DRUGI DIO

MITOLOGIJA SLAVENA I NJENA VEZA S VEDIZMOM

Kao što znamo iz prvog dijela našeg rada, u vedizmu nije moguća personifikacija Sunca. Indra, Varuna, Agni, Puruša, Savitri, Mitra itd, predstavljaju ipostase jedinog bića, jer nijedno od ovih božanstava nije u poziciji nadmoći. U suštini, situacija je ista i u poganstvu drevnih Slavena. Postoji Isvarog-Isvara-Išvara kasnog perioda Veda, koji se može nazvati ocem božanstava, ako se zauzme stav da postoji Braahma, bog nesaznatljiv po sebi. A on je kod Slavena nosio ime prašćura, to jest pretka. Zvali su ga praded, prado. Zemlja je nosila ime prababe prabe. Ponekad se zvala i prabka. Od pradede i prabe nastali su bogovi i ljudi. Svarog je povjerio bogu Koledy Kolo Vremena. Simbolički se ovo Kolo predstavlja u Koledine dane, oko našeg Božića, a naročito za Dan Krišne, kada poslije zimskog solsticija dan postaje duži. Iz toga se vidi da je u osnovi poganstva takoñer kult Sunca. Kolo je predstavljano na sljedeći način: Slaveni, koji su se okupljali na zimske praznike stali bi u kolo (krug) oko Zime-babe (lik zemlje zimi), pred kojom se palila slama, a od tog ognja (Agni) bi palili glinu u sredini točka s kola, koji su uz pjesmu i graju, glazbu i ples kotrljali putem. Točak je trebalo da ima sedam prečaga, kao simbol sedam svjetova (boja) Agnija. Ovaj običaj sačuvao se u Rusiji sve do Prvog svjetskog rata i mogli smo ga osobno promatrati. U nekim mjestima u kolu se palila "smoljanka", obično gvozdena kutija sa smolom. U drugim mjestima na svaku prečku točka vezivali bi upaljenu svijeću, te ga tako gurali ulicom, kao obećanje proljeća.

Nebo-Svarga bilo je obitavalište Svaroga-Isvaroga. Kada bi u vrijeme praznika nebo prekrili oblaci, govorilo se "Svarog se ljuti". Ako je sijalo Sunce, govorilo se: "Svarga se raduje". Nebo je bilo ono, što se "priljubilo uz zemlju", a ovaj savez neba sa zemljom objavljivalo je kolo, jer "oko zemlje nebo se pripilo", a gledajući naokolo, u polju, može se vidjeti Svarogov krug. Otud ideja kola-točka, kao ideja Svaroga. Krug, pak, kao

beskonačnost, simbol je božanstva. Sunce je takoñer okruglo. Kolo godine predstavlja smjenu godišnjih doba. Paljenje centra točka, prema tome, obećanje je povratka svjetlosti i toplote.

Svarog, kao i Brahma, ne spominje se u slavenskim narodnim vjerovanjima ili legendama. On je djeda ili pradjeda i to je sve. Poznato je da, "kada je zemlju slijepio, Svarog stvori bogove, djecu svoju, a ovi se spustiše na zemlju i počeše se igrati, potom

se posvañaše, pa kome pramen iščupaše, na zemlju ga baciše, i gdje vlas pade, tamo se drvo primi, a gdje pramen tamo šuma cijela".

Nakon stvaranja bogova Svarog je stvorio ljude: Pradu i Prabu. Zanimljivo je da se Prado sjedinjuje s njim samim, kao što se Pitris sjedinjuju s Indrom-Agnijem-Varunom. Pandan ovoj prvoj, vedskoj Trimurti u slavenskoj religiji je Triglav-Trimurti. To je Triglav Rigena koga čine Koled, Višnji (Višnu), Sivi (Siva). I osim što je Bog zime, Kolada je i Bog ponovnog rañanja svjetlosti i toplote, Višnji - Bog čuvar toplote, koga

Sivi (kasnije Crnobog) uništava ("požre Crnobog svjetlo, i bi tama"). Dakle, odmicanje dana doživljavalo se kao proždiranje svjetlosti od strane Sivog-Crnoboga. Iako Siva nije vedski Bog, njegovo ime sačuvalo se i kod Slavena. Očevidno ga treba shvatiti kao Boga zla. O "crnim bogovima" malo se govorilo i za njih su znali samo kudesnici, čarobnjaci, koji su živjeli na Volhovu, gdje je, vjerojatno, bilo prebivalište svih paganskih isposnika

i gdje se učilo vračanju. Mnogo od ovdje citiranog preuzeli smo iz usmenih predaja starine, od starosjedioca s juga Rusije. U ponoć na Božić domaćini bi izvodili konje "zvijezdu da vide" i govorili:

"Gledaj, konje, zvijezdu ovu, to Sunce sija, to duša gori!"

