Nakon što je Vladimir, kijevski knez, primio kršćanstvo, sve, što je na ovaj ili onaj način bilo vezano za poganstvo, postalo je "đavolje", podvrgnuto okrutnom uništavanju. Tako su se kasnije bez milosti palile i zatirale starovjerske knjige i ikone. Tako se radilo za vrijeme Petra Prvog, za vrijeme boljševika, i uopće tokom čitave naše nacionalne povijesti barbari su uništavali sve, što je bilo od neke vrijednosti za drukčije objašnjenje

od zvaničnog. Mnogo rukopisa nestalo je u Kijevu u vrijeme tatarske najezde. Mnogo ih je izgubljeno i u doba poljskih ratova. Tako je Rañivil palio knjige kijevske Akademije, mnogo je spaljeno i po nalogu ne uvijek mudrih hijerarha.

Primijetimo još da riječ slava neki znanstvenici tumače porijeklom od "svag" što znači: "čovjek, koji proishodi od Sunca". U karpatskoj Rusiji postoji mjesto koje se zove Svaljjava. Odakle vodi poreklo ovaj naziv, nitko od žitelja ne zna, ali znaju da je drevan.

Kip Svetovida, ili Svjatovita koji se čuva na Krakovskom fakultetu je četverolik i četverostran, a na jednoj od strana su ženske grudi (nañeno na reci Zbruč). Princip četverostrukosti vjerojatno potiče prije svega od Trimurti, a zatim i boginje zemlje. Na taj način, on kao da predstavlja savez božanstava, a ne politeizam! Već samo sjedinjenje božanstava u tri lika i četvrtom ženskom pokazuje da su ova božanstva ne podijeljena, već slivena, povezana. U politeizmu su dozvoljena božanstva na bareljefu ili na visokom reljefu, kako stoje jedno pored drugog, a ne slivena u jedno.

Ljudske žrtve po ljetopiscu Nestoru /1056-1119/ i poljskom kroničaru Dlugošu /1415- 1480/ "prinosili su kneževi", koji su, kao što je poznato, bili varjaškog porekla! Oba ova kroničara govore o žrtvovanju zarobljenika. Poslije pobjede nad Jatvjazima Vladimir, prema Nestoru, "ide u Kijev i prinosi žrtvu kumirima". Po savjetu boljara i starješina, naredi da se baca kocka "za dječaka i djevicu", koje će se od njih "prinijeti bogovima".

Dlugoš kaže da su i Poljaci prinosili zarobljenike kao žrtvu bogovima. Obojica govore o kneževima i družinama koji su kvarili čistoću slavenske vjere običajima, primljenim od stranaca, bližih i daljih susjeda, što je zajednička osobina viših slojeva, kojima "sve strano miriše na kandilo, a svoje na katran". U ovom radu navodimo, koliko je to moguće, sve izvode s uputama na izvor. Meñu njima i navedena knjiga, iako skromne vrijednosti, ipak sadrži zrnca istine za kojom tragamo. Nije sve u ovoj knjizi autor pravilno objasnio, kako nam se čini, ali to je već problem znanstvene kritike.

Germanski kroničar Helmold T. I, citiramo prema istom izvoru, koji je živio 1100. god. i putovao u zemlje Slavena Vigira i Obodrita (Bodrića), piše kako svećenici, monasi i episkopi prinose ljudske žrtve Svetovidu. No, po opisima mučenja, kojima su podvrgnuti zarobljeni (Germani) do njihovog ubijanja može se pretpostaviti da ih oni, sveteći se za neviñena zvjerstva: raspeća, nabijanje na kolac, paljenje živih i tome sl., koje su Germani provodili nad njima s ciljem uvoñenja kršćanstva, a u stvari zarad pljačke, nisu prinosili kao žrtvu bogovima, već prosto ubijali kao vinovnike ovih zvjerstava. Bilo im je poznato da su se dobra koja su opljačkali Germani i slavenske zemlje, osvojene "u ime Krista", dijelile izmeñu germanskih kneževa i episkopa koji su huškali svoje kneževe na Slavene "ne Krista radi, već trbuha radi" šireći na taj način i fizičku i duhovnu propast u vidu stranog izopačenog religioznog shvaćanja prirode. Isto je provodio čuveni Teutonski red nad Litvancima i Rusima, dok mu otpor nije pružio Aleksandar Nevski na Čudskom jezeru. Meñutim, to se dogodilo suviše kasno za zemlje Ljutića (Venda), Bodrića Lužičana, Milčana, Moravaca, zatim, Belorusiju, Mazuriju i Mazoviju, koje su u meñuvremenu progutali Nijemci. Čak je i samo ime Belorusa germanizirano, prešavši u Prusku i oni sami počeli su se nazivati Prusima. Jasno je da je riječ o žestokoj borbi germanizma sa Slavenima, a nikako o "uvoñenju kršćanstva" iako je i ovo drugo bilo samo po sebi loše za slavenske narode. Pomorjani postadoše Po mjeri, Branibori - Brandenburg, dok Polabljani potpuno nestadoše, kao i Obodriti (Bodrići), od Mazura ostade samo ime i ples, kao i Proljetno prazničko jelo, a od Mazovije u poljskom jeziku ostade ime Mazovecki. Najzad, sami kneževi i episkopi trebalo je nekako da opravdaju svoja zverstva u očima ostalog kršćanskog svijeta. Zašto "barbarstvo" Slavena nisu smjeli dokazivati makar opisima "žrtvovanja ljudi"?

