U Bjelorusiji na dan Svetog Georgija (Jurija) odrasli i djeca obilaze polja s pjesmom:

"Jurij, ustaj rano otvaraj zemlju, ispuštaj rosu,

na toplo ljeto, na bujno žito,

na klasalo, na jedro,

ljudima na zdravlje!"

Očevidno su jurjevska pjesma i bjeloruska pjesma posvećene Sv. Juriju istog porekla, s tim što u Jurjevki ona nije posvećena Sv. Juriju, već Jarku, tj. Jarili. U Galičini na dan Jarilajurija, u rano proljeće izgone prvi put stoku na travu, ali umjesto teleta, koje se prinosi kao žrtva Velesu, pastir "kolje" veliki kolač, napravljen u obliku janjeta s rogovima. U Jurjevki su tog dana (prva ispaša stoke) klali i pekli u peći janje, koje nisu jeli, već izlagali na visoko drvo, na sam njegov vrh, sušeći ga na zraku do Pashe. Neki put su sušili svježe, samo usoljeno. Sve su to, naravno, relikti žrtve Velesujarilu.

I.      Žunkovič /slavista/ smatra da su Slaveni bili pranarod Europe /"Graz Dguolk Eigorav"/.  Naseljavali  su  je  od  Atlantskog  oceana  do  Sredozemnog  i  Crnog  mora

/Engleska,  Francuska,  Španjolska,  Švicarska,  Tirol,  Italija,  Njemačka,  Peloponez

/Šafarik/ i Egejska otoka, poput Rodosa, od riječi "Rodrožanić". Isto, tj. da su "Arijevci bili narod Evrope", govori i Tilak, indijski znanstvenik, koga smo već spominjali. Nećemo se upuštati u razmatranje točnosti ovih navoda, ali Sreznjevski to tvrdi, nalazeći slavenske korijene u nazivima rijeka i mjesta Evrope.

Čak su i "svastiku" Nijemci posudili od Slavena. Vodanslavenski Jedanbog, ili Odinbog, njemački Beldag, jeste slavenski Belobog, Valkiriji  Vile, Freja  Prija itd. U

Njemačkoj se na dan Sv. Vita (Svetovida) pale vatre, na Mozelireci slavi Ivandan (Kupala). U svom radu Sir John Prins govori o sličnosti karaktera Slavena i Kelta. Šafarik, Korš i dr. dijele njegovo mišljenje.

Kult Jarile nije se svuda ispovijedao na isti način. Istočni Slaveni su ga predstavljali kao mladića, na čijoj je glavi cvjetalo cvijeće, oko kojeg su letjele pčele, s vjenčićem od cvijeća na čelu, sa sopelom (flauta) i procvjetalom granom jabuke u rukama. Torzo mu

je bio nag, oko bedara široka marama, na nogama laka obuća poput sandala, preko ramena prebačen komad lanenog platna. Jarilin ples pratili su horovodi, a sam Bog bacao je svoj plašt na zemlju i, svirajući sopel, plesao. Ispivši medovinu, mnogi pogani vidjeli bi Boga, padajući u ekstazu. "Jarovo blaženstvo" bilo je zarazno, opijajući i staro i mlado. Uopće, bio je to praznik radosti i proljetnog veselja. Jarilina ljuljačka bila je jedna od glavnih zabava. Naravno, možda su se djevojke na Jarilinim noćnim bdijenjima i ponašale "kao nevjeste", ali tko im to može uzeti za zlo? Sigurno monahasketa, "koji

tijelo svoje prezire", gledajući zavidno na takvo bdijenje. Meñutim, može li se ponašati "kao nevjesta", sjedeći meñu četiri zida? Najzad, kada se to radi u mladosti ili kad bude "sjeda brada, a ñavo u rebro uñe"? Dovoljno je reći da, kada bi svi ljudi živjeli kako kažu monasi, ne bi uopće ni bilo čovječanstva. Ono bi davno izumrlo. Tim prije što

poganstvo uopće nije poticalo razvrat, kao što ga ne potiče nijedna religija, s izuzetkom fanatičnih.

Jarilo je bio bog ne samo tjelesne, već i svake druge ljubavi, pa prema tome i bog ljubavi prema bližnjem. Jarila su prizivali kada bi se pojavila opasnost da ljubav prestane, kada se javi opasnost od rañanja mržnje.