To se činilo "da konji zdravi budu". I u ovom spominjanju Sunca i duše koja gori, jasno je sjećanje na vedski izraz, čiji je smisao: "zvijezde su duše svetih, koje su postale sunca". Ovo je takoñer obraćanje Marutsama i Pitris-Anžirasima, samo se njihovo ime zaboravilo uslijed hiljadugodišnje starosti.

Starosjedioci sjeverno od Jekaterinoslava uvjeravali su nas: "U staro vrijeme ljudi su

znali pisati! Drugačijim pismom od današnjeg, a pisali su kukicama, liniju su vodili bogovi, a pod nju su kukice lijepili, i čitati po njoj znali!" Sanskrtski natpisi pišu se upravo tako što se povuče crta, a pod nju stavljaju razne kukice. Kako se ovo hiljadugodišnje sjećanje moglo sačuvati nije na nama da sudimo, a što je ono značilo, mi razumijemo. Vjerojatno je još bila živa tradicija, koja je usmeno prenosila mnogo toga, što je kršćanstvo izbrisalo iz sjećanja većine. Rijetki su bili poznavaoci ove usmene tradicije, ali su je uporno prenosili drugima. Mislimo da će se ta tradicija potpuno prekinuti i stoga je zapisujemo.

Takoñer smo imali priliku da budemo svjedoci smrti jednog poganina za vrijeme grañanskog rata na jugu Rusije, koji je govorio: "Prekinuo se zlatni lanac i tog lanca više neće biti!" Ovaj djeda plakao je pred smrt ne zbog toga što je nestala Rusija, i ustupila mjesto SSSR-u koji je zapravo nova Kazarija, već "što se prekinuo zlatni lanac". Po njemu, od prvih dana svijeta do danas uspostavio se lanac poganske tradicije, koji su

"umni ljudi" prenosili jedan drugom. Revolucija je ovu tradiciju narušila. I u "Zapisima Pukovnika Mahajeva", koji još i danas živi u Briselu, nalazimo bilješku o "paganima", čija je majska slavlja vidio. To je bilo u ponoć i, kako on tvrdi, ovo slavlje oko vatre sastojalo se u prinošenju žrtve. Sudeći po svim podacima riječ je o mordvinskim slavljima. Njihovo poganstvo bilo je nevedskog porijekla, mada su u njega mogle djelomično proniknuti i ideje vedizma uslijed susjedstva sa Slavenima. U vedizmu nema

žrtvovanja ljudi, ona su sporadična, budući da su uneta iz drugih religija. Naročito žrtvovanja u Kijevu, koja su sva donijeli Varanzi, ili Varjazi, poticala su iz Skandinavije. Isto se može reći i za rigenska žrtvovanja. Rigen je, budući pod utjecajem Danaca i Skandinavaca uopće, Gota, Šveñana ili predaka germanskih naroda, nesumnjivo pretrpio njihov utjecaj. Ali Slaveni su, uglavnom, kao i Vedejci, izbjegavali ljudske žrtve.

Varanzi su se u potrazi za legendarnom Gardarikijom (Nova-Grada!) kretali sve dalje na jug, dok nisu stigli u Kijev, i dalje uz Bosfor do grčkih kolonija. Tamo se njegovao

kult Gorosa - Horosa. To objašnjava ime Sunca Horos. Sunčani dan zvao se "Horosov dan", odakle potiče ruska riječ "horošo" (dobro, lijepo). O ljudskim žrtvama u Volškom kraju, od Nižnjeg do Moskve, gdje su živjeli ostaci Volških naroda, Mordve, Čeremisi itd, zna se iz policijskih izvještaja iz vremena carske vlasti. A ruski pogani, koji su na primjer živjeli u Vjatskoj guberniji, nisu prinosili takve žrtve.

"Vjatsku gramotu", napisanu na staroruskom, djelomično narodnim jezikom, dostavili smo u Ruski muzej kulture u San Francisku. Ponovno ju je izdao 30-tih godina našega vijeka u Bruxellesu izvjesni K. N. Platunov, stari emigrant (prije revolucije).

Kao što je poznato, pogani Volške oblasti su narodi finskog i volško-bugarskog porekla, te se i njihovo poganstvo u osnovi razlikuje od slavenskog poganstva.

O Svarogu su Slaveni govorili: "Ded sjedi na oblaku, sam sebe za bradu drži, a svijet se za njega drži".

