo vri -jeme povezana s Izvorom božan -ske milosti, tada je tvoj povratak kući nebeski. Menachem Mendel Schneerson 1902-1994 rabin -

NEBO NA ZEMLJI, 1966

Kada dođemo pred najviši sud, vi -še nitko za nas ne može posredo -vati. Zato se prema njemu treba uputiti znajući kako nam je netko  u ovozemaljskom životu ukazao na dobrobit i promašaje, na ono što je pravedno i na ono što je zlo. Stoga upitaj sebe: Što trebam učiniti? U tom trenutku ti utječeš na konačni sud Neba. Baal Schem

Tov 1700-1760 - rabin

Kako se možemo suočiti sa smrću  - a da ne okrenemo leđa životu? Kako možemo razmišljati o smrti bez očajavanja i straha? Etty Hillesum je napisala: “Ne može-mo ispunjeno živjeti ako isklju-čimo smrt iz života. No ako pri-hvatimo smrt, razvijamo i oboga-ćujemo svoj život“. Način na koji razmišljamo o smrti značajno utječe na našu kvalitetu života. Neki se ljudi boje smrti, neki je radije ignoriraju, a drugi pak razmišljaju o smrti kako bi više cijenili svaki prolazni trenutak i shvatili zbog čega je vrijedno živjeti. Prihvaćanje smrti kao sa-stavnog dijela života služi kao poticaj našoj marljivosti i omo-gućuje nam da ne trošimo vrijeme na uzaludnu razonodu. Svi smo mi jednaki jer se moramo suočiti sa smrću, ali se svatko priprema za smrt na svoj način. Gampopa, tibetanski mudrac iz 12. stoljeća, napisao je: “Na početku, trebali bismo se bojati smrti poput jelena koji se pokušava osloboditi zamke. Na pola puta, ne bismo trebali ni za čime žaliti, poput seljaka koji se pažljivo brine o svom polju. Na kraju, trebali bismo biti sretni, poput osobe koja je završila veliki zadatak“. Bolje je naučiti kako iskoristiti strah od smrti nego je ignorirati. Ne trebamo živjeti opsjednuti smrću, ali moramo biti svjesni krhkošću našeg postojanja. To razumijeva -nje pomoći će nam da u potpu-nosti cijenimo vrijeme koje nam je preostalo. Smrt često dolazi bez upozorenja. Možemo biti do-brog zdravlja, uživati u ukusnom obroku s prijateljima, ali ipak pro -življavati naše posljednje trenu-tke. Ostavljamo za nama naše pri-jatelje, naše prekinute razgovore, naše nedovršene obroke, naše ne-završene planove. Imamo li za čime žaliti? Može li itko tko je najbolje iskoristio izvanredan po-tencijal ljudskog života za nečim žaliti? . . . Možemo kriviti sebe samo zbog onog što još nismo stigli učiniti. Netko tko je iskoristio svaku sekundu svoga života da postane bolja osoba i da pridonosi sreći drugih ljudi može mirno umrijeti.

Matthieu Ricard - SREĆA-Vodič za razumijevanje najvažnije živo-tne vještine, 2004

Baš kao što nam oči omoguća-vaju da uključimo pojedi­načne činjenice o sebi u vlastito okruže-nje, naša nas ima­ginacija čini in-tenzivno svjesnima života kakvog moramo voditi, a koji nadilazi osobni život i proturječi biolo-škom značaju nagona samo-oču-vanja. Oslanja se na višak, i širi se povrh zacrtanih točaka našeg svakodnenog života, gradeći ta-mo gostinske odaje od neprocje-njive vrijednosti, ponudivši gosto

-primstvo svjetskom duhu Čovje-ka. Mi smo počašćeni biti doma-ćinom kad je naš duh slobodan, i nije okovan životinjskim ja. Napo

-kon, slobodan je duh božan­ski, i jedino on može polagati pravo na srodstvo s Bogom. Svaka istinska sloboda koju uspijevamo postići na bilo kojoj stazi, proširuje naše samo-ostvarenje, čime dokida­mo sebe. Nemaštovito ponavljanje života unutar sigurnog ograniče -nja nametnutog Prirodom mo-že biti dobro za živo­tinju, ali nikad za Čovjeka, jer on ima odgovornost nadži­vjeti svoj život kako bi bivao u istini. I sloboda u procesu svoga nastanka otvara polje nepresta­nim prijedlo-zima koji idu dalje od svoje očigledne namje­ne. Jer, sloboda se zalaže za izražavanje vječnog; nameće ograničenja svojim djeli-ma, ne kako bi ih trajno održava­la, već iznova i iznova nadilazila, i otkrivala beskonačno u beskraju iznenađenja. Ovo implicira povi-jest neprestanog obnavljanja, niz novih početaka i neprestanih drev -nih iza­zova kako bi se dosegao što savršeniji sklad s korijenom ideala istine. . . - Dobiti istinu znači priznati podijeljenost, ali biti istinit znači postati jedno s istinom. . . - Naš impuls da izrazimo Univerzalnog Čovjeka rađa umjetnost i književnost.

Rabindranath Tagore 1861-1941 ČOVJEKOVA VJERA, 1931

Stoga to Dadu može tek naslutiti kazavši: "On je ni ži­vot ni smrt; On niti ide vani, niti ulazi unutra; ne spava, ne budi se; nema želja, nije zadovoljen. Nije ni ja ni ti, ni Jedan ni Dva. Jer, čim kažem kako je sve Jedno, nalazim nas oboje; a kad kažem kako postoje dvoje, vidim da smo Jedno. Stoga, o Dadu, smireno Ga u dubi -ni svoga srca pro­matraj onakvog kakav jest, i odustani od hrvanja s jalovim zamislima i ispraznim riječima". Ako bilo tko prigovori, tvrdeći kako beskrajno malen Oblik nije vrijedan predstavljanja Vječnog, Dadu će odgo­voriti ka-ko upravo zato što Oblik iščezava pomaže, a ne odmaže Njegovom obožavanju. Dok se vraća svojem Poče­lu, hvata naš um i vodi ga sa sobom. Zov Ljepote nam go­vori o Nezamislivom prema kojem teži. Prolazeći uz nas, Smrt nas uvjerava u istinu Života. - Iz članka Kšitija Mohana Sena u časopisu Visvabharati Quarterly

Shvati da je u svemu što se kreće svijet okružen Bogom. I zato nađi užitak u odricanju, ne žudeći za onim što pripa­da drugima.

ISO UPANISHAD

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

RUJAN...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član iridairida

    yahoo, je li stigla knjiga?

    18.09.2019. 20:11h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    15.09.2019. 22:42h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Hahaha...ma ne ...samo sam ukazao prijatelju čast, da mu spomenem ime na ovom lijepom portalu.

    15.09.2019. 13:17h
  • Član iridairida

    Edine, špijuniraš svoje čitatelje...???

    14.09.2019. 11:29h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Veliki pozdrav za Alfana, koji upravo čita članak:Himera u Visokom.

    13.09.2019. 18:44h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    13.09.2019. 18:19h
  • Član KrsnikKrsnik

    Hvala !

    13.09.2019. 11:51h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Smrt velika avantura - DUŠA KOJA SE UZDIŽE Smrt velika avantura - Budite sretni sada!