Kod ljetopisca Nestora postoji jedno nejasno mjesto: "Privožaše sinove i kćeri i žrtvovaše bijesima (tj. preñašnjim bogovima), oskrnaviše zemlju obredima svojim i zagadi se krvlju Zemlja Ruska". Možemo se dosjetiti da ovo "zagadi se krvlju zemlja"

aludira na prinošenje ljudi u žrtvu bogovima, ali to ne potvrñuju drugi spomenici. Vjerojatno je to bio plod i pretjerane revnosti pravoslavnog monaha, koji je trebalo da dokazuje da je kršćanstvo "iznad". A s koliko je "krvi" zatrovana Zemlja Ruska nasilnim uvoñenjem kršćanstva od strane boljara Putjate, Vladimira i Gleba Svjatoslaviča? Poznato je da su ljude "krstili", nagoneći ih gole po hladnoći u vodu. Mnogi su već trećeg dana bili na onom svijetu, naročito djeca i stari. Narod se oštro protivio uvoñenju kršćanstva u Rusiju, ponegdje i s uspjehom. Bilo je potrebno da proñe tisuću godina, da

se još jednom vatrenom revolucijom konačno spale ostaci ove vjere. Kao što je Kneževa družina, prateći grčke popove, bila jaka, bili su jaki u svojoj veri i pogani koji su branili Svaroga. Ne jednom Družina je zapadala u zasjedu, iz koje se nije oslobodila. Ovakvo uvoñenje kršćanstva imalo je revolucionarni karakter i praćeno je zvjerstvima kao i u slavenskim zemljama na Zapadu. Dizali su se ustanci. Bilo je trenutaka kada knez

Vladimir nije znao da li će savladati poganstvo ili neće. Da nije bilo stalne grčke pomoći i manjka svećenika u poganstvu on, vjerojatno, ne bi ni pobijedio. Suprotstavljanje ognjištaraca bilo je sporadično, ali silovito. Malobrojna Družina pobjeñivala je surovošću i vojničkim umećem.

Ognjištarci nisu razumjeli osnovu nove religije: zašto Bog spašava ljude? Zašto je slao svog Sina na zemlju kad su Slaveni u srodstvu sa Svarogom i on je njihov prijatelj, prašćur, pradjeda svemira (vaseljene)? Zbog čega je Bog morao spašavati ljude kad je

bilo dovoljno poći u movnicu, umiti se, čitajući pohvale Kulali i Svarogu da čovjek postane čist duhom i tijelom? Zašto su grčki popovi nareñivali da se pljuje u oganj koji su Slaveni smatrali svetim (Agni)? Zašto se u proljeće na Dan Crvene Planine radonicu nije smjelo ići na grobove roñaka i pričati s njima, već umjesto toga pjevati da je grčki Bog uskrsao? Ranije su Slaveni bili svi djeca božja, a onda doñoše Grci i rekoše da je samo jedan Sin božji i to grčki? Nisu shvaćali zašto se ne smije "mov Rodu tvoriti", zašto se ne smije slaviti Rožanić i zašto svi njihovi bogovi, kojima su se ponosili,