U ovom radu ne insistiramo na tome da je naše mišljenje jedino točno. Mi iznosimo naš stav, koji se možda vrlo razlikuje od zvaničnog stava. Meñutim, kad već postoji, imamo pravo da ga iskažemo. Krug Svaroga bio je u osnovi crkvene slave na selu, na jugu Rusije. Naime, u selu Jurjevka iskopavao bi se kružni rov na trgu ispred crkve i na dan crkvene slave u ogromnom zajedničkom kotlu kuhala se "strava". Iz tog kotla dijelili su se tanjuri s "brjašnom" starima što su sjedili uz ivicu rova, koji se zvao "jama". Bila je to takoñer "strava", samo već skuvana. Davali su je izabrani djeda i baba, koji bi

govorili: "Na zdravlje, da dugo živite!" i, klanjajući se svakome, ded i baba punili bi nove tanjure. Stari su "sjedili na zemlji", a pred njima je bio stolnjak u vidu salvete, prostrt na travi, a na njemu čaša s "medovinom", pripremljenom za tu priliku (prevreli med s vodom) i "brjašna", hrana. Bilo je tu i praznih tanjura, a mjesta pored njih bila su slobodna. To su bila mjesta umrlih u toj godini. Po vanjskim obilježjima bila je to Trizna. Po unutrašnjem sadržaju besjeda s umrlom braćom, sestrama. Djeda, koji je

dijelio, viknuo bi: "Doñite nam, očevi, majke da jedete s nama brjašna!" Za ovu trpezu nisu puštali ni mlade, ni djecu, tjerajući ih od tamo. "Brjašnu" su mogli jesti samo starci i starice. Naravno, u riječi "brjašna" lako prepoznajemo "brašno".

Starima koji bi zakasnili govorili su: "Sjedite do Zvorožine!" A to je, nesumnjivo, bila modificirana riječ "Svarožina". Djeda i babe su, dakle, bili bliski Svarogu ili su se s njim sjedinjavali. Znamo da su u vedizmu Anžiras bili prvo žreci, zatim su Pitris prvobitno bili preci, Marutsi   vjetrovi, a potom su svi postali Agni, odnosno, stopili se s njim.

Dakle, i ovdje jurjevski praznici "Zvorožine" nisu ništa drugo do tajno općenje i stapanje sa Svarogom.

Na objedu "Zvorožine", pitalo se: "A gdje je Ivan Grickov?" "Taj neće doći!" odgovarao bi neko: "Do Petriva je otišao!" To je značilo da je Ivan Grickov umro. Seljaci su mislili da su Petri "Onaj Svijet", Zapravo, zahvaljujući prodoru kršćanstva u slavensku praksu, Pitris su se pomiješali s Petrom.

Jurjevske "Zvorožine" padale su u jesen. Vjerojatno početkom listopada.

Za pripremanje "brjašne" birao se krupan bik, ujutro u zoru se klao, a iznutrice bacale u vatru! Tako se žrtva održala u vidu priprema za crkvenu slavu. Seljaci su išli na jutrenje i na liturgiju, a "brjašnu" su jeli poslije službe, odlazeći iz crkve. Ponekad bi se dogodilo da bude hladan dan, da pada kiša ili snijeg i tada bi babe i djeda dolazili u kožusima i valjenkama, api su sjedali na zemlju, govoreći: "Samo da Bog da, da ne urastemo u zemlju (t.j. ne umremo)!"

Medovina se pripremala tako što se triput stavljao u nju kvasac. Hmelj se dodavao, govoreći: "Da bude dobra Zvorožina (Svarogina)!" To je radila posebna baba, kojoj je upute davao "zvorožni ded" onaj, koji je rukovodio praznikom prošle godine. Na sam praznik birali su drugog dedu. Po pravilu, svi su mu ukazivali veliko poštovanje u toku godine. Takoñer su poštovali i babu, koja bi ponekad dolazila u kuću da grdi seljaka

zbog lošeg ophoñenja prema ženi. Krivac joj se nije suprotstavljao, već bi pokorno pognuo glavu, govoreći: "Tako, mamo, tako!", a ona bi ga lagano vukla za kosu. To se zvalo "pouka".

"Zvorožinoj" babi obraćali su se čitave godine oni, koji su željeli da saznaju budućnost. Jedna od njih bila je čuvena po svom znanju, "vidu". Ja sam kao dječak jednom poželio da otkrijem, što ona stvarno "zna". Dobivši od majke tobože da kupim drvene klizaljke za zimu, navečer sam se zaputio kod nje. Ona je živjela na kraju sela. Došao sam,

pokucao na prozor, a ona otvori vrata pa, ugledavši me, dugo nije htjela da uzme novac ni da gata. Na kraju, već se i ne sjećam, ja je nagovorim. Ona me povela iza kuće, u dvorište, da se ne vidi s ulice, stavila vedro vode tako da se u njemu vidi mjesec, i rekla: "Gdje, da vidimo". Počela je nešto da šapuće bezubim ustima, a potom rekla: "Vidim ja mnogo što... Tako, u gradu ideš u školu, potom u drugu, treću, četvrtu, petu. Završit ćeš, mislit ćeš da si sve naučio, a ipak ćeš morati cijelog života da učiš! Živjet ćeš u stranim zemljama... Strankinju ćeš oženiti, dva puta... Biće veliki rat, mnogo će naroda izginuti,

sačuvaj Bože, prekrsti se ona, a ti ćeš preživjeti i još ćeš se vratiti kao stari... Preko mora malo je sreće. Malo je i kod kuće. Umrijet ćeš spokojno, mnogo puta će te smrt hvatati, ali će te svaki put pustiti". Ne sjećam se više svega, ali ono glavno rekla je točno! Gotovo otkad zna za sebe, pisac ovih redova morao je provesti u tuñini. Mnogo puta mu je i smrt prijetila. Dva puta se ženio strankinjama. Sve se pokazalo kao točno i u onom djelu, koji se tiče učenja. Promijenio sam pet škola.

