Kod Slavena se također sačuvala tradicija umivanja, kao očišćenja duhovnog i tjelesnog. Tamo je bio Indra, "koji je rañao val", a ovdje je bio Svarog, "koji se umiva u movnici". Kako jedan, tako i drugi, oba ova božanstva bila su vezana za vodu, i kod

Slavena ona je bila živa i mrtva. U bajkama se sačuvala kao san o nemogućem i ujedno utjelovljenje željenog. Meñutim, "vjera je otkrivanje stvari nevidljivih kao da su vidljive i željenih kao da su stvarne" kaže apostol Pavle. Živa i mrtva voda su izvor života. A on veza s prošlošću i budućnošću. Točak vremena kojim upravlja Svarog, povezivao je sve u jednu cjelinu. Bio je to zlatni lanac starine i njegov prekid označavao je raskid s prošlošću, dakle i s precima.

Mnoštvo drevnih običaja sačuvalo se kod ruskih Slavena i svi su oni poticali iz poganstva, ali meñu njima se izdvajaju neki, kao što su Praznik zelenila, Dan Crvene planine, Radonica, Spožine, Ovseni, Koledin dan i Krišnji dan, Veliki dan, Masljana i Perunov dan, Praznik Jarila, Blagosiljanje stoke (Velesov dan), Semik, Rusalije. To je sen drevnih slavenskih praznika, koji se provlače u pjesmama, muzici i plesovima, dani bratske trpeze, horovoda i gatanja. Slavenstvo je voljom kneževa i Bizanta zamijenilo svoju religiju kršćanskom, koja ga je uključila u kulturne tokove toga vremena. Za

prihvaćanje mnogih kršćanskih načela, posebno u domenu morala, poganstvo je pripremilo slavenske narode. Tako je ljubav prema bližnjem bila poštovana i u poganstvu. Ljubav prema Bogu bila je istovremeno i ljubav prema dobru, a umivanje istovjetno krštenju u smislu očišćenja i približavanja Bogu.

Meñu  slavistima,  koji  su  mnogo  doprinijeli  objašnjenju  drevnih  običaja,  moramo spomenuti J. V. Aničkova, kao i N. Arsenjeva.

Umivanje je bilo i obred-tajna, istovjetan po svom njegova veza s rodom i Rožanicom

/Rožanićem/ bili su neophodan uvjet sjedinjenja s Bogom, bez kojeg se ono nije moglo ostvariti.

Svakako, svatko sudi na osnovu svojih ideja i zato se, možda, naše ideje neće uvijek podudarati s idejama drugih po tom pitanju. Meñutim, možemo reći da se nikako nismo

rukovodili željom da opravdamo poganstvo, već traženjem istine. Ljudski stavovi mogu se razilaziti s istinom, pogotovo u naše vrijeme, kada je uobičajen utilitarizam. Za istinu se moramo vrlo uporno boriti sada, jer se utilitarna shvaćanja ne poklapaju uvijek s njom i u mnogim slučajevima istina se smišljeno izvrće. Treba je štititi svim silama, jer je u njoj ključ prošlosti i budućnosti.

Tako se riječi I. I. Sreznjevskog o obožavanju sunca kod starih Slavena mogu shvatiti kao prosto idolopoklonstvo ili kao simbolizacija božanstva u suncu, što, očevidno, nije

isto. To je isto kao kada bismo, recimo, ikonu Spasa uzimali za sam spas. Jasno je da za pravog prosvijećenog kršćanskog vjernika ikona Spasa nije isto što i sam spas. Za prostog čovjeka možda i jeste. Meñutim, kršćanski propovjednici toga vremena uvijek su insistirali uglavnom na onom aspektu poganstva koji su ispovijedali kneževi, družina i gradsko stanovništvo; propovjednici su miješali ovo ispovijedanje s narodnim poganstvom, koje nije imalo kumira. Nikolski, na primjer, u svom mitološkom članku u

"Povijesti Rusije Pokrovskog" pretjeruje s riječima: "divlji dnjeparski Slaven (ne mogavši da se izdigne do shvaćanja jedinog Boga) vidio je u svakom drvetu bogove". Ruski povjesničar nije znao da "u svakom drvetu" nisu bili bogovi, već niži duhovi, i Slaven im se nikako nije molio, već se samo trudio da ih ne ljuti uzalud. Ovi duhovi bili su personifikacija prirode i njenih sila, a Slaveni su imali jedinog Boga Svaroga, kao što su i Vedejci imali jedino biće "sa raznim imenima, koja su mu davali mudri ljudi". Time što se Bog zove tisućama imena, On ne postaje tisuću bogova. U "svakom drvetu", kao i