odjednom postadoše "zli duhovi"? Ruski narod nije tako lako i jednostavno "primio" kršćanstvo, kako se o tome govori, shvaćajući da se iza kršćanstva krije grčka zamisao: "Postat će kršćani, mi ćemo im zapovijedati". Istini za volju to se nije dogodilo, ali se u potpunosti moglo ostvariti, jer je bizantsko kršćanstvo u to vrijeme predstavljalo političko oružje u rukama Grka. Oni su i uz pomoć kršćanstva provodili svoju politiku, kao što su Germani uz tu istu pomoć osvajali slavenske zemlje. Narod je bio očajan

vidjevši da su njegovi kneževi, varjazi, prešli na grčku stranu i na to gledao kao na izdaju od strane boljara i kneževa. Iako je crkva ustanovila slavu svih krstitelja Rusije, narod je prema njima zadržao neprijateljska osjećanja, čuvajući gotovo čiste osnove vjere prašćura, miješajući ih s poganskim obredima i običajima. Samom svećenstvu bilo je jasno da se ne može vječno boriti protiv naroda te se staralo da u te običaje i obrede unese kršćanski sadržaj. Narodna tradicija se, meñutim, pokazala iscrpljenom, narod se lišio svog korijena iz kojeg je rastao. Slamanje poganstva u Rusiji bilo je i slamanje

narodnog bitka koji je izgubio povjerenje svojih kneževa, a kada je potom došlo do razdora zbog "stolovanja" u Kijevu, do svañe kneževa, narod ih je napustio, učestvujući u bitkama samo silom. Nikome od njih nije pružao podršku i kijevska Rusija je oslabila, postavši lak plijen Tatara. Kneževi, ograničivši konjicu, učinivši je samo kneževskom, a ne svenarodnom, kakva je bila prije njih, na primjer za vrijeme Svjatoslava Hrabrog, doveli su sebe i svoje zemlje u težak položaj pred tatarskim hordama.

Kneževi i mnoštvo naroda je izginulo. Oni koji su preživjeli, razbježavši se po šumama, primili su nesreću kao "kaznu Svaroga" i počeli potajno "mov tvoriti". Poganstvo se s mukom preporañalo, dok je istovremeno kršćanstvo u Moskvi počelo da jača. Potpunu obnovu poganstvo nije doživjelo, ali i kršćanstvo vrlo dugo nije moglo ovladati čitavom obrednom stranom religije. Tako je "Zvorožina "preživjela" sve do revolucije 1917. godine.

Kudesnici  su  postali  "čarobnjaci",  "vračevi",  a  koladine     "čarobnice",  baba-Jage,

nastavljajući da žive u narodu, bez obzira na kršćanstvo. Ponegdje, kao u Vjatskoj guberniji, sačuvalo se i čisto poganstvo. U nekim zabitijim mjestima ono je bilo čistije, u drugima pomiješano s kršćanstvom.

Ibn-Foclan, arapski putnik /X vijek/ govori o žrtvovanju u narodu, ali su se žrtve prinosile samo u vrijeme katastrofa: epidemija, lomora stoke, kada su potapali vračeve i