U ovom vračanju možemo vidjeti pogansku tradiciju koja je preživjela vjekove.

Kako je "zvorožna baba" stjecala znanje, za mene je ostala tajna, ali možemo pretpostaviti da su joj ga prenosile prethodne babe. Seljaci u tome nisu vidjeli nikakvo "vračanje" niti su babu smatrali "vješticom".

Zašto se ovo sačuvalo baš u Jurjevki? Otud, što je najbliža željeznička stanica bila udaljena nekih sto vrsta, a Dnjepar sa svojim parobrodima na pedeset vrsta, ako ne i više. Gradska "kultura" pijančenja i razvrata nije dotakla Jurjevce. Oni su ostali izvan

njenog utjecaja, okamenjeni u hiljadugodišnjoj tradiciji. Možemo o njoj suditi kako hoćemo, ali jedno se ne može poreći ona se u Jurjevki sačuvala duže nego u drugim mjestima.

Tako su se na dan crkvene slave obilježavala poganska slavlja. Meñu njima, sjećam se dječjih igara. Jedna od njih sastojala se u "gorenju". Dječak ili djevojčica stali bi na "kraj", mjesto, koje se uvijek biralo na istoku, i na njemu bi štapom crtali pticu. Kada

sam pitao, zašto, odgovorili su mi: "To je Irij!" Seljaci su govorili da u jesen "ptica leti u Irij". Pritom ta ptica nije bila zbirni izraz, pod kojim su se uopće podrazumijevale sve ptice, već posebna ptica. Ne podsjeća li na ovo mjesto izreka u Vedi: "kada vide tebe, Pticu, koja leti u Jamu..." S tim što se ovdje vidi Ptica, koja leti u Irij, a ne u Jamu (nešto poput Ada). Irij je Raj. I sama riječ "Raj" izmijenjena je riječ "Irij".

"Zvorožna baba" pričala je djeci kao bajku: "A ta Ptica svim je pticama Ptica!

I kud ona leti, tamo i sve. A leti ona u Irij slavni,

i pero njezino nije obično, nego zlatno!"

(J. Miroljubov je dvadeset godina svoga života proveo u Americi, a pri povratku u Europu, umro je na brodu iz nepoznatih razloga. (prim. red.))

A djeca su pjevala, plešući na jednoj nozi, prije nego što će "gorjeti": "Oj, Dolo, Dolo!

zlatno Pero!

A čiji to prsten na ručici,

na vez srebrni, brončani pade?"

Poslije ovih riječi " onaj koji gori" je odgovarao: "Oj, gorim, gorim!

Kao Sunce

i kao jaganjci, bjež'te kući!"

I opet po drugi i treći put djeca bi pjevala prvu pjesmu, a zatim bi se poslije riječi "onoga koji gori": "bjež'te kući!" dala u bijeg. Ovdje je jasan odraz ideje Agnija: gorjeti znači plamtjeti u žrtvenom ognju, sama riječ "oganj" označava takoñer Agni, jer se u slavenskom jeziku ono izgovara "oganj". Iako "a" prelazi u "o", značenje korijena se uslijed toga ne mijenja.

Janje (agnus) je dar Agnija. Okrećući se prema zemlji, Agni daje toplinu, pojavljuju se

agnici, ili jaganjci. Meñutim, što predstavlja "Dolo"? Dolo je takoñer Lado samo preokrenut, da ne izazove progone pravoslavnih kršćanskih svećenika, koji su ih po inicijativi episkopa vrlo često poduzimali u prošlosti. Gatanje "prstenom" bilo je rašireno kod Starih Slavena kada su željeli da saznaju, tko će prvi nešto započeti. Vezivali bi maramu u čvor na sredini, a na jednom od njenih krajeva vezivali prsten i još dva puta sve zajedno zavezali. Oni koji su odvezivali uzimali bi svatko svoj kraj (ako ih je bilo samo četvoro), a ako bi u njemu bio prsten, to je značilo da on treba prvi početi.

Hata (seoska kuća) predstavlja skrovište, simbol je spasenja. Upravo je Lado (Dolo) bio Zlatno Pero. Nije li on ona Ptica, što je svim pticama Ptica? Vjerojatno je bio, kad se u dječjoj pjesmi tako spominje. Iz drugih izvora saznajemo da je Lado bio Bog ljubavi, čiji su simbol bila dva goluba, koji se ljube na Praznik proljetnog sunca, čije slike nalazimo kod umjetnik Steleckog, Bilibina i dr.