"u svakoj stvari je Agni", sadržana je čestica božanskog. Njoj se Slaven i obraćao, ukazujući joj svoje poštovanje. Slavenska religija bila je, po riječima jednog od autora, "najčistija poezija i činila je grandioznu poemu, koju je sastavio nepoznati slavenski Homer" /Tereh/. Jasno je da je "vidjevši u svakom drvetu bogove", Slaven (narod) bio najbliže vedizmu, dok su gradsko stanovništvo, družina i kneževi ispovijedali alternativnu  religiju s   primjetnim utjecajem skandinavskih vjerovanja. Tako je i u

godinama pred Prvi svjetski rat seosko stanovništvo Rusije bilo bliže starom bogopoštovanju, nego stanovništvo gradova. Kao dokaz služi narodni folklor, kojeg u gradovima uopće nije bilo. O Svarogu se do danas vode sporovi. Mnogi povjesničari na različite načine objašnjavaju ime Bogaoca Slavena. Na indijskom jeziku, koji potiče od sanskrta "svarož", znači samovladanje. S naše točke gledišta, značenje ovog imena treba tražiti u značenju Isvare u bramanizmu, jer riječ "Isvarog" ili "Svarog" očevidno iz njega potiče. Značenje je sljedeće: božanstvo, koje vlada svijetom. Pojam Isvaroga istovjetan

je s ovim pojmom. Korijen "radž" /"ragdž"/ znači vlast i upravljanje, otud "radža" znači car. Izgleda da je u početku bilo ime "Isvaradža". Četveroliki Svetovid (Zbruč), koji se čuva na Krakovskom fakultetu, u potpunosti odgovara četverolikim božanstvima Indije. On, kako smo već ukazivali, označava Trimurti (Trojicu) i Zemlju-majku, kao simbol neraskidivog saveza neba i zemlje. U Jurjevki su ispred ikona vješali krstić, koji je imao

dvije prečke, tako da je sa svih strana imao izgled križa, čak s bočne strane, i taj se križ zvao "zvoržim", ili "zvorožim". Stari ljudi objašnjavali su da taj križ "dijeli zemlju na četiri dijela".

Ukazivanje na jedinstvo Horsa i Dajboga /Bodjanski/ potvrñuje našu osnovnu ideju mnogih ipostasa božanstva kod Slavena. "Trideveto carstvo", simbol "tridevet sestrica" Rusalki, i to što ih je tako mnogo, ne znači da one označavaju mnogoboštvo, već samo mnogolikost prirodnih sila. Ruske bajke o "tridevetom carstvu" upravo spominju kolo

Rusalki, oblast, gdje su one gospodarice. U ovom slučaju Slaveni su, bez obzira na primanje kršćanstva, sačuvali staro vjerovanje u sile prirode. S druge strane, kao što smo već govorili, kult sila prirode išao je odozdo, od naroda, nasuprot religiji Isvaroga, koja je poticala od Vedejaca.

Nema osnova za stav da se vedska i slavenska religija razvijala različitim putovima koji ne liče, recimo, na putove egipatske, babilonske i drugih kultura, koje su u početku bile religiozne. Kao i kod svih ovih naroda, prvo se raña religija (Veda), koja je u isto

vrijeme i znanost, pri čemu ključ te znanosti (Vede), tj. pismenost, žreci čuvaju za sebe, čineći je svijetom. Tako su nastali hijeroglifi Egipta, Kine, civilizacija Svibnja, sanskrt. Takva je bila pismenost i kod starih Slavena pogana, posebno u Novgorodu. Za njegovu trgovinu s istokom, sjeverom, jugom i zapadom bili su neophodni račun i pismenost. Mi o tom pismu znamo da se bilježilo "na daščicama" brezovog ili drugog drveta i da su zapisi  bili  bliski  sanskrtu.  S  druge  strane,  ova  slova  bila  su  slična  feničanskim

znakovima, koji se, naročito grafikom slova "a" ili "el" približavaju sanskrtu. Neka od feničanskih slova potiču iz egipatskog pisma, kao i potonja crkvenoslavenska slova "c", "š", "id". Uopće, sva pisma su na ovaj ili onaj način doprinijela stvaranju grčke i latinske pismenosti europske kulture.