vještice osumnjičene za čarolije i vradžbine. Potapali su ih i palili na vatri, ne "kao žrtvu bogu", već prosto "zbog vračanja". Ti isti "kulturni Nijemci", kaže I. Tereh, potapali su ih na tisuće, dok se u Rusiji službeno navodi samo jedan slučaj. U iskopavanjima u bogolesju i velikim gradovima, gdje je slavenski narod prinosio žrtve, pronañene su isključivo kosti zvijeri. Dakle, narod je, ispovijedajući vjeru u čistom obliku, a ne prema shvaćanju kneževa i družine, prinosio kao žrtvu miomirise mirisne trave, vijence cvijeća (vijenci Ivanakupale), svakojaka jela, uopće samo biljne i životinjske žrtve, pri čemu je, kao što je već rečeno, masnoću i krv bacao u oganj (vatru). Meso su jeli prisutni na službi, a glave ovaca i bikova ili ptica vješale su se na posebnim, u tu svrhu podignutim, stupovima ili na granama drveća. Konstantin Porfirogenit, koji je živio u X vijeku, spominje da su Rusi, koji su došli na otok Sv. Georgija prinosili kao žrtvu kruh i ptice, pri čemu se bacala kocka: klati ptice ili ih pustiti na slobodu? Prokopije Kesarijski III, govori da su Slaveni ubijali bikove kao žrtvu božanstvu, a Arapin Ibn-Masudi /X vijek/ da su prinosili kao žrtvu Bogu proso (jedna od prvih žitarica, koju su Slaveni svuda gajili). Arapin Ibn-Dista kaže: "Slaveni najviše seju proso. Sjeme stavljaju u vrč, podižu k nebu i govore: "Gospode, Ti, koji si nas snabdijevao hranom, snabdij nas i sada u izobilju". Ibn-Foclan kaže da su Slaveni prinosili kao žrtvu bogovima bikove, ovce, kruh, luk, mlijeko i nekakav opijajući napitak (vedska soma). Pjesma-molitva boginji Ladi govori samo o ružama, pjesmama i srcima, koje su posvećivali ovoj boginji pa se može tvrditi da slavenski prost narod nije znao za žrtvovanja ljudi. Uvoñenjem kršćanstva, poganska žrtvovanja nisu iskorjenjivana zajedno s drugim obredima i bogovima, već su pojačana i uzimana za izdržavanje hramova i svećenstva. Prvo tele od junice, pijetao iz svake kuće u vrijeme zimskog Nikolaja (Peruna) do nedavno u Galičini na Lemkovšćini, davani su starješini crkvene općine. U starini i tele i pijetlovi prinošeni su u žrtvu Velesu i Perunu K-Raj večne, neugasive vatre u bogolesju: krv se izlijevala u vatru, a meso bi pojeli oni koji su ga donijeli. I druge poganske žrtve: kokoši, jaja, koji su se takoñer jeli K-Raj vatre, proso, pšenica, ovas i druge žitarice kojima su gostili ognja Svarožića (Perunova vatra), povesmo lana, konoplje, namotaj preñe, koje su vješali kao žrtvu bogovima na grane drveća, u bogolesjima, brda kruha po kruh iz svake kuće (koji su u starini jeli na grobovima, a sada se donosi u Roditeljske dane spomena u crkvu, tri kruha za parastos), kutja itd. predavali su se nastojniku parohije. (Od toga su prisutni jeli samo kutju,)

Omiljeno božanstvo, koje je posebno štitilo majke i djecu, bila je Lada i njoj su prinosili u žrtvu marame, vez, prstenje i ogrlice, koje su, u nedostatku slika, ikona ili

kipova, po tadašnjem običaju vješali na grane drveća u svetim "gajevima" (ili šumama).

Sada iste darove vješaju (ukrašavaju) na ikone Bogorodice, na koju se poslije primanja kršćanstva nerado prenijela preñašnja ljubav prema boginji Ladi.

Po riječima I. Tereha, takvi su bili običaji u galičkoj Rusiji, slični običajima čitave Rusije.

U Rusiji se održavala "Iljnovka", dan poslije proroka Ilije. Svećenika i crkvenjak išli su

konjskim kolima od kuće do kuće i blagosiljali žetvu, dobivajući iz svake kuće vreću pšenice, krumpir, desetak jaja, loj, kokoš ili pijetla ili lonac meda. Tri dana Božića, a poslije i tri dana Nove godine, zavisno od lokalnog običaja, oni bi išli u drugi obilazak kuća, dobivajući ovoga puta salo, usoljeno meso (svinjetinu), guske, kokoši, seosku kobasicu. Ovaj obilazak zvao se "božićovanje" ili "rizdvovanie" u Ukrajini. Ovaj običaj

je, bez sumnje, vrlo star i poticao je od istog takvog običaja kijevskih kneževa, koji su na Ovseni ubirali poreze. Kako se porez plaćao u naturi, kneževske povorke kola su ponekad bile velike. Kasnije su ovi porezi zamijenjeni plaćanjem, a skupljanje je prešlo u korist svećenika.

U davnini su takoñer koledovali volhvi ili uopće "božji ljudi", koji su skupljali hranu za cijelu godinu. Slaveni su im uvijek rado davali, tražeći da se za njih mole.

Kod Srba i Hrvata sačuvala se slavenska molitva-pjesma:

"Molimo se, Lado!

Molimo se Svevišnjem Bogu, oj, Lado, oj!

Da zapuše tihi vjetrić, oj, Lado, oj!

Da udari topla kiša,

oj, Lado, oj!"

a u Galiču se sačuvalo mnogo predkršćanskih pjesama, posebno koledarskih, na primjer, na Lemkovšćini:

"Puhni, Gospode, puhni, Duhom svetim po zemlji! Rodi, Bože, žito, pšenicu i svaku njivicu!

U polju jedro,

u domu dobro!"