Pravoslavno kršćanstvo je učinilo goluba simbolom Svetog Duha, a narodne bajke ga

pretvorile u Žar-Pticu.

Lado je vjerojatno bio istovremeno i ptičji Bog, kao što je Veles bio zvjezdani Bog i zaštitnik muza, a takoñer i stoke, životinja, zvijeri. Njegov simbol bilo je janje, ili ovan, tele. Iz ovoga nije teško zaključiti da je bio identičan s Agnijem, čiji je simbol takoñer janje. "Baba-Jaga" je u bajkama sluškinja ovoga Jagni-Agnija, jer korijen "jag" ili "ag"

znači "oganj". Ognjenbog Slavena isto je što i Agni-Bog. Kod nas se nisu sačuvali zapisi slavenske religije, koji su sigurno postojali, pošto su ih revnosni kršćani spalili kao "crne knjige", i time narodu svom isjekli vezu s prošlošću.

Gorenje je simbol života. Skokovi preko ognja prakticirani su u Jurjevki leti, na Ivanjdan. Noć uoči Ivana-Kupale!

Kupal je Bog umivanja kod Starih Slavena. On je i Bog plodnosti, plodova, izobilja. Kupati se znači  umivati se. Kupal je bio Bog duševne i tjelesne čistoće. Umivanje je

istovremeno predstavljalo i službu Bogu - molitvu. Ljudi su se kupali u movnici (umivaonici) - banji, vodenici, koja je istovremeno imala funkciju hrama. Ovdje možemo primijetiti evidentan dijametralno suprotan stav od kasnije usvojenog kršćanstva po kome je svaka djelatnost na održavanju, uljepšavanju i čistoći tijela, kao i svemu tjelesnom i materijalnom, smatrana grijehom, koji je ponekad, kao u srednjem vijeku, vodio u ekstreme, da se ljudi skoro i nisu kupali, ili vrlo rijetko navlačeći za to specijalno pripremljeno odijelo kako se ne bi dodirivali.

Vode su takoñer bile ono što su "valovi" za Vedejce, tj. esencija Indre, koji je stvorio "svjetlost i valove". Kupala je, dakle, bio blizak Indri, a kako je ovaj bio Bog Sunca, to je i Kupala, u širem smislu, takoñer Bog Sunca.

Ptica se spominje još u ruskom srednjem vijeku u "Golubijoj knjizi". Na jugu Rusije sve do Prvog svjetskog rata, golub i lasta smatrani su svetim pticama i djeci se strogo zabranjivalo da ih dodiruju.

Moguće da su ih smatrali svetim zbog ljubavi prema kupanju. Često se mogu vidjeti i rode u vodi kako stoje na jednoj nozi, a zatim udaraju krilima po vodi i laste, koje se kupaju navečer kao i golubovi. Čim su se te ptice kupale, znači molile su se. Tako su Slaveni, vjerojatno, objašnjavali ovo kupanje. Nije se dozvoljavalo kupanje u reci prije Praznika Zelenila. On se poklapao s Trojicom. Tog dana sve je bilo ukrašeno zelenilom. Za ručak se služilo pečeno janje, ukrašeno zelenim grančicama, koje je ležalo na zelenoj travi. Zeleni boršč bio je tog dana omiljeno jelo, uz njega su se služili kolači s mesom i

mirodijom, zelenim lukom i peršinom, pri čemu se uobičajeno stavljalo tri puta više povrća, nego mesa.

Po kućama je sve bilo ukrašeno zelenim klečevom, tj. grančicama brijesta, breze ili tolole, dok su polja bila pokrivena debelim slojem svježe trave. U crkvu se išlo sa zelenom grančicom u ruci.

Zar ta tri dana nisu bila sjećanje na pastirski život Veda? I janje je bilo simbol Agnija

tog dana, a samo zelenilo simbol Indre, čije se ime zaboravilo. Jer, upravo Indra-Sunce, Dajbog, Horos, Jaro, Lado-Kupala omogućuju pojavu zelenila, šaljući na Zemlju toplinu i svjetlost.

Dajbog, ili Daž-Bog daje kišu. On daje i žetvu, prirast stoke. Trava, klečevo simbol su proljeća, doba Horosa, lijepog vremena.

Čitav dan čuju se pjesme, ples, glazba. Ako nema some za žrtvena prinošenja, ima medovine, tj. prevrele smjese meda, vode i hmelja. Na drugim mjestima pravi se braga,

od slatke šire, a ova od proklijale raži, koja se drži na tamnom mjestu dok se ne ušećeri i pošto se prelije ključalom vodom, dodaje se kvasac. Dobiva se kiselkasto jako piće tamne boje, nalik na pivo, s mirisom i ukusom vina. Braga u izvjesnoj mjeri podsjeća na kvas, posebno žitni, ali je jača i tamnije boje.