"Žreci su znali pismo, ali ljude nisu učili, čuvajući svete spise samo za sebe" kaže Šopen /str.25/. O sjevernoj tradiciji oda on kaže: "To je personifikacija u tisućama oblika, ali u svom višem značenju to je svjetski altfader (otac)". Na str. 90. on kaže:

"Tardarikija je stara Rusija". Autor govori o ljudskim žrtvama na Rigenu (Rujan) i u Retri (Maklenburg), ali smo već dali tumačenje ovih žrtvovanja, koja su prije ličila na "krvavu nagradu". Iz njegovih opisa saznajemo i da su žitelji Šćećina davali jednu desetinu na hramove, kao što je to bio običaj i u Kijevu. Kneževi baltičkih Slavena nisu dolazili na prijestol nasljeñem, već izborom.

Kult Rusalki, Jage, Jaginje, Aguni ili Agni takoñer predstavlja vedsko načelo u religiji

Slavena ili pasivni ipostas Agnija, Ognjeboga. Ako je bilo i drugih naroda, koji su vjerovali u tridevet sestrica, to još ne dokazuje da je mjesečev kult bio njihov osnovni. On polazi od ženskog principa, dok je vjera u Bogaoca, u altfadera sunčev kult. U vedizmu on je sasvim jasno predstavljen. Značenje Rusalki kod Slavena je šire; zvali su ih Bereginje ne samo zato što su se mogle naći "po obalama" (po beregam) rijeka i jezera, već i zato što su čuvale (beregli) oganj, život, majke i djecu. (Majke su im povjeravale djecu na čuvanje.) To su bile Senjava, Zarnica, Utrenjica, Večernjica i Poludenjica s Poludjankama, koje su plesale u polju, gdje se obavezno spavalo u podne, kako Loludjankane bi odnijela dušu čovjeka za vrijeme poljskih radova. Dnevni ciklus regulirao je život Slavena a kada se palila Večernjača, odlazili su kući, na večeru. Domaćica je govorila onima, koji ulaze u kuću: "Dobro večer!", a ovi bi odgovarali: "Daj Bože!" Prije jela domaćin je izgovarao: "Slava djedu našemu!" i svi su odgovarali:

"Slava Bogu!" Poslije večere domaćin je govorio: "Dajbože i sutra da se jede!" i svi su odgovarali:

"Dajbože!" Slavili su Boga, zdraveći se: "Slava Višnjemu! Slava Krišnjemu! Slava Jaru! Slava Sivome! Slava Koladi! Dobar dan, dan Horosa!" U svim razgovorima o planovima za budućnost govorili su: "Ako Svetovid hoće, sejaćemo, žeti ili veniti". Otud i izreka: "Svjatu veniti".

Meñutim, svako božanstvo imalo je i svoje vlastito značenje. Njihovim objašnjenjima

još ćemo se vratiti.

Kao i kod Vedejaca, glavno božanstvo Slavena bio je Svarog, Isvarog, Bogotac, djed svemira, prašćur, tj. "Jedino biće, kojem mudri daju mnoga imena", kako kaže Rg-veda. Ovaj Bogotac u raznim svojim ipostasima nosio je razna imena. Tako u najstarija vremena mora da je Bogotac, koji se javljao u suncu, nosio ime Sure (kod Vedejaca Surija). Sarmati su bili, vjerojatno, Suromani, jer je "man", ili "muž", značilo "čovjek". Korijen    "man"    postoji   u    riječima    "maninj"    (mamiti),    "zamanity"(namamiti),

"primaninj"(primamiti) itd; kasnije će to biti "menž" (njemačka riječ "menš") i "muž". Uopće, kao što smo govorili, Germani i Slaveni živjeli su u istoj zemlji Ariji i, naravno, stupali u kontakt, a možda i govorili istim jezikom, koji se poslije sanskrta može nazvati praarijevskim. Mnogo čisto slavenskih korijena ostalo je u njemačkom jeziku, kao što su i u slavenskim jezicima ostali njemački korijeni. Postoji u Rusiji Surareka, Sulareka, i, naravno, sve su to imena Bogaoca, koji se javlja u Suncu. U svom aktivnom obliku on je

bio Perun, Horos, Jaro, Dajbog, Višnji, Prisni itd. Prema podacima nekih slavenskih mitologa, Svarog je u početku bio Svarig, što se može dovesti u vezu s Rgvedom. Jedni tvrde da je Svarog bio dvopolno biće, dedbaba, Rodrožanica, drugi govore da je bio samo otac.

