Anonimni pisac rukopisa "Život Sv. Otona" piše: "U Baltičkoj Slaviji svaki  otac obitelji imao je odvojen dom, uredan i čist, namijenjen samo primanju gostiju. Ovdje uvijek stoji sto, postavljen jelom i pićem. Ako je nešto odneseno, odmah se stavlja drugo. Ako neko želi da se počasti neka izvoli! Na stolu će naći svega dovoljno".

"Tko nije imao čime da počasti gosta, mogao je uzeti od susjeda bez pitanja i kradimice. Što je otišlo na goste, nije ukradeno to je bio zakon za Slavene" kaže Helmold "Gošćenje je nalagala slavenska religija. Onome tko nije bio gostoljubiv svetili

su se svi žitelji rušenjem doma, jer je nemar prema gostima lišavao čitavu zemlju božje milosti". Anonimni autor piše da je "meñu žiteljima Pomeranije (Pomorja) takva čestitost i zajedništvo, da oni ne znaju za krañu i prijevaru, ne znaju za škrinje, ni ključeve. Svoju odjeću, novac i dragocjenosti čuvaju u sandučićima i bačvama pod prostim poklopcem, ne plašeći se zlikovaca."

Kad se pojavi putnik u gostinskoj kući, palio bi se sveti oganj, s molitvom za božji

blagoslov za njega. Pristiglom su spremali banju u movnici, nakon čega se iznosilo posluženje.

Ljetopisac episkop Ditmar Merzeburski /umro 1187 govori, kao i Helmold, da je glavno Božanstvo Slavena bio Zuaražic (Svarog).

Njemački povjesničar Herder /po A.S. Famicinu/ o Slavenima piše: "Slaveni su s ljubavlju obrañivali zemlju, baveći se i raznim domaćim umijećima i zanatima, započinjući  svuda  korisnu  trgovinu  proizvodima  svoje  starine,  plodovima  svoje

radinosti, Oni su na obalama Baltičkog mora, počevši od Libeka, podigli gradove, meñu kojima je Arkona na otoku Rujan (Rigen) bila slavenski Amsterdam. Na Dnjepru su podigli Kijev, na Volhovu Novgorod, koji će uskoro postati napredni trgovački centri. Oni su spojili Crno more s Baltičkim, snabdijevajući čitavu Zapadnu Europu proizvodima s istoka. U današnjoj Njemačkoj (bivšoj Slaviji) oni su otvarali rudnike,

umjeli su da tope i liju metale, proizvodili sol, tkali platno, pravili med, sadili voćke i vodili na svoj način veseo život, ispunjen glazbom. Bili su štedri, gostoprimljivi do rasipništva, voljeli su seosku slobodu, ali uz to bili i pokorni i po slušni, neprijatelji razbojništva i otimačine. Sve to nije ih spasilo pritisaka od strane susjeda, naprotiv, doprinosilo je tome. Kako nisu težili svjetskoj vladavini, nisu ni znali za krvoločne ratove nasljednih gospodara i rado su pristajali da plaćaju porez, samo ako su time mogli kupiti mir u svojoj zemlji, te su se narodi, naročito germanskog porekla, silno ogriješili o njih. Već za vladavine Karla Velikog počeše žestoki ratovi, koji su, očevidno, imali za cilj stjecanje trgovačkih privilegija, a voñeni su pod izgovorom širenja  kršćanstva. Hrabri Franci su, porobivši marljiv zemljoradnički i trgovački narod, sigurno smatrali da je bolje da koriste njihov rad, nego da se sami uče zemljoradnji i trgovini, da sami rade. Ono, što su započeli Franci, dovršili su Sasi. U čitavim oblastima Slaveni su bili istrijebljeni ili preobraćeni u zavisne seljake, a njihove zemlje dijelili su meñu sobom njemački kršćanski episkopi i plemstvo. Njihovu trgovinu na Baltičkom moru osujetili su Sjeverni Germani. Grad Arkona razorili su Danci, a ostaci Slavena u Germaniji liče na ono, što su Španjolci napravili od prirodnih žitelja Perua". Spomenuvši potom teške udare, koje su Mongoli nanijeli Slavenima, Herder, koji je te redove pisao prije 150 godina, kao u proročkom viñenju obraća se Slavenima: "Doći će vrijeme, kada ćete se i vi, nekad prilježni i sretni narodi, osloboñeni lanaca ropstva, probuditi najzad iz vašeg dugog, dubokog sna i opet zavladati predivnim zemljama, koje se prostiru od Jadrana do Karpata, od Dona do Mulde, i ponovno će u njima trijumfirati vaš drevni Praznik mirnog rada."