Prije Praznika Zelenila slavi se Dan Crvene Planine, Proljetni praznik ili Radonica. Govorili smo o Prazniku Zelenila zbog njegove povezanosti s buñenjem zelenila, trava, obnavljanjem života, pojavom prvih jaganjaca. Dan Crvene Planine je Dan proljeća. On se praznuje mjesec dana prije Praznika Zelenila i u posljednje vrijeme već se poklapao sa židovskom Pashom. Tog dana Slaveni su ukrašavali neko brdo ili planinu, a ako je nije bilo, pravili su brdo nasipanjem, ukrašavajući ga cvijećem, uglavnom tulipanima, rumenom rumenikom, bijelim sljezom, petlipima, ljubičicama.

Na tom brežuljku dočekivali su rano ujutro Sunce, koje je plesalo, radujući se danu buñenja života.

Za taj dan zakazivale su se svadbe. "Svadga" su prsti svećenika kojima je vezivao supružnike isto onako, kako danas svećenika u pravoslavnom obredu sklapanja braka vezuje ruke mladenaca. Kao i na Praznik Zelenila, i na Dan Crvene Planine pripremalo se janje, prase ili guska. Nekad sve zajedno. Jaja i mlijeko, sir i pavlaka stalno se služe u velikim količinama na kolu. Kolo je, kao i u Jurjevki, okrugli rov, uz čije ivice sjedaju

ljudi, prvo stariji, a potom i mladi. Veliki zajednički kotao sadrži "brjašnu". Pored stoji tegla s medovinom ili bragom. Mrtvi se pozivaju na proslavu riječima: "Haj'te s nama jesti brjašnu sočnu i piti medovinu jaku!"

Poslije ručka služi se jelo od pavlake i sira, pomiješanih i začinjenih medom. Po završetku takvog proljetnog jela, počinje izlijevanje (soma!) medovine na zemlju. Starješina roda govori: "To je vama, oče, a to vama, mati!" On stavlja komad janjeta u

travu, govoreći: "A ako se stidite nas, roñaci naši pa niste došli, poslije uzmite i jedite!" Izlivši medovinu na travu, najstariji otpija iz čaše, daje drugom, trećem, po časti, po ugledu, a zatim i ostalima.

Pojevši kruh, ispečen na pavlaci s medom, sladak, sa suhim voćem u sredini, popivši bragu, svi ostaju do večeri, spavajući u polju tri noći i slaveći tri dana u čast Horosa, Jara, Dajboga.

Radost  Crvene  Planine  izražavala  se kroz  sveopće  likovanje,  Slaveni  su  se  grlili,

ljubili, govoreći: "Dan Crvene Planine je došao! Roñenima život donio! Budi zdrav, prijatelju!" U te proljetne prazničke dane janje je bilo važno ritualno jelo. Ono je označavalo spasenje ljudi od zimske studeni, od nedruga Ljutića, ono je bilo simbol proljeća i preporoda, praštanja, rodbinske ljubavi. Tih dana svatko je mogao prići zajedničkom kotlu, čak i ako ništa nije imao. Bratska trpeza bila je za sve. Svadbe, koje su se tih dana organizirale, uveličavale su slavlje. Pjesme, igre, izlijevanje hmeljne medovine (soma) bili su u funkciji povezivanja rodova. Rodovi su se meñusobno sastajali, a starješine rodova bratimile.

Bog Jaro plesao je u poljima, meñu cvijećem, a njegova glava, umjesto kosom, bila je obrasla žutim, crvenim, plavim, bijelim cvjetovima, oko kojih su letjele pčele. Pčela je bila sveti kukac. Ona je bila učesnica proljetnog slavlja. I med i vosak bile su svete stvari, Od voska su se izlijevale svijeće, koje su se noću palile (Agni), do rañanja zore (kada jutarnji Ašvin jaše nebom). Jutarnjem sumraku, zori pjevali su himne i Suncu,

Dajbogu-Horosu-Jaru pjevali su slavenski rodovi pohvalu. Sunce je grijalo njihovu dušu i tijelo. Sunce je vodilo Vesnu, okićenu cvijećem. Klenov slatki sok, medovina (soma) izlijevao se u njegovu čast na travu, stojeći licem prema istoku, bacajući uvis vedrice k nebu. Kupala, Lado i Ljelj bili su božanstvene suštine u službi ljudi. Himne, pohvale, slave pjevale su se božanstvima, praćene skromnim molbama: "Daj nam, Bože, stoku!

Daj, Bože, zdravlja, snage i dobra svakoga! Zaštiti nas, Bože, od neprijatelja!" Više od toga nisu molili. Više nije ni trebalo: samo da božanstva čuvaju rod. Ostalo će ljudi i sami učiniti. Rad je ljudska obaveza. Slaveni nisu prebacivali na božanstva svoj rad i brige, znajući da božanstva mogu da budu blagonaklona, ali ne i da rade  umjesto čovjeka! Zemlju ore čovjek, a ne božanstva. Raditi u polju mora svatko i svatko mora paziti stoku, ali je samo božanstva mogu čuvati od bolesti. Od grada i jakih kiša čuva Perun. Od suše štiti Dajbog s Poljevim, Cvetićem, Zrnićem. Od štete u Zemlji Bog- Korenić, Stablić, Listić. Ali zemlju uzorati, strnjište podrljati mora čovjek.