Ovo mjesto značenjski se potpuno poklapa sa sljedećim izrazom Rg-vede: "Indri dugujemo dane, konje, biljke, krave, vode i šume. Za njim s ljubavlju idu mjeseci, drveće, bilje, nebeske gore, Nebo i Zemlja i valovi." Ako su Slaveni izgubili Rgvedu, sačuvali su, bar djelomično, njen odnos prema prirodi utkan u religijski sadržaj.

Njihova religija nije bila poganstvo mi ga tako nazivamo, jer ga svi tako nazivaju već religija univerzalnog života i ljubavi, koja je pripremila teren kršćanstvu i time su je većom svirepošću kršćani iskorjenjivali. Očevidno se kasnije s njima nešto dogodilo te

su prestali zvjerski da zatiru stare običaje i počeli da ih prilagoñavaju kršćanskom sadržaju. Ne znamo uzroke, ali vjerojatno je to bila sveopća uzbuna i bijeg u šume, na sjever od kneževa i njihove družine, koji su krstili ne toliko vodom, koliko "mačem".

Vjerojatno su odlasci bili masovni, kao i gubici u redovima družine, jer prije dolaska Tatara u Rusiji je već osjetna migracija k sjeveru, što je i izazvalo slabljenje progona poslije Gleba Svjatoslaviča. Dalje će uslijediti sukob meñu kneževima, u kojem se narod držao po strani, budući uvrijeñen u svojoj veri od strane kneževa, a potom i dolazak

Tatara i nagli zaokret u borbi kršćanstva s poganstvom. Ni samim kneževima ni narodu više nije bilo do toga: svatko je nastojao da ode što dalje, u zabit, na sjever, spašavajući život. Drugi su se uputili na zapad, pod zaštitu litvanskih kneževa, obrazujući s njima jedinstvenu Litavsko-Rusku državu. Litvanci nisu progonili Ruse, nikog nisu primoravali da promjeni vjeru  ili govori isključivo litvanskim jezikom. Sjećanje na

suživot s litvanskim narodom zauvijek će ostati zahvaljujući zaštiti litvanskih kneževa, dok su bili samostalni, prije ulaska u uniju s Poljskom. Poslije toga nastupila su druga vremena, Poljaci su bili nepravedni prema Rusima, težeći da ih nasilno prevedu u katoličanstvo. Tako je nastao ukrajinski narod, koji je govorio maloruskim narječjem.

Moralnost Slavena, po svjedočenju Ibn-Masudija, arapskog pisca iz X vijeka, poslužila je kao uzor drugima.

Slaveni su naročito voljeli da izvode religiozne plesove, korovode i da pjevaju pjesme.

U Galičini postoje tisuće pjesama. Mnogo ih je u Ukrajini i Velikorusiji. Svi ti korovodi ili karagodi potiču iz poganske prošlosti, čineći u davnini neizostavni dio bogosluženja. Bilo je ne samo radosnih, već i žalosnih pjesama. To je razlog pogrešnog zaključka anglosaksonskog znanstvenika Dž. Prinsa /Kolumbija Fakultet/:

"Oni (Slaveni) osjećaju bolesnu nasladu u tuzi i predaju se žestokom plesu". "U davnini u vrijeme Trizni, Slaveni su pirovali na grobu tek sahranjenog i na istom mjestu organizirali  igre, nadmetanja,  borbu i  plesove", zapaža Tereh.  Smatramo  da  je ova

ocjena u osnovi netočna. Slaveni su pjevali i plesali u čast pokojnika, jer su pjesme i plesovi bili dio religijskog rituala i ničeg lošeg u tome nije bilo, riječ je o pravoj službi. Umrli je još bio ovdje i nevidljivo prisustvovao igrama i pjesmama! S točke gledišta Slavena smrti nije bilo, bio je to samo odlazak Svarogu. Pokojnik bi zaspao u Svarogu, odlazio njemu, rastvarao se u njemu. Bogu su pjevali živi, a mrtvi su tome prisustvovali. Prokopije Kesarijski piše da su Slaveni, koje su Grci zarobili protestirali, govoreći: "Mi

smo miran narod, pjevamo i plešemo, oružja nemamo, umjesto mačeva imamo gusle". I.