Među Slavenima, koji su naseljavali današnju Njemačku, treba spomenuti Vagre, Ljutiće, Radare, Branebore (Obodrite), Milčane, Bodriće, Stodorjane, Giprevjane, Pomorjane, Rujane (Rigene), Polabljane, Lužičke Srbe (Sorabe), Kašube, Boruse, Mazure, Morjane i dr. Izgleda da su Morjani i Pomorjani bili jedno isto pleme. "Potekavši od plamena Ognjeboga", slavenska plemena često su mijenjala svoje ime,

dobivajući ga od voñe ili u ishodu rata. Neki od njih imali su svoje kneževe koji su okupljali vojsku radi zaštite od germanskog upada. Povijest o tome uporno šuti. Njemački povjesničari prešutkuju "kristijanizaciju", koja je provoñena okrutnim mjerama sve do nabijanja pogana na kolac! Možda su Rujani i Pomorjani, kao i Morjani, bili jedno isto pleme. Njih je naročito žestoko pogodila germanizacija. Treba istaći uporno propovijedanje kršćanskih monaha meñu Slavenima, koji su čak i u običnom

osmjehu na licu Slavena punog životne radosti vidjeli "ñavolje priviñenje", a već pjesmu i ples strogo zabranjivali. Nevini ples uz pjesmu; "Mi smo proso sijali, oj, Ded Lado, sijali", bio je proglašen za težak grijeh. Čovjeku je ostajalo samo da povije kralježnicu ka zemlji i radi na njoj, a svaki smijeh ili šala smatrani su "nepristojnim". Prošlost Slavena proglašena je "ñavoljom" kao što su "ñavolja" bila ne samo poganska božanstva, već i sve što se odnosilo na običaje i folklor. Slaveni nisu imali pravo da se sjećaju ni veza svog roda sa Svarogom. Bog je u propovijedima Grka postao strašan,

onaj koji kažnjava za veselje i radost. "Daščice" s drevnim zapisima slavenskih vjerovanja, paljene su i sve iz prošlosti se iskorjenjivalo. Slaveni su se, po kršćanima "rodili krštenjem na Dnjepru", i preñašnji život za njih više nije postojao, slično kao što su to, mnogo kasnije, učinili i komunisti! Sve što se govorilo o prošlosti bilo je odstranjeno, a kad su narodu oduzeli njegovu prošlost, i preñašnju pismenost, makar i

pod izgovorom kristijanizacije, on je tu prošlost djelomično izgubio, udaljivši se od svog načina života. Suvremenu revoluciju treba razumjeti kao konačan raskid s drevnom prošlošću, kao još jedan udar na samo biće naroda slavenskog. Odvojivši se jednom od nje, narod više nije mogao prirasti svom korijenu. Sve što se uvodilo odozgo, izazivalo je podozrenje, višim slojevima se nije vjerovalo, a "barščina" (kuluk), koja je zavladala u Rusiji s dolaskom na vlast stranih princeza i gospodara, još više je ulila narodu nepovjerenje prema višim slojevima. Oni su ga sve vrijeme učili tuñem, a ne svom. Tatari su tukli narod, ali su to bili Tatari, stranci, a kršćanski vladari Vladimir ili Gleb Svjatoslavič, a potom Petar Veliki ugnjetavali su kao domaći gospodari svoj narod. Narod im se pokoravao, ali nije mogao biti naklonjen njihovim djelima. Na kraju, nakon oktobarske revolucije, vlast ponovno pripada stranim zavojevačima, ovog  puta Kazarima, židovske vjere, koji su uspjeli da toliko ovladaju Rusijom da su promijenili i njezino ime u Sovjetski Savez.

Ovim riječima konstatiramo činjenice, ne trudeći se da bilo što dokažemo. S druge strane, pravoslavlje je padom Bizanta postalo domaće, rusko (iako je neodgovarajuće s

psihom  i  genetikom  Rusa  i  Slavena  uopće),  Grci  su  se  iz  njega  povukli  (domaći

kršćanski svećenici su već bili dovoljno obučeni u održavanju tada nove religije) te su se i svi običaji roda polako vratili na svoje mjesto, stapajući se s novom religijom, postajući pravoslavni. Pa ipak su JOŠ dugo pravoslavni hijerarsi nastavljali da osuñuju "ñavolje igre, plesove, sotansko sviranje na dairama, žičanim gudalom, s pljeskanjem i plesom,