U Ukrajini su na Štedro večer, Svaroga predstavljali u vidu snopa, u krasnom uglu stavljan je rog bika, u koji je sipana braga. Kolada je bio jedno od otjelotvorenja Svaroga. Sam Kolada je, izgleda, nastao od kola, tj. vječnog kruga, točka vremena, i

Lada ili Lade. Kod Srba i Hrvata sačuvala se pjesma:

"Lijepi Iva trga rože, Tebi, Lado Sveti Bože, Lado, slušaj nas, Lado! Pjesme, Lado, pjevamo ti, Srca naša klanjamo ti, Lado, slušaj nas, Lado!"

Iz ove pjesme vidi se da je Lado ili Lada bio (bila) poštovano božanstvo, kojem su posvećivane ruže i srca, pjesme i, vjerojatno, plesovi. Ali kod istočnih Slavena Lado je bio bog supružničke ljubavi i "lada" reda, zakona, ustrojstva. Drevno značenje korijena "renž" nije moguće utvrditi, te se samo može pretpostaviti da je označavao "vezu". Dakle, svarenž možemo prevesti kao "svoju vezu". "Kendjo" na latinskom znači "povezujem". Preko Svaroga Slaveni su pronalazili vezu s nebom i zemljom. Preko njega oni su ostvarivali vezu s roñacima.

U svakom slučaju, Svarogje bio prašćur, djeda svemira, predak Slavena. To nije bila religija  "predaka",  kakva  se  ispovijeda  u  Kini,  već  je  Bogotac  rodio  sve  i  svašta,

uključujući i ljude. Dakle u ovom smislu poimanja srodstva s njim, on je bio i rod i rožanič.

Lado, kao Horos i Jaro, bio je jedan od ipostasa božanstva neba i zemlje, Svaroga, i zbog toga se smatrao pribogom, ili Svarožicem. Svarožic ili Svarožić znači "koji ishodi od Svaroga", sin Svarožji. Tako su svi pribogovi bili djeca Svaroga, a za njima i ljudi.

U Ipatjevskom Ljetopisu kaže se: "Sunce car, Sin Svarogov, to jest Dajbog". Jasno je, dakle, da je i Jarila "car sin Svarogov", i Horos, i Višnji sa Sivim, i Kupala s Ladom.

Pribogovi su bili sinovi Svaroga.

Perun, Bog ognja i groma, Smaregl, Ognjebog (Agni) sve su to atributi jednog Bogaoca i svi su oni u neposrednoj vezi ("renž") s vedskim Indrom i Agnijem.

U bogolesjima je gorjela neugasiva Perunova vatra (Kostroma), a Gustinski ljetopis govori: "Njemu (Perunu), kao bogu žrtvu prinošaše i oganj neugasivi od hrastovog drveća neprestano paljaše". To je ono neugasivo ognjište, po kojem su zemljoradnici u kijevskoj  Rusiji  dobili  ime  "ognjištarci".  Slično  našem  običaju  da  se  nosi  "oganj

četvrtkom" kući, preci su nosili od Perunove vatre žeravicu, da upale svoj oganj kod kuće. Polapski Slaveni do današnjeg dana zovu četvrtak Perundan. Tvrdnje nekih filologa da Perun nije slavenskog porekla ne odgovaraju istini: Perun jeste Bog pri, a prja znači bitka, boj. To je naš Indra-Varuna. Kako više ne postoji značajna distanca od Varuna do Paruna, može se sa sigurnošću reći da su on i Indra-Varuna jedno isto lice. Osim toga, za lijepo vrijeme se i danas u Rusiji i Srbiji kaže "vedro", to je  venda ili,

pak, promijenjeno indra. Istočni Slaveni govorili su jezikom bliskim poljskom i staročeškom, u kojima su postojali "jusi", koji su se kasnije počeli izgovarati kao "ja", a potom kao "jeri".

Možda neke od naših tvrdnji nisu suglasne s općeprihvaćenim shvaćanjima u filologiji, ali insistiramo na tome da "općeprihvaćeno" nije uvijek točno te da se svaka općeprihvaćena istina mora iznova provjeravati.

Drvo Peruna je hrast, kao simbol snage i zdravlja. Na Jordani u Galičini stavlja se na

svatko prozorsko staklo Perunov križ od slamčica, čiji se K-Rajevi savijaju tako da se dobije "svastika" križ predaka Arijevaca. Na drugim mjestima, kako tvrdi Tereh, pišu ovaj križ na svim vratima i prozorima razrijeñenim brašnom. Zanimljivo je spomenuti da u Indiji koriste rižino brašno s vodom za crtanje po zemlji u dvorištu uoči praznika, prekrivajući zemlju kompliciranim šarama. U Jurjevki su utiskivali krstove svijećama od jordanskog ognja, pri čemu su K-Rajevi križa takoñer bili savijeni u vidu "svastike". U proljeće, pri prvom gromu Peruna mladež se hrva, što im daje snagu do sljedećeg proljeća. Mnoga mjesta, naselja, planine i biljke u slavenskim zemljama nazivaju se vrlo često imenom Peruna. Sreću se čak i imena i prezimena.