I. Sreznjevski146 piše: "Odbacujući s primanjem kršćanstva pogansko praznovjerje, Slaveni nisu imali potrebe za odbacivanjem nekih od svojih glavnih vjerovanja, već su ih samo pročišćavali. Tako su i prije primanja kršćanstva vjerovali u Jedinog Boga, gospodara svijeta i njegove sudbine, u svemoguće njegovo proviñenje, vjerovali da božanstvo spašava onoga, koji slijedi njegove zakone i uzdržava se od zla; bili svjesni obaveze ljubavi prema bližnjem, izražavajući je i kroz brigu za sirote i siromašne, i kroz

milosrñe prema zarobljenicima, i toliko očevidno gostoprimstvo, koje je zapanjilo sve strance." Sreznjevski navodi dokaze da su Slaveni takoñer vjerovali u besmrtnost duše i budući život, raj ili pakao (AD).

Poganski Hram u Kijevu sagradili su kneževi i družine prema Rigenskom hramu i sedam idola Vladimira, koji je vjerojatno bio i žrec Družine. Bili su idoli Peruna, Volosa, Dajboga, Striboga, Horosa Smargla (Boga Ognja) i Mokoše. "Stupnjeva knjiga"

kaže: "I godine 6488. sagradi Vladimir mnoge idole i naredi da se iskleše u drvetu idol Peruna, kome će glava biti srebrna, a brk zlatan i postavi ga u Kijevu na brdu, van boljarskog dvora, gdje i druge idole postavi: Horosa i Dajboga i Volosa i Striboga i Smargla i Mokošu".

Meñutim, dok su kneževi smatrali Peruna bogom rata, prost narod ga je poštovao kao davaoca kiše: "Ilija grakće, a Dažd dažduje" govorili su sve do revolucije seljaci u Jurjevki  na  Dnjepru.  Ilija  je  podmetnuta  personifikacija  Peruna  (zbog  kršćanskog

upliva), koji je izazivao grom ("grakće"), nakon čega je Dažbog ili Dažd, davao kišu te bi se ovo moglo prevesti kao Perun grmi, a Dajbog kišu daje.. Dakle, Perun nije imao isto značenje za kijevske kneževe i njihove družine i za narod. Dok su ga prvi smatrali bogom rata, dakle, onim koji zahtijeva ljudske žrtve, jer rat znači smrt za  mnoge,

zemljoradnici su ga smatrali bogom grmljavine, davaocem plodnih polja, koji takve žrtve ne traži.

Zemljoradnici su pjevali i plesali bogovima blagim a ne krvoločnim, koje je stvorio skandinavsko-germanski duh za koga je prijetnja imala snagu argumenta. Slavenskoj duši nisu bile potrebne prijetnje, jer je po svojoj prirodi bila bogoljubiva i služila bogovima ne iz straha, već iz ljubavi. Ljetopisac Nestor bilježi: "Izvorima i jezerima žrtvu  prinošahu",  a  Letopis  novgorodski:  "Naši  pogani  prinose  žrtve  idolima  na

izvorima", što se, naravno, mora povezati s našom prethodnom tvrdnjom da su Slaveni, kao i Vedejci, vjerovali da su voda i Bog povezani nekakvim odnosima ("Indra, koji raña valove"). To se zadržalo i u kršćanstvu u činu vodoosvećenja, a "krštenje vodom" dodatno je potvrdilo sveto značenje vode u životu Slavena. Umivanje u banji, akt u suštini religiozan, pokazuje da je izvor, ili vrelo, kao mjesto gdje teče sveta voda, molitveno mjesto. U "Slovu Kirila" čitamo: "Ne tražite sebi Boga... ni u rijekama, ni u studencima", a Lav Dijak govori: "Vojnici Svjatoslava potapali su u dunavske struje

djecu i pijetlove nakon sahranjivanja vojnika koji su pali u boju". U prijevodu Grigorija Nanzianzina čitamo; "Ovaj žrtvu prinese na izvoru, da bi imao kišu od njega". Konstantin Porfirogenit piše: "Došavši na otok Sv. Georgija, Rusi su prinosili žrtve ispod velikog hrasta i, načinivši krug od strijela, stavljali u njega kruh i ptice". U "Žitiju kneza Konstantina Muromskog" kaže se: "Klanjahu se deblima drvenim, na grane isklesane trupce vješajući..." "Ipatjevski ljetopis" spominje službu pored "grma" (korča).

Duhovno pravilo zabranjuje da se "ispred hrasta molitve pjevaju".

Hrast, drvo Peruna, Slaveni su poštovali kao božji simbol. To je bila i lipa, a na sjeveru breza (Semikovo drvo). Lipa je bila Ladino drvo. Zašto su grmovi i šume bili sveti? Zato što je zelenilo bilo prirodni ukras svijeta koji je davao krov i hranu još prašćurima Slavena, Vedejcima, a prisutnost zelenila bilo je znak božje milosti. Dakle, prirodno je da tamo gdje su grm ili šuma bude i molitveno mjesto. Mjesto, pak, gdje su se sretali i drveće i voda, bilo je naročito sretno.