Na Proljetnu Mov (Moljenje) dolazili su kudesnici iz šuma, gatali, predskazivali, čitali čarobne molitve, iscjeljivali bolesne, liječili, tješili tužne. Oni su posjedovali veliko znanje (Vedu) i pomagali, ne uzimajući zauzvrat ni srebra, ni zlata. Komad kruha ili mesa obavezan je dar, a novac čarobnjaku nije bio potreban. On je živio u šumi, odjeću je primao sa zahvalnošću, a novac za kupovinu odjeće davao drugima. Ništa nije prodavao, niti kupovao. Meñu kudesnicima bili su i čarobnjaci, koji su mogli da dozovu

umrle, a mrtvog ožive. Oni se nikad nisu pojavljivali meñu ljudima, jer su se kao crnobošci molili Crnom Horosu, te su ih se svi bojali.

Starješina u rodu čitao je molitve i mogao je davati blagoslov, ali obični, dok su kudesnici davali blagoslov božanstveni. On je imao moć, koju nije imao starješina u rodu. Njegove molitve bile su iznuñene, jer kudesnik nije uvijek bio pri ruci. Ako je, pak, bio, vršio ih je on, a vršio je i žrtve. Žrtva koju bi on prinio "dolazila je do Boga".

Žrtva starješine u rodu predstavljala je minimalnu obavezu prema božanstvima. Slavenski praznici bili su vezani za Sunce. Ono je bacalo "zlatne perune" na polja,

oživljavajući ih. Sam Horos bio je Perun, Jaro, Višnji. Nije bilo oštre razlike izmeñu njih. TriglavRigena bio je simbol Trimurtija, kojih je bilo mnogo: sva božanstva dijelila su se na niz Trimurtija. Svi oni činili su tri perioda svake aktivnosti: početak, sredinu, K- Raj. Zbog toga su Kupala, Lado i Ljelj bili zajedno. Stoga su Borej, Sivi, Ljutić bili skupa. Borej je počinjao da mrzne zemlju, Sivi nastavljao, a Ljutić (negdje oko naše

veljače) ljutim mrazem udarao na sve živo. Čim blagi Jaro doñe, sve je oživljavalo, on je bio Bog sreće i radosti. Lado je bio Bog mira i ljubavi. Ljelj Bog djece koji je ljuljao kolijevke dok djeca spavaju, tješio ih u dječjem plaču i strahu, koji nisu mogli da izraze. On je bio Bog svjetlosti i čistoće. Uvečer je palio zvijezde na nebu da se djeca ne bi plašila i da bi odrasli vidjeli. Bogu Ljelju su se obraćali za potomstvo, moleći ga da im pošalje Ljaljudete i njemu su ta djeca bila posvećena: dječaci su postajali kudesnici, a

djevojčice, iako su ostajale da žive u rodu, pomagale bi drugima u bolesti, poroñajima i brinule se o starima.

Da bi mogli da razviju svoju osobnu kulturu i civilizaciju, Slaveni su, razumije se, morali imati i manastire i velike hramove. Imali su ih čak na Rigenu i na Pribaltiku. Meñutim, ovi hramovi nisu se raširili zbog tuñeg utjecaja i promjene religije.

Živeći prirodnim životom, Slaveni su imali religiju, povezanu s prirodnim ciklusom.

Čak i suvremeno pravoslavlje sačuvalo je u dubini svoje obrednosti utjecaj poganstva. Tako su mnogi religijski običaji preuzeti iz ranije religije Slavena. Svi ovi običaji, kao

što su blagosiljanje stoke, osvećenje plodova, osvećenje pšenice, vina i jela, istog su

porekla. Neki od religioznih običaja pravoslavlja potiču iz judaizma, drugi iz bizantskog kršćanstva, ali osnovna masa dolazi upravo iz poganstva. Jesenji praznik poganske Nove Godine ili Velike Ovseni, koji počinje negdje polovinom rujna, poklapa se s uznesenjem

Presvete Bogorodice. Tog dana Slaveni su ukrašavali cvijećem i zelenilom Žrtvenu goru, onu istu koja im je služila za Dan Crvene Planine i pjevali himne božanstvima neba i zemlje, blagodareći im za žetvu i zemaljske plodove i moleći da ne uskrate milost, da povrate proljeće, toplinu i Sunce. Tih dana Slaveni su nosili ulicama točak, uvijen u cvijeće. Ako nije bilo cvijeća, ukrašavali su ga cvjetnim trakama i zelenilom, klasjem, slamom. Sve su to simboli prirode koja cvjeta i raña. Velike korpe, kese, ćupovi jabuka, krušaka i drugih plodova, burence žita i meda, kruha i mesa, masla, sala, mlijeka i sira stavljali su se na Ovsenu Goru, posvećivali Dajboguperunu, Višnjem. Himne i plesovi, žrtva i molitva činili su sadržaj ove službe. Od prvog žita pravilo se prvo brašno i prvi kruh, koji se predavao Dajbogu.