Poslije Peruna sledio je Velesbog, bog stoke, Bogan, Volos, Vološ, Volh. Moguće da je i drevna Volhovreka nazvana tako u čast Volhaboga, Velesa. Na jugu Rusije vuna se naziva "volna", kod Čeha "vlna". Znamo da je Indra bio kod Vedejaca bog valova (Volni).  Val  je  bio  simbol  kretanja,  života,  ponovnog  rañanja  i  trajanja.  Sve  je  to

asocijativno povezano s agnecom, s ovnom, ovcama i Velesom. Pošto se svatko od božanstava Arijevaca može "staviti" na drugo da se s njim poklopi, budući da je riječ o različitim ipostasima Boga, to je moguće i u slavenskom poganstvu. Svatko od božanstava može biti "sliveno" s drugim ili "položeno preko", kao jedno lice na drugo, obrazujući na taj način zajedničko lice za oba božanstva. Namotaj (volna) vune i vodeni

val (volna) uglavnom se poklapaju, oba imaju oblik sinusoide. Oba su okrugla i na ta način meñusobno povezana.

U pastirskom periodu života Arijevaca stoka je bila jedini izvor egzistencije predaka, te je stoga i posvećena bogu Velesu, kojeg su predstavljali u liku prekrasnog mladog čovjeka, u kožuhu s izvrnutim krznom, s kalitom na boku i "čeresom" širokim kožnim pojasom. U kaliti je nosio zemaljska, a u čeresu duhovna blaga. Imao je dugu kosu, preko ramena. Idući od ognja do ognja pazio je svoja blaga. "Za sirotinju Bog s kalitom"

poslovica je koja znači da se Velesbog brine za siromašne, nagrañujući ih ako ne materijalnim, a ono duhovnim dobrima talentom i sposobnostima. Na nebu je, po vjerovanju Slozena, on bio gospodar, imao svoje stepe, stada, pravio nebesku medovinu (soma), gajio pčele, imao grnčarske, tkačke i druge radionice, gdje je pravio svakojake predmete. Gfun je kovao željezo u svojoj kovačnici na nebu, dok su drugi zanati bili u rukama Velesa. On je naučio pretke zanatima,

"Tamo se vjetrenjače krilima bore,

Tamo Horos s Ladom Zemlju ore"

kaže se u narodnoj pjesmi. Horos i Lado bilc su pokrovitelji zemljoradnje. Njihova identičnost sa Sjarogom budi sumnje: na jurjevske "Zvorožine" stavljao se prvi snop ljeta u krasni ugao seoske kuće, a u Galičini se ovaj snop na Koledin dan (Božić) naziva djedom. Dakle, otac zemljoradnje bio je sam Svarog. Dok je Veles učio Jñude stočarstvu, a naši preci Suramani, ili Sarmati, Zkitiskifi bili stočari, Svarog ih je ranije,

još u Ariji, učio zemljoradnji. Teško bi se moglo reći jesu li se naš arijevski preci prvo bavili stočarstvom ili zemljoradnjom. Iz naše ideje, zasnovane na izučavanju visokih obrazaca poezije i religijske misli vedizma, proizlazi da su Vedejci prešli na stočarstvo uslijed potresa u njihovoj državi, prelazeći iz višeg oblika života u niži, da bi se potom iznova vratili zemljoradnji već u zemljama europske Rusije. To se vidi iz toga što se snop u krasnom uglu nazivao djedom, imenom prvog od božanstava, dakle, kult Svaroga vremenski prethodi, a nazivanje snopa njegovim imenom upućuje da su se naši preci

bavili prvo zemljoradnjom, a potom stočarstvom. Naravno, osim logike i usporedbe, nikakve druge dokaze nemamo. Meñutim, da je stočarstvo kod naših predaka bilo prvo zanimanje, zaštitnik stočarstva bio bi Svarog, a ne Veles, koji bi bio zaštitnik zemljoradnje. Mnogo je dokaza u prilog našoj teoriji opadanja civilizacije Arijevaca u vedskom periodu. Prvo, konstantno podsjećanje na jednoboštvo na početku vedske religije u Rg-vedi, kojem se stalno vraća vjerni pjesnik, nazivajući "Jedino biće mnogim