Upravo zato su bogolesja bila obično tamo, gdje su bile rijeke i hrastovi ili jezera i hrastovi. Upravo tamo vršile su se slavenske trebe, tj. bogosluženja.

Galičina, Bukovina i karpatska Rusija bile su naseljene potomcima drevnih ruskih plemena Hrvata, Tiveraca i Uliča, koji su naseljavali obale Poprada, Dunavaca do rijeke Sane i niz Zemlje pored rijeka Dnjestra, Sereta i Pruta, do Crnog Mora, gdje su ih stari Germani nazivali Antima, tj. divovima, a stari Grci su Tiverce zvali Velika Skufja ("koji

su živjeli uz Dnjestar do mora"). Velika Skufja znači isto što i div.

Borba protiv poganskih obreda bila je uporna i u mnogim slučajevima kršćanski svećenici morali su činiti ustupke Slavenima. Na primjer, morao se primijeniti tropar i kondak roñenju Bogorodice na Rod i Rožanice, čije se poštovanje nikako nije moglo iskorijeniti iz naroda.

O tome, koliko je čvrsto bilo ukorijenjeno poganstvo u Rusiji, svjedoči "Pouka nepoznatog autora XIII vijeka", u kojoj se kaže: "Čak i popovi i kneževi vjeruju u

Peruna i Horsa, vrše im Trebe i kokoši im kolju". A neki monah u Ljetopisu XIV vijeka naziva, bez okolišanja, Ruse "Dajbogovim unucima..."

U "Slovu Grigorija" XIV vijeka govori se: "Po svijetom krštenju popovi ustaviše tropar roñenja Bogorodice čitati za trpezu Rožaniču. On dalje piše: "I oni počeše trebe vršiti Rodu i Rožanici prije Peruna boga njihovog. A prije toga vršili su trebu Upirima i

Bereginjama. Po svijetom krštenju Peruna odbaciše, a Krista Boga primiše, ali se i sad mole njemu, prokletom bogu Perunu, i Horosu, i Mokoši, i Vilu. Ovoga se ne mogu lišiti: prokleta postavljanja druge trpeze, posvećene Rodu i Rožanicama." U "Slovu o praznovjerju", rukopisu XVI vijeka nepoznatog autora čitamo: "To su seljaci, koji vjeruju u Peruna, i u Horsa, i u Mokošu, i u Sima, i u Smargla, i u Vile, brojem dridevet sestrica, govore bezbožnici oglašeni... I tako im trebe vrše, i kolač im lome, i kokoši kolju, i ognju se mole, zovući ga Svarožićem".

Iz svega opisanog vidi se da su Slaveni bili postojani u veri svojih dedova i kršćanstvo prihvaćali u mjeri, u kojoj je ono čistilo njihovu staru vjeru od naslaga praznovjerja. Oni su se, kao Vedejci, obraćali Bogu-Ocu, Prašćuru, Djedi Vaseljene, Rodit ću Prvom, i otuda poštovali i Rod i Rožanić kao nešto sveto, što ih povezuje s Bogom.

Velika Skufja, kao što smo rekli, dobila je ime po riječi "div", ali sama Skufja sačuvala se kao "skufja", vrsta kale, koju svećenici nose zimi za vrijeme bogosluženja, štiteći se od nazeba. Daleki preci Skiti nosili su iste takve kape, goneći "stoku", ili "skufb" po

stepama Rusije. Zimi su živjeli sjevernije, gdje su bile zalihe sena, ili znatno južnije, gdje je bilo trave. Do danas staroobrednici odlaze u "skite", tj. nekakva staništa, kasnije manastire, da se mole Bogu. "Skitati" znači kretati se bez stalnog mjesta življenja. Ovi korijeni u ruskom jeziku jasno pokazuju našu zajednicu sa Skitima, ako ne sa svim Skitima, a ono s onim njihovim dijelom, koji je u svoje redove uključivao Slavene.