klimanje glavama žena i djevojaka i sve nedolične pjesme njihovih usana, i kralježnice njihanje, i nogama skakanje i toptanje, kao i žensko i djevojačko šaptanje, bludne im poglede, i skrnavljenje udatih žena i razvrat djevojaka." Kristoljubac se bunio: "Ne priliči seljacima (kršćanima) igre sotanske da igraju, ples, pjesme ñavolje i žrtve idolima". Pitamo se odakle te zabrane? Kršćanstvo ne zabranjuje veselje! Kršćanski Bog je Bog ljubavi i radosti. Odakle taj mračni Bog, koga su propovijedali? Naravno, to je Jehova Biblije, a ne Bog Krist i ne sam Krist koji nikog ne osuñuje. To je iskvarena

asketska ideja koja potiče od Grka, a ne od Krista. Nestor takoñer piše: "Jer ovako ne živimo poganski: ñavo iskušava mameći nas od Boga trubama i skomorosima, guslama i rusalijama: vidimo igre i ljudi mnoštvo, kako guraju jedan drugog, beščašće čineći, a crkve stoje, jer kad je tren molitve malo ih u crkvi stoji". Mitropolit Kiril pisao je: "Kad ugledasmo da se sotanskih još drže običaja prokletih Jelina (tj. drevnih Grka) u božje dane nekakva beščašća ñavolja tvoreći, uz zvižduke i povike i vapaje dozivajući neke

nakaradne pijanice i bijući do same smrti i uzimajući od ubijenih gaće"/!/ Stoglav kaže: "Okupljanje na Kupalu, oskvrnjivanje je i razvrat djevojaka... kad počnu da zvone, tad odlaze u kuće svoje i padaju kao mrtve od velikog kovitlanja"/!/ Što je od toga točno, teško je prosuditi, ali vjerojatno su Rusi još tada voljeli da popiju i da se potuku. Protiv prostakluka se, naravno, trebalo boriti, ali ne miješajući pristojno plesanje s nepristojnim, nazivajući sve "ñavoljim igrama"! Tako se ruski narod mogao lišiti svakog glazbenog  i  koreografskog  stvaralaštva.  Savanarola  je  bio  još  radikalniji,  tražeći

asketizam sve dok sam nije spaljen! Fanatici nisu nikad bili pravi kršćani i da su ih Slaveni slušali do K-raja, vjerojatno ih više ne bi ni bilo, jer bi ljudi prestali da se rañaju ("grijeh je živjeti sa ženom"), a otpor, koji su imali prema spolnom nagonu samo je dokazivao, da je njihov moral po pitanju spolnih odnosa bio daleko od kršćanskog morala, jer je radosno općenje muškarca i žene proglašavao sramnim i zabranjivao.

Iako se za Kijev govorilo da u njemu ima "razvrata ženskog i bluda", Kijev nije bio izuzetak od ostalih gradova. U njemu su živjeli razni trgovci, stranci, a gdje je novac, tu je i pijanstvo, pa prema tome i razvrat. To je bolest svakog velikog grada i nije bila svojstvena isključivo ruskom narodu. U tom smislu pravoslavni Bizant bio je daleko razvratniji, ali se to nije govorilo.

Poganstvo razvrat nije poticalo, što se vidi bar po tome, što su kudesnici, volhvi i Svarogovi isposnici odlazili u šume sami i tamo se spašavali molitvom i postom, dakle, i

oni su bili askete, iako nisu odbacivali glazbu, ples i pjevanje. Prema tome, može se biti asketa i voljeti umjetnost, ukoliko se iza asketizma ne krije seksualna izopačenost, koja se često sreće upravo kod fanatika, naročito na religioznoj osnovi.

Kao i Vedejci, Slaveni su sahranjivali svoje pokojnike na dva načina: ili su ih sahranjivali u zemlju, stavljajući ih u lañe da preplove "Veliki potok" (Mrtva voda "onoga svijeta"), snabdijevajući ih loncima s namirnicama, toplom odjećom, jer tamo "studeno jest, a zima u letu počiva", (tj. "gdje leti živi zima" i gdje je hladno); ili su ih

spaljivali na vatri, tj. slali Ognjebogu. Sahranjujući ih, pjevali su pjesme zemlji, opominjući je da "čuva pokojnika" i omogući mu da se odmori od bremena života, "do Praznika zelenila". Pokojnik se snabdijevao i oruñem za lov, ribolov, zemljoradnju, jer "na onom svijetu ljudi kao i mi žive", tj. njihov život u Navu isti je kao naš. I oni zemlju oru i proso žanju, a "kad je zima, tamo je ljeto", tj. kada je ovdje zima, tamo, na onom svijetu,  je  ljeto.  Spaljujući  pokojnika,  vjerovali  su  da  duh  njegov  "leti  na  krilima

Smargla", tj. na krilima Ognjeboga, i molili da "tijelo, ne povreñujući", odnese u K-Raj Svarožić. Tako su, kao što se sjećamo, i Vedejci molili, da "Agni ne rastrgne tijelo i ne povrijedi kožu" preminulog. Jedno vrijeme Slaveni su sahranjivali mrtve pod svojim izbama, potom u polju, gdje su zakucavali stupove i stavljali lonce s njihovim pepelom, a kasnije ih počeli predavati zemlji na mogiliščima, ili mogilnicama, tj. na kladbišćima. Posljednja riječ nastala je od riječi "koloda", "kolodišca", jer su pokojnike jedno vrijeme sahranjivali u izdubljenim koritima /koloda/. Otud "kolodbišca", "koldbišca" i kladbišce

(groblje).