Prvi snop čuvao se do Koladinog dana, a onda stavljao u specijalni ugao kuće, oko

čega su se obavljale molitve na Dan Krišne.

Treći dan Velikih Ovseni posvećivan je Bratskoj trizni. Tog dana iskopavao se u polju, najčešće K-Raj gore ili brda, okrugli rov, jama, koja se zatvarala oko brda i u nju bi

sjedali oni koji praznuju Triznu. Njen smisao je u posvećivanju Trimurtija, Boga s tri lica, stoga se i zvala Trizna. Korijen zna označavao je, kao i danas, znanje ili Vedu (Veda). Tako je Trizna predstavljala ovaploćenje tri Vede. Ova riječ nesporno ima vedsko značenje. Praznik je bio praćen pjevanjem himni, nakon čega se prinosila žrtva u spomen pokojnika i služilo sočivo i koljivo. Sočivo i tko gvivo bila su jela od natopljenih zrna žita, ječma i pšenice, skuvana u kaši s medom iz saća. Točno ime ovog

jela je "kutja". Korijen kut označavao je mjesto. Svatko je morao pojesti žlicu ove kaše, uznoseći pohvalu bogovima, nakon čega su pristupali "žarizni", tj. kušanju žrtvenog mesa.

Uz žariznu pila se braga, medovina od hmelja ili kiseli voćni sok (soma). Starješina u rodu ili kudesnik sipao bi taj napitak na zemlju, govoreći: "Pijte s nama, braćo, koji počivate u Svargi! Jedite s nama brjašnu, kutju, žariznu. Doñite nam na Triznu bratsku!" Meñu mjestima koja su zauzimali živi, bila su predviñena i mjesta za mrtve, kojima se

stavljala hrana (Jurjevska Zvorožina), krčag piva i žarizna s kašom. Meñusobno razgovarajući, sjećajući se pokojnika, koji su "otišli Navu da vide, odakle ne dolaze žetvu da žanju", hvaleći njihove vrline i podvige, Slaveni su jeli i pili, povremeno se obraćajući i slobodnim mjestima, kao da je pokojnik neprimjetno bio prisutan na tom mjestu. Kutja je stajala na tom mjestu, žarizna je stajala na njemu, a pokojnik je i bio i nije bio. Bio je, jer su u to vjerovali prisutni za trpezom Trizne, ali ga nije bilo, jer ga

nitko nije vidio. I ovdje su, vjerojatno, kudesnici izražavali svoju moć, čineći sugestijom da se umrli vide meñu živima. Tome je doprinosilo i piće (soma), koje je bilo jako, kao i emocija, koju je sigurno izazivala svečanost slavlja. Dovoljno je bilo da neko uzvikne: "Slava bogovima! Vidim mog oca!" da i drugi, ponijeti ovim riječima, vjerujući čvrsto u odsustvo smrti i samo u "onaj svijet", vide to isto. Kolektivna hipnoza obuzimala je prisutne i oni bi padali u ekstazu. "Kako se penje visoko na drvo da kroz noge Nav vidi, pazeći da ne padne: jer, tko padne, život izgubit će; zato rekoh kako ode da kroz noge

navu gleda." /"Petru i Fevroniji Muromskim"/. Jer Nav je ovdje, svuda, treba samo "života se lišiti" ili prosto "sa drveta pasti". Umrli su dolazili "iz Nava, odakle nitko žetvu ne dolazi žeti".

Kontakt s mrtvima ostvaruje se u Javu preko Nava. Raj, ili božansko obitavalište, gdje (Anžiras,  Pitris  i  Marutsas  u  Agniju)  preci,  prašćuri  i  šćuri  ("Ćur,  ćur,  ćur  me!"

obraćanje šćuru, prašćurima, svetim precima, isto je što i obraćanje Anžiras, Pitris) opće s Javom preko "Nava". To je nekakav prelazni stupanj, jer ako živimo u Javu, ako sam život (isticanje Žive kroz vrijeme i prostor) može teći samo zahvaljujući Pravu, osnovi, koja postoji ispod njega i koju je postavio Bog (ipostasi Svaroga), u budućnosti čovjek "ide u Nav", tj. u zagrobni život. Dakle, smrti nije bilo, težilo se samo da se "u Navi vide" oni, koji su otišli. Govorili smo da se u stepama konjanik u galopu postepeno smanjuje, postajući točka i nestaje u plavetnoj izmaglici. On postoji, ali ga nema. Takvo je shvaćanje smrti poganskih Slavena. Oni su tako doživljavali i odlazak "tamo" kao rastvaranje "u Svargi", preko Nava.