imenima". Drugo, poistovjećivanje Svaroga s kruhom, sa snopom. Treće, pečenje "kuglova", sunčevog kola od brašna na Veliki dan. Sam Koleda predstavljen je kolom, kolobkom (okrugli kolač). Sve to upućuje na izvor božanstva na istoku, u kruhu. Ne u mesu, kao kod pastirskih naroda, koji nisu znali za zemljoradnju, već u kruhu. Najzad, shvaćanje kruha kao svetinje, svojstveno Slavenima, govori tome u prilog. Oladji, na primjer, posvećene Ladi, u isto vrijeme su obavezno jelo praznika Koleda (Božića) i nisu toliko povezani s Ladom, koliko s Bogom praznika, s nadom da će Ladino vrijeme doći

s proljećem. Lado je, dakle, povezan s Koledinim danom samo asocijativno, kao simbol proljeća i toplote. Prema nekim podacima (Zapisi vjatskih pogana) ponedjeljak je bio Jarodan, utorak Ladodan, srijeda Kupaldan, četvrtak Perundan, petak Dajdan, subota Surdan i nedjelja Svarogdan ili Horosdan.

Meñutim, u Galičini na Božić za prazničnu večeru stavljaju se dva kruha na sto, od kojih se jedan zove Vasilj (Veles), a drugi Malanka (Lada). Time se opet ističe istovjetnost Svaroga i Velesa. Veles predstavlja ipostas Svaroga, ali on od njega potiče i njemu se vraća. Veles po tiče od Svaroga i vraća se Svarogu.

Takav je i Dajbog, ili Dažbog. Osobito su ga poštovali Slaveni istoka, smatrajući sebe unucima Dajboga. Oni su slavili Dajbogov dan ili Veliki dan u proljeće, u vrijeme kršćanske Pashe. Tog dana sahranjivali su ili spaljivali Kostromu (Kostrub) ili zimu. U

Ukrajini su pravili "paske", tj. kuliče, a najveća od njih, cilindričnog oblika, zvala se dedo. To je opet aluzija na Svaroga. S "paskama" pekli su i "bab", koji personificiraju zemlju, Rusalke, Mokošu. Farbali su jaja kao što se čini danas na Praznik proljetnog sunca. Sveopća radost i veselje, bratski poljupci sve je to poganska starina. Domaćin se, počinjući trpezu, krio iza djeda, velike paske, i pitao; "Djeco, vidite li me?" "Ne, ne vidimo, oče!" "Dabogda i sljedeće godine da ne vidite!" Germanski kroničari saopćavaju da je na Rujanu (Rigenu) postojao potpuno isti obred: u hramu Svetovida

žrec se krio iza velikog medenjaka, slatkog kruha, i pitao, vide li ga vjernici. Na njihov negativan odgovor on je uzvraćao istim željama.

Dan Crvene planine bio je sljedeći proljetni praznik, posvećen mladima, svadbama, igrama, gorenju ("gorenje" znači živjeti, a "gorjeti" "prebivati u Ognjebogu"). Oganjagni, Ognjebogagnibog i agnec proljetno janje dar je Bogu. Prinoseći agneca, Slaveni su prinosili dar Svarogudajbogu. To je bila cijena izbavljenja od muka zime

Kostrinje Kostrome. Na Dan Crvene planine su se udavali, vjenčavali, pjevali i plesali.

Na Radonicu, nedjelju dana poslije Crvene planine (Pashe), koja je sledila odmah poslije Velikog dana, išli bi da piruju na bratsku trpezu proljetnu Radonicu na grobove roditelja roñaka. Ali kako je prvi roñak, ili rod, bio sam Svarog, i ovaj dan bio je Dan Svaroga. Na groblju su postavljali stolnjake, tanjure i na njih stavljali jela, posluženje, bragu, pivo, širu, medovinu. Pili su i jeli, govoreći: "Zdravi budite, roñaci naši! Dajbog vam daje da se radujete toplom vremenu i zelenilu! Trava je izrasla, radujte se, roñaci

mili! Protegnite se u snu, budite se, priñite našoj trpezi!"

"Stari ljudi" pričali su u Jurjevki i Caričinku: "i sedoše djeda i pradjede na mogile, počeše roñake moliti do stola. I doñe djed starprestar, brada zelena, sam kao hrast, u mahovinu zarastao (hrast simbol Peruna!) i reče: "Gdje, dajte meni čašu medovine!" i ispi medovinu i reče: "A dajte i kakav prilog kolaču!" i dadoše mu boršč zeleni, a on popivši medovinu i boršč pojevši, reče: "Slava vama, dobri ljudi!", te iščeze. Kao da

nikog nije ni bilo." Ova legenda jasno govori o pojavi samog Svaroga na grobovima, kao prvog šćura i prašćura. Sam djed svemira posjetio je pir.