U trenutku smrti pored čovjeka su palili svijeću ili lojanicu da njegov duh ode Ognjebogu, kao i da duša, napustivši tijelo, može vidjeti bliske.

Kada je Morenamara ili boginja smrti, izvukavši je "kroz rub života" na peti, potapala dušu u čašu vode, koja je stajala odmah pored umirućeg, duša je, po vjerovanju naših predaka, oživljavala i vidjela bližnje. Sve u tom obredu-vjerovanju govori u prilog tome

da su Slaveni vjerovali u smrt, kao u ponovno, drugo rañanje za drugi, vječni život. Preko granice života dušu su čekala dva božanstva vodič i prijevoznik. Zato se u ruke mrtvaca stavljala "nogata", stara moneta kao naknada vodiču i prijevozniku preko mrtve vode u Nav. Tijelo se iznosilo kroz rupu, probijenu u zidu, da se duša uzalud ne vraća kući te, došavši do zida, nabasa na probijenu rupu. Tako je izmeñu ostalog sahranjen i knez Vladimir, čije je tijelo "pronijeto kroz rupu" (N. M. Nikolski). Kada su pokojnika vozili ulicama, budili bi sve koji spavaju, da im duša ne ode zajedno s njim. U grob ili na

vatru stavljali su i noževe i sjekire da pokojnik lakše nañe put, probijajući se kroz neprohodne šume Nava na onaj svijet. Starješina roda ili obitelji držao je govor K-Raj vatre ili groba, u kojem je sudio u ime pokojnika, koji se oprašta od živih. Poslije toga "pečatili" bi vračanjem s četiri ugla grob da se ne probiju zli duhovi. Na grobu bi nasuli brdašce,  nakon  čega  bi  slavili  Triznu.  U  obredu  pravoslavne  sahrane  nema  čina

"pečaćenja groba", ali se on morao uvesti, jer su u mnogim mjestima ljudi smatrali pokojnike "nezapečaćenih grobova" nesahranjenima i u mnogim mjestima su na tom terenu izbijali nemiri, a u nekima čak i pobune.

Trizna je podrazumijevala gošćenje svih, a zatim igre, kako bi ih i pokojnik posljednji put vidio. Zbog toga bi započinjali rvanje, nadmetanja konjanika i pješaka. Dok su u izbi sjedili gosti i jeli posluženje za Triznu, u nju je jašući ulazio vjesnik, objavljujući početak igara. Ovdje konj ima religijsku funkciju. Sjetimo se da su Vedejci smatrali da

se "Konj istrgao iz božanstavenog kola meñu ljude". U vrijeme Trizne konj takoñer uskače u društvo ljudi, oglašavajući već samom svojom pojavom da je vrijeme da počnu igre, tj. završni dio svečanosti.

Na Galičini ovaj običaj održao se sve do danas u Sokalskom okrugu /Tereh/.

Plemstvo, članove roda i kneževe sahranjivali su u velikoj raskoši, polažući ih u velike lañe, na kola i vozili uz tužnu pjesmu, glazbu i zvono k jami. Osim toga u jamu su stavljani i omiljeni predmeti kneza, a ponekad se tamo ili u vatru bacala njegova žena ili

omiljeni rob. Oni su to činili sami, nisu bili primoravani da umru protivno svojoj volji.

Ibn-Masudi, putujući po ruskoj zemlji, piše da su se "žene rado bacale u razgorjelu vatru, na kojoj su spaljivali njihove muževe, nadajući se da će zajedno s njima dospjeti u raj". Slaveni su vjerovali da su na "onom svijetu" divni vrtovi na nebesima, stan bogova i čistih duša. Ibn-Foclan piše o djevojci, koja je sebe osudila na smrt, prateći svog gospodina: "Gle, vidim oca mojega i majku moju, evo gdje sijede svi moji umrli roñaci,

evo i gospodina. On sjedi u raju i raj je tako predivan, tako zelen! On zove mene, vodite me njemu!"