Svadbeni obredi u Rusiji nastali su u predkršćanskom periodu. U početku su se svodili

na "otimanje" nevjeste, a potom prerasli u dogovor, kada su obje strane postizale suglasnost, odreñujući cijenu "veno" za nevjestu. Ovaj otkup nije bio kupovina ili prodaja kćerke, već naknada gubitaka roditeljima, jer podizanje djeteta roditelje uvijek skupo košta. S druge strane, odrasla djevojka nezamjenljiva je pomoćnica u domaćinstvu. Njen odlazak odražava se na skupljanje ljetine, na rad u kući, brigu o kravama i živini. Majka, već u godinama, ne može toliko da radi, a odlazak kćerke iz kuće znači osipanje, potrebu za najmom tuñe pomoći. Zbog toga se i uobičajilo u to vrijeme da se traži "veno", tj. vrijednost, jednaka žetelici na njivi, koja se takoñer često zvala "veno". U svadbenim pjesmama koje pjevaju (ili su pjevali) seljaci, govori se o Ljuljiljubmeliladi. Ova su božanstva osvećivala brak. U Jurjevki se na mladence, koji su došli iz crkve, stavljalo krzno, simbol Velesa, boga stoke i plodnosti. U Galičini taj se obred pretvara u čitav ritual, pri čemu se mladenci veličaju kao knez i kneginja. Tereh kaže da je "to čitav muzičko-korski komad, dobro ukomponiran, koji su vjerojatno sačinili pri kneževskim dvorovima bajani skladatelji pjesama". Mislimo da je svadbeni obred skromnijeg porekla; jednostavno, vjekovima su se ljudi trudili da ga što je moguće više ukrase, da učine svadbu raskošnijom, privlačnijom, i svaki vijek donosio je poboljšanja, usložnjavanje forme i unošenje novina. Pjesme u Galičini izražavale su tugu sveg domaćeg dobra, stvari i samih kućnih zidova zbog odlaska djevojke u "tuñi dom".

U Jurjevki svadba se proslavljala nešto drukčije: mladenci su se, iako ih nisu tako zvali, smatrali carem i caricom. Tome naročito doprinosi svečano stavljanje vijenaca u

crkvi na glave supružnika. K njima bi se uputila trojica gospode boljara sa šarenim trakama preko ramena, a s njima tri žene boljara. Svaki od njih posebno se veličao kroz pjesmu. Bio je običaj da budu stari svat i njegova žena, čak i kad su roditelji mladoženje i nevjeste bili živi. Stari svati blagosiljali su mladence, po dolasku iz crkve. Kolima, kojima  su  se  vozili,  morali  su  preskočiti  vatru,  koja  je  gorjela  na  ulazu  kao  znak

očišćenja Ognjebogom. Konje su gonili jarosnim bičem. Preskačući, oni bi obično zapalili repove i grive, što se smatralo dobrim znakom. Uopće, oganj je, kao i kod Vedejaca, bio sveti, a za njegovo održavanje primenjivao se čitav ritual.

Tako je osim Perunove vatre koja je postojala u svakom bogolesju, postojao i Čergov oganj, naizmjenično održavan od strane domaćica danas u jednoj kući, sutra u drugoj. U zoru ("čim projaše jutarnji ašvin" Vedejaca ili "zapjeva pijetao" kod Slavena) domaćice su izlazile s komadima glinenog lonca iz svojih kuća da "uzmu oganj". U lonac su

stavljali prvo pepeo, a na njega žeravicu preko koje se stavlja iverje ili drveni ugljen, raspirivale s molitvom i odnosile kući. S strane lonca bile su rupe za propuh. Uz molitvu su posipale vatru preko slame u peći i s divljenjem promatrale kako plameni jezici proždiru "hranu Ognjeboga" drvo, slamu ili grane. Prvobitno je za označavanje pojma "pleme" ili "plamen" postojala samo jedna riječ. Kako Ognjebog raña plamen, tako rod raña pleme. Rod je, pak, bilo mjesto iz kojeg su kao Ogšebog uz pomoć plamena rasli i razmnožavali se ljudi. Stoga je rod bio sveti početak, iz kojeg je sve poticalo i u koji se

sve vraćalo. Zajednica s rodom bila je tako čvrsta da je prestupnik smatran izrodom i izbacivan iz roda. Ostati bez roda bilo je toliko užasno, da je samo smrt mogla čovjeka izbaviti muka. Prognani iz roda "se osamljivao", tj. išao je kuda ga oči vode.

Jedan od najtežih zločina bio je "uvreda ognja". Tako nitko nije smio pljuvati, niti mokriti u oganj. Ognjem (Agni) su se ljudi čistili, jer su oganj i voda bile manifestacije života.