Velesbog, iako bog proljeća, stada i stoke, muzike i pjesme, plesa i gatanja, u isto vrijeme je i Svarog. I Guculi na Karpatima do danas nose kožuhe s izvrnutom vunom, s kalitom i čeresom i nose dugu kosu. U Rusiji na dan Sv. Vlasija čitavo selo tjeralo je stoku k crkvi na blagosiljanje i škropljenje svijetom vodom. Jasno je da su seljaci pod imenom Sv. Vlasija podrazumijevali Volosa. U nekim mjestima stoka se blagosiljala na

Blagovesti. U Galičini to se čini na Vavedenje. Tad uvode konja u izbu i daju mu slatkiše, kruh s medom, dajući isto i kravama.

Lado se u ruskim pjesmama imenuje kao "ded Lado", tj. naglašava se istovjetnost djeda svemira i Lada. Svadbarske pjesme nazivaju se u Galičini i u Tulskoj guberniji "ladkanje". Ali pored Lade bila je i Ladaboginja. Ona je zaštitnica žena i majki, djece i

zaljubljenih. Ladino drvo je lipa i ona (lipa) je bila sveto drvo u slavenskim zemljama. Po njemu je dobilo ime Ladoško jezero, Ladoga. Na drugim mjestima Lada se zove Onjega i njenim imenom nazvano je drugo jezero  Onješko.

Lado je bog poretka i u Novgorodu se poštovao istovremeno s Čislobogom, jer red, lad, u trgovini neophodan je kako u računu, tako i u pismu.

Stribog, Striba, Vej, Povej, Vetrun je bog vjetra, zraka, zračnih valova (volni), kao Varunaindra. "Stri" na staročeškom znači "zrak", struja. Bog kretanja, volni (kao Indra

Vedejaca). U "Slovu o Igorovom pohodu" vjetrovi su nazvani "Stribogovim unucima". Ovaj bog uživao je poštovanje i uvažavanje kod Novgoroñana. Kada je trebalo da krenu u plovidbu, oni su mu prinosili obilne žrtve, te, spremajući se na put, kako bi podražavali Striboga, sedali na klupe, isto kao što je Stribog sjedio u šumi, prestajupi da puše. Na taj način, oni kao da su htjeli da kažu da su sjedili dovoljno, te da Stribog treba da ustane i puhne u pomoć trgovcima.

"Strlčcii", "Sćrlcii" na staroslavenskom znači onaj koji se kreće. Isto značenje ima ovaj

korijen i u sanskrtu suprotno "nri", što upućuje na nešto necjelovito, polovično, tromo. "Stribog bijesni", kada puše bura, on dobro čini, kada puše povjetarac. Po prirodi on je veseljak, i u šali čupa hrastove s korijenom, zbog čega Perun grmi gromovima na njega. Kada gromovi ne pomažu, Perun "otvara nebo" i daje dažd (kišu). Preplašen gromom i munjom (molitvenim drvetom, hrastom nebeskim), Stribog se utišava i već laganije puše, ne čineći više zla ljudima. On to zlo čini iz mladalačkog neznanja, a ne zbog svoje loše naravi. Po prirodi on je dobar i jednostavno nije svjestan svoje snage. Zbog toga ga Perun i smiruje.

Gotovo isti mitološki sadržaj čitamo i u Rg-vedi, ali tamo zlo čini Dasius: "O Indra, ti si zbacio (svrgnuo) Dasiuse koji su se, provlačeći se, podizali u nebo, pod njihovom magičnom vanjštinom. Ti si umrtvio ove nevjerne vojske, koje su se tako odlučno

/prokradale gore/".

"Indra, tvoja pomoć čuva one, koji, kao mi, tebe hvale (tebi su vjerni), ti si vladika i zaštitnik tvojih robova. Tvoje srce je s onima, koji te poštuju."

Dakle,  ovdje  se  uočava  razlika  u  vjerovanjima.  Dok  su  Vedejci  pripisivali  zlo

lukavstvu Dasius, Slaveni su ga objašnjavali djelovanjem samog Striboga, koji nerazumno čini zlo. Ta razlika objašnjava se time da u umjerenom pojasu Slaveni nisu više stradali, kao Vedejci, od monsuna i uragana. Bure ovdje nisu imale karakter katastrofe. Ako je nekad Stribog i čupao hrastove s korijenom, on se "šalio", a ne činio

zlo.