Naši preci su vjerovali da robovi i zarobljeni vojnici koji su umrli u ropstvu, idu da zauvijek služe svom umrlom gospodaru i zato se oni nikad nisu predavali u zarobljeništvo. Lav Dijakon Kalojski prenosi da su se vojnici Svjatoslava bacali na mačeve, da bi umrli slobodni i u slavi.

U trenutku smrti Mara je uzimala dušu čovjeka kao novoroñeno dijete i uspavljivala je

pjesmom, potom kupala u vodi, koja je stajala pored preminulog i predavala vodiču i prijevozniku. Vodič je bio sluga cara onoga svijeta, Morile. Ova dva vodiča vodila su dušu k velikom potoku mrtve vode, da preñe Nav.

Mnoge od posljednjih zapisa citirali smo po Terehu, ostale po Niderleu, Kastorskom, Šopenu, Sreznjevskom i drugim slavistima. Meñutim, još ništa nismo rekli o slavenskim bogosluženjima, kojima se sada vraćamo.

U Kijevu su se bogosluženja vršila u brezovom bogolesju (brezova šuma), na otvorenom, na proplanku, gdje je bio belkamen, tj. oltar, na kojem su prinosili žrtve Kijevljani i kudesnici, koji su živjeli u šumi. Tamo su imali male kuće, u kojima su spavali, provodeći ostatak vremena vani u molitvi ili u pčelinjaku. Obično je u šumama bilo mnogo isposnika, koji su se udaljavali od svijeta, pošto su izgubili obitelj ili je nisu ni imali. Oni su smatrani bogoljubima i nitko ih nije dirao, naprotiv, svi su ih poštovali. Njima se obraćalo za pomoć u zlu ili nevolji. Po predaji, iscjeljivali su bolesne i čak

uskrsavali mrtve. Mnogi od njih bili su vidoviti, nazivajući po imenu onoga tko bi došao, a da ga prije toga nikad nisu vidjeli, i pričali o njegovom prošlom životu, kao i o budućnosti. Poštovali su ih ne samo prosti ljudi, već i kneževi, kako to prikazuje A. S. Puškin u "Pjesmi o mudrom Olegu". Osim toga, njihova vjera nije bila koristoljubiva i ako  su  nešto  radili,  bilo  je  to  po  božjoj  zapovijedi,  a  ne  za  nagradu.  U  njima

prepoznajemo kasniji vid služenja Bogu putem joge, proistekao iz vedizma Neki od njih bili su svećenici, prinosili su žrtve i vršili trebe, drugi se predavali razmišljanju i molitvi. Ovi su bili nedostupni običnim ljudima. Mnogi od njih čak ne bi ni odgovarali na pitanja. Neki su pripadali crnobošcima, ali budući izloženi progonu od strane kneževa, skrivali su se u gustim černigovskim šumama. Zvali su ih "černigovci". Susret s takvim ljudima nije slutio na dobro, jer su često prinosili ljudske žrtve i na njih se gledalo kao na izrode.

Meñutim, bijeli kudesnici činili su većinu. Oni su nosili duge bijele košulje s crvenim pojasom, dugu kosu i bradu, dok su černigovci bili u crnom. Preko tog odijela oblačili su još i bijele duge seoske kapute, kakvi su se nosili u Ukrajini sve do Prvog svjetskog rata. U rukama su uvijek imali višnjev štap i kod nekih, posebno jakih, on se završavao srebrnim ili bakarnim žezlom (kuglom). To je bilo njihovo jedino dobro, jer osim toga i male srebrne figure Malog Krišnjeg, kojeg su slavili na Koledin dan (na Božić), ništa nisu imali. U ćeliji takvog kudesnika visjeli su snopići trava protiv raznih bolesti i suhi cvjetovi za Koledin dan, u koje su stavljali figuricu Krišnjeg, simbol rañajuće svjetlosti. Zimi su sjedili u ćeliji, ložeći banje, moleći se u movnicama, a ako bi im došli obični ognjištarci (seljaci), vršili su trebe, a potom molitve, jako se naparivši, izlazili goli, klizali se po snijegu i ponovno uskakali u banju, nastavljajući s parenjem. Poslije toga pili bi čajeve od trava, koji su jačali tijelo, jeli vrlo malo raženog kruha, pili žrtveno mlijeko ili medovinu. Meso i ribu nisu jeli. Jeli su još i leća ili koljivo, kuhanu pšenicu, raž, ječam s medom, dok maslo nisu koristili. Život im je bio surov, pun odricanja i trpljenja, ne pružajući ništa, osim pobjede nad samim sobom i odricanja od svih životnih zadovoljstava. S vremena na vrijeme su se okupljali, pjevali zajedničku trebu, a zatim se svatko posvećivao svom podvizavanju. Oni su tražili udaljavanje od životne sujete, ali se nisu klonili života. Tako, ako bi im došla žena sa željom da ima dijete, smatralo se

uvredom Boga odbiti je u tome. Meñutim, oni sami nisu imali žene, niti su ih tražili.

Svijeća od pčelinjeg voska, zapaljena u ćošku, bila je znak molitve i pred njenim plamenom kudesnik je čitao slavu bogovima pred spavanje, pred njom je prije zore čitao

slavu tim istim bogovima. Nikada nije molio za sebe. Njegova religija bila je prosta i

sastojala se u pjevanju slava.

Ne možemo ih nazvati asketima u smislu koji podrazumijeva asketizam kršćanskog Istoka, jer se nisu odricali života zato što su prezirali njegova blaga i smatrali nečistim općenje sa ženom, već iz želje da budu bliže nebu i Bogu. Istovremeno, nisu odbijali

hranu kad su bili u gostima ognjištaraca i jeli su s njima meso i masnoću koje u svakodnevnom životu nisu konzumirali. Post, dakle, nije služio iscrpljivanju tijela, već zdravlju. Životnih blaga, pak, odricali su se ne zato što su ih smatrali grješnim, već zbog traganja za suštinskim vrijednostima i iskorjenjivanja slabosti. Bila je to svojevrsna škola volje, život u samoći usredotočen na Boga, Svaroga ili Peruna, Dajboga ili Jarila i misao o dobru, koja se prenosila na bližnje.

Koledi  su  koledovali,  Perunu  perunovali,  Jarilu  jarovali,  tj.  služili.  Bili  su  čuvari

čistoće ezoteričnog poganstva, sa svim njegovim detaljima. Škola tada nije bilo i svaki kudesnik imao je učenika, kome je prenosio svoje znanje (Vedu). Ovi ljudi su tražili istinu, opravdano pretpostavljajući, da će je u tišini šuma, daleko od buke i životnih obaveza, lakše naći. Molitvom, umivanjem i oskudnom hranom pojednostavljivali su svoje potrebe, svodeći ih na minimum, a radeći za Boga, osvećivali su dušu. Tražeći u

svom životu božanstveni točak vremena, oni su se molili, promatrajući njegovu ljepotu, i zora je za njih bila, kao i za Vedejce, ljepotica koja rasipa blaga na sve žive. Pjevali su joj pjesme naslijeñene iz dubine vjekova, slaveći Boga i živjeli u skladu s prirodnim zakonima dok je život šume tekao oko njih. Ognjištarci su od kudesnika koji su općili s Bogom, saznavali što je danas na primjer, rekao bog šume, da li će biti dobra žetva te godine, da li će biti ječma, prosa, meda. Saznavali su takoñer i da će se dogoditi nešto strašno, najezda nomada, pomor ili glad i tada je bilo potrebno prinijeti žrtve Bogu, moleći da njega i njegove bližnje Mara zaobiñe.

Kudesnik je godinama šutio prije nego što dobije riječ Svaroga i tek tada bi počinjao da proriče. Tek tad je i sam vjerovao u svoje riječi. Mogao je dati mudar savjet koji se ticao svakodnevnih ljudskih poslova, ali se kudesnicima obraćalo i u teškim životnim trenucima, kako postupiti na božji, a ne ljudski način. Onima koji su težili da zavire u Nav, onima koji su izgubili voljene, savjetovano je da počnu da žive za život, a ne za smrt. Onima, koji su željeli da im život podari nemoguće, kudesnici su pretili gnjevom

Boga, upućujući vjernike na pravi put i oslobañajući njihovu dušu uzaludnih muka. Bolesne su iscjeljivali, jer su to činili s vjerom i ljubavlju.

Slavenske trebe (bogosluženja) vršile su se na sljedeći način: u bogolesju gdje je bila Perunova vatra, koju su čuvali stražari sela, skupljali su se vjernici oko hrasta, lipe, breze ili belgorućeg kamena. Pored samog kamena ili hrasta stajao je starješina roda, žrec. Oko njega, na četiri strane, prema uzrastu, postrojavali su se muškarci, žene, djeca

i stari. U prvom djelu starci, muškarci, nasuprot njima starice, desno mladi ljudi, mladići, a lijevo djevojke i djevojčice. Nije bilo dozvoljeno miješanje. Starješina roda uznosio je zahvalnost bogovima a ostali su za njim ponavljali. Poslije toga starješina roda pjevao je molitvu kojoj su se svi priključivali. Pjevanje bi započinjali posebni pjevači, dok su ih ostali pratili.