Stribogu su se obraćali: "Puhni, puhni, bože!", moleći ga da pošalje oblake, da donese Dajboga na svojim krilima kao što se može vidjeti u staroj hrvatsko-srpskoj pjesmi:

"Molimo se Ladu!

Molimo se Svevišnjem Bogu! Oj, Lado, oj!

Da nam dune tihi vjetrić, oj, Lado, oj!

Da udari topla kiša, oj, Lado, oj!"

Po najvećoj žegi Stribog ljenčari, krije se u debeloj hladovini i tamo hrče čitav dan, zaboravljajući na ljudske potrebe. Da Stribog ne ljenčari, nikada ne bi bilo vrućine na zemlji.

Dažbo nikad dožd (dažd) ne uskraćuje, ali ga na oblacima mora donijeti Stribog, koji spava u krošnjama. Upravo zato su Slaveni dizali viku i galamu, glasno pjevajući i svirajući u bogolesju u vrijeme suše: htjeli su da razbude uspavanog Striboga.

Naši preci tražili su kišu, budeći lijenog Striboga. Dajbog uvijek daje kišu, ali ga

Stribog ne služi uvijek. Slaveni su mirno tražili kišu samo od Dažboga, a na Striboga vikali i galamili, jer on svoje obaveze nije savjesno izvršavao, tražeći podstrek, iako nije bio zlopamtilo. Ukoliko je smatrao da ga nisu zvali zbog nužde, već uzalud, donosio bi grad i snežni nanos, sveteći se što su mu pokvarili odmor. Tada bi molili Dažboga i ovaj bi otklanjao nesreću.

Mokoš, boginja zaštitnica žena, otjelotvorenje lune, poštovana je kao Kostrinja, Kostroma smatrala se kćerkom Peruna. Žene su joj plele vence i palile vatre u noći

mladog mjeseca. Molile su je za pomoć u nesretnoj ljubavi, od nje su tražile dijete. Mokoš je slaga rosu, ona je izmoljavala i kišu. U bukovini su izvodili kravu na raskršće četiri puta, prskajući mlijekom iz njenog vimena da umilostive boginju. Mokoš je bila bogika Rusalki, i slavili su je na Dan Rusalki. Imala je djecu Livenj, ili Zliva, Zlota (duga kiša), kiša, magla, rajduo, kćerka Rosa, koja je predstavljala nebesko mlijeko i otjelovljivala se u Mliječnom putu. Muž boginje bio je Dedokean.

Jarila, Jaro, Jarovit (Baltički Slaveni), Džurilo, personifikacija je sunca, proljeća. On dolazi na zemlju s "ožegom", štapom, opaljenim s oba K-raja, kojim prenose lonce u peći i s ognjenom metlom. Ožegom probija led na rijekama i jezerima, a metlom mete snijeg. Njemu u susret izlaze tri brata: Travanj, Cvjetanj i Svibanj (mjeseci ožujak, travanj i svibanj). Jarila se s njima savjetuje, govoreći svakome što treba da radi. Oni započinju posao, a zima-kostruba odlazi na sjever, žaleći se Boreju (sjeveru) i moleći: "Primi me, sine, tjeraju me iz kuće zla djeca!" Borej se mršti, nagovara zimu-babu da se

drži, na K-Raju, vidjevši da nema kud, prima je. Za zimom odlazi i Sivi, sve vrijeme gledajući na jug, da se, čim bude moguće, ponovno vrati. Ali ga tri brata tjeraju, a Jarila grije, topi snijeg i led. Ljudi mu pjevaju vjesnjanke, prireñuju noćna bdijenja K-Raj vatre. Kršćanski monasi izvještavali su episkope i kneževe kako "majke same rado puštaju kćerke da se u noći Jarila zabave". U Galičini, u Dorogobičkom okrugu oblače mladiću o/:epu od čičaka, stavljaju u ruke topuz sa zelenim listovima i on trči selom,

dodirujući svatko drvo, zemlju, biljku, simbolizirajući Jarilu. U Dnjeprovskoj Ukrajini ovaj običaj potpuno se stopio s Vrbovom Nedjeljom, kada su se momci tukli zelenom vrbom, govoreći: "Vrbašiba, bij do suza! Bij do suza!" ne znajući više pravo značenje tog običaja, čiji je smisao ranije sigurno bio u dodiru, u predaji zelene snage ljudima, a ne u šibanju. I ti su momci poslije Vrbove Nedjelje pjevali, poigravajući na zelenoj travi:

"Sunce Jarko, Grij žarko! Pošalji rosicu Na žitopšenicu,

na svaku njivicu!"