Moguće je da su svijeće već bile u upotrijebi, jer je pčelarstvo bilo jedno od najstarijih zanimanja Slavena, a vosak su koristili za osvjetljavanje u kući i posebno za molitvu.

Bogosluženje je bilo jednostavno, jer su Slaveni, kao i Vedejci, više voljeli i slavili Boga, nazivajući ga prijateljskim imenima, nego što su od njega nešto tražili.

Žrtvu je prinosio starješina roda i proricao po iznutricama vola ili krave, kakva će biti žetva, da li će biti mirno, hoće li biti rata, napada neprijatelja. Starci, koji su ga u to vrijeme okruživali, nisu puštali mlañe žrtvi, da djecu ne plaše. Uslijedilo bi slavlje, plesovi, horovodi i pjesme. Zajednička trpeza upotpunjavala je sliku. Potom su se palile

vatre, po broju praznika; tri vatre, kada se praznovao Triglav, jedna za Svaroga itd. Kroz vatre se pretrčavalo u cilju očišćenja od zla. Zatim se pila medovina ili braga. Veselje je trajalo do kasno u noć i tek u ponoć razilazilo se kućama.

Na Veliki dan (Proljetni praznik) jeli su se sveti jaganjci, farbala crvena, plava jaja, pravili slatki hljepčići s mlijekom, sirom i medom. Taj dan bio je dan proljetne radosti. Svi su se grlili, zaboravljajući na uvrede ili kakvo drugo zlo. Triput se ljubeći, ljudi su jedan drugom čestitali dolazak proljeća i sreću što je "zelena trava izašla, roñaci se u

Jami protežu".

Na Tomin dan (Radonica), izlazilo se na grobove i na njih stavljala hrana kako bi se s mrtvima zajedno jelo, razgovaralo, objavljujući proljetno toplo vrijeme. Hrana bi se navečer, prije razilaženja kućama, ostavljala na grobovima i sljedećeg dana je vladala opća radost ukoliko bi nešto od te hrane bilo dirnuto: "naši roñaci meso su našli!" Na

Kupalin dan palile su se vatre preko kojih se preskakalo, bacani su cvjetni vijenci u vodu. Na Spožini slavila se žetvu, na Ovseni jela prva pogača od novog žita. Na Koladi je objavljivano roñenje Krišnjeg, dolazeće svjetlosti, rañanje dana, okretanje letu, obećanje proljeća. "Dajbog svoj štit ka proljeću uperi i dan za dlaku produži!" Roñenje Krišnjeg obilježavalo se traženjem male srebrne figure u sijenu, koju bi starješina roda našavši je, trijumfalno pokazivao u ponoć negdje 22. prosinca. Svi su se veselili, plesali na snijegu oko boljarkezime, jeli i pili svu noć, nazivajući je štedrom, posvećenom boginji Ladi. Te noći palili su vatre i okretali točak sa sedam prečaga, izvodeći stoku iz staja da pokažu Velesovu zvijezdu, koja vodi vrijeme k ljetu.

Kao što vidimo iz izloženog, čitav religijski sustav Slavena bio je duboko poetski, zasnovan na shvaćanju Boga kao oca i druga, izvora ljepote, svakog savršenstva. Kao i drevni Vedejci, Slaveni su bili unuci Dajboga (Vedejci su bili Indrina djeca) i zbog toga Bog za njih nije doktrinarno-skolastička figura, niti dogmatizirani zakonodavac, već svoj, bliski djeda svemira koji se voli, kome se klanja ali koji ne izaziva strah.

Na praznik Kolade domaćin u Ukrajini govorio bi: "Pomozi Bože u sreći i zdravlju! Daj, Bože, nama i daj i vama!" Djeca su trčala da "štedruju" i pjevala pod prozorima: "U sreću, u zdravlje! Daj, Bože, da rodi raž, pšenica, svaka njivica!" To je isto što i moliti Boga "za izobilje plodova zemnih i blagorastvorenije zraka". Tako se može vidjeti da u poganskim molitvama nije bilo molbi, a ako je i bilo, izgovarale su ih žene i djeca, pri čemu  su  čak  djeca  pjevala  ne  toliko  molitve,  koliko  želje:  "Da  bude!  U  sreću,  u

zdravlje!" Objašnjenje je ponovno u vedizmu, poganstvo nije molilo Boga, već ga je slavilo, znajući da Bog zna što je neophodno i da On sam daje sve, što je potrebno. Grijeh sam kažnjava, proizvodeći kaznu, dok dobro daje dobro i ovo poimanje dobra i zla kod pogana slično je vedskom, gdje učenje o karmi igra glavnu ulogu.

Kod Slavena je, meñutim, učenje o grijehu i dobročinstvu odvojeno od učenja o Bogu. Pogani su težili da ustanove osobnu odgovornost svakog čovjeka za svoje postupke. Bog u tom slučaju nije onaj koji kažnjava za grijehe. Kazna potiče od samog grijeha, kao što

nagrada potiče od učinjenog dobra. Bog je samo ustanovio zakon dobrih i zlih posljedica za ljudske postupke. Zlo predodreñuje bivstvovanje u Navu, a dobro rajsko blaženstvo. U oba slučaja sam čovjek je uzrok toka svog budućeg onostranog života. Osloboñenje od grijeha mogli su dati istinsko pokajanje, umivanje, žrtva i pomoć kudesnika, koji je, kao i kršćanski svećenika, mogao oprostiti u Božje ime i razriješiti kletvi i zabrana. Kako  svatko  živi  u  svijetu,  koji  počiva  na  pravu  Božjem,  tj.  na  istini,  koja  tvori

postojeće, ali sama u njemu ne sudjeluje, obraćanje tom pravu, biti Božjoj, I oslobañalo je od postojanog grijeha. Jav, pak, koji se stvara na Pravu, kao na osnovi, poput veza, i mijenja pod utjecajem svih okolnosti, ovakvu suštinu Božju u sebi nije imao. Suština je bila u Pravu, a ne u Javu. Nav je takoñer bio Jav, samo izvan Prava, koji stvara. Dakle, dok je Jav bio povezan s Pravom, on je bio živ, ili Živa (Živa Vedejaca) s naglaskom na "i", a čim ga Prav napusti ili on sam napusti Prav, postaje Nav. Prema tome, Nav je bio van Žive, jer je bio lišen najvažnijeg tvoračkog božanstvenog prava.

Božanstva su se dijelila na Triglave (Trimurti): Jaro, Horos, Kupala činili su prvi Triglav, proljetni; Lado, Kupala i Dajbog činili su drugi Triglav; Perun, Višnji i Smargl treći; Kolada, Sivi i Krišnji četvrti. Dakle, Triglav nije bio posebno božanstvo, već samo božanska trijada. Osim njih bilo je i bogova koji nisu ulazili u Triglave, kao Radogost, Čislobog, Stribog, Borej, Ljelj i Ljalj. Oni su bili vezani za ljudski ciklus, a ne za

sunčev, kao prethodni. Za njima je išlo 27 sestrica Rusalki i Mave, ili Mavke, čiji je broj bio neodreñen. One su odgovarale ženskom načelu svake božanske aktivnosti.

Postojala su i drugostepena božanstva kao Lesovik, ili Lesobog, Vodjanik, ili Vodobog, Jezerkić, Rečić, Izvorić, Stablić, Korenić, Cvetić, Travić, Drević, Listićem.

Veles kao zaštitnik stada i zvjezdanog neba, umjetnosti i muzike, izdvajao se, čineći desnu ruku Svaroga. S njim je bio Belobog, ili Svetovid, drugi pomoćnik Svaroga i zajedno s djedom svemira oni su predstavljali osnovu ili vrhovni Triglav. Svaki od njih

vladao je trećinom godine. Svarogova trećina bila je jesenje-zimska. Veles je započinjao svoj ciklus od proljeća do sredine leta, Svetovid od sredine leta do sredine jeseni, ili Ovseni.

Svarog je u jesenje-zimskoj trećini štitio zemlju od Sivog i Mare. To je period umiranja Žive u svijetu i da nema boga Prašćura (pretka), svaka Živa otišla bi i ništa se ne bi ponovno rodilo u proljeće.

Osjećaj svetosti svijeta i života u njemu bio je temelj u shvaćanju svijeta pogana. Oni

su doživljavali Boga kao biće vječno tvoračko. Prisni Bog bio je uvijek ne samo višnji, već i sušti. On je bio u svemu, kako su vjerovali Vedejci, "u travi i konjima, u jaganjcima i ljudima. Svuda i u svemu je Agni". Isto su vjerovali i pogani: Bog je bio uvijek i svuda, svuda je puhao Stribog u vjetru, kiši i gromu, u travi i zelenilu. Agnec, neporočno janje, bio je njegov simbol i u kršćanskom mističnom agnecu oduvijek je sadržan poganski agnec, dijete Agni.

Pričešće somom Vedejaca, zamijenjeno ljubomeljem, ili medovinom, prevrelom s kruhom, postojalo je takoñer prije kršćanskog pričešća i govorilo vjerujućim prašćurima isto, što i kršćansko, jer je kušanje some, ljubomelja ili medovine bilo jednako kušanju Boga.