Kako je Jarilo bio bog i tjelesne ljubavi, ona u očima naših predaka nije bila ništa sramotno, i seksualni život nije se smatrao grješnim, nije bilo ni pretjeranih potreba, ni

razvrata u lošem smislu, jer ljudima u to vrijeme ni na pamet nije padalo da u ovim odnosima može biti nečeg sramotnog. Stid se javio kao rezultat kršćanskog djelovanja grčkih popova, koji su objašnjavali da se seksualnosti treba stidjeti. Naši preci živjeli su prirodnim životom i nisu se toga stidjeli.

Bog Kupala bio je bog čistoće i leta, on je prikazivan s jabukama u rukama i s krčagom vode kraj nogu. Na glavi je imao vijenac od zrelih višanja, šljiva i drugih plodova. Kada kažemo  "on  je  prikazivan",  mislimo  na  predstavu  tog  boga.  Slaveni,  naročito

zemljoradnici, nisu prikazivali bogove, jer nisu tome težili. Kupalu su slavili ognjem, vatrom i umivanjem u banjimovnici. S Kupalinim danom zima, koja se još držala u dubini zemlje, u jarugama i jamama, konačno je odlazila. Jarila s dolaskom Kupale odlazi, a u susret Kupali idu tri brata Meseca: Červenj, Lipanj i Srpanj (lipanj, srpanj i kolovoz). Červenj pali Kupalin oganj, oko kojeg se održava noćno bdijenje, preskakanje vatre za očišćenje duše i tijela; Červenj uzima baklju od smole i trči poljima, bacajući

iskre da bude dobra ljetina. Ljudi tjeraju i stoku kroz oganj radi očišćenja od bolesti i zaštite od svakog zla. Mladići i djevojke pletu vijence od cvijeća i bacaju ih u rijeku, gatajući čiji će vijenac otploviti, a čiji uz obalu pristati taj će se te godine ženiti. Tog dana kotrljaju slamnati točak, paleći ga u reci. Poslije toga kupaju se u reci prvi put te godine. Na Kupalinu noć skupljaju trave do zore, ukupno dvanaest, koje se upotrebljavaju osušene kao odvar protiv raznih bolesti. Traže cvijet paprati, Perunov cvijet, ispod kojeg se vjeruje da leži blago. Kupala hoda zemljom do skupljanja ljetine i

plodova, do Prvog spasa ili do Uspenja, a zatim najprije odlazi noću, potom i danju. Od rujna počinje kod Slavena Nova godina, Sivin dan, Male i Velike ovseni.

Na Dan Sv. Ilije proroka, koji se poklapa s Perunovim danom, Kupala sve češće i duže odlazi. U njegovom odsustvu na zemlju se uvlači Sivi, čineći je studenom, hladeći šume i šumarke. Lišće počinje da žuti, a po bogolesjima jadikuje boginja Senjava, personifikacija stradalog zelenila, ljetne radosti. Prate je tri brata Koledića (listopad,

studeni i prosinac). Ciklus boga Sive do Koledinog i Krišnjeg dana su zima, hladnoća i studen. Male i Velike ovseni su praznici kada se proba prvi kruh od novog brašna, pije braga, šira, pivo, medovina. Poslije Dana Kolade i Dana Krišnjeg slijedi Maslenica, praznik blina, uštipaka, jela od masla, te mjesec zimskog posta, za očišćenje tijela. To je približno ciklus praznika starih Slavena, kao i pregled glavnih božanstava.

Kod Slavena, kao i kod Vedejaca, zahvaljujući tijesnoj vezi njihove religije s ciklusima godišnjih doba, božanstva su bila mnogobrojna. Mnoga drugostepena božanstva nisu

spomenuta u opisima slavista. Njihova imena, kao i značenje, u mnogim slučajevima izmiču našoj pažnji i razumijevanju, poput Mlade, Rade, Zabave boginja mladosti, radosti i veselja. (Spominju ih mitolozi, opisujući običaje Galičine.)

Živbog, ili Živobog jedno je od božanstava slavenskog panteona s vrlo važnim značenjem. Živobog održava sam život. Da nije njega, došla bi Mara, smrt. Mjesto sile

Žive je stomak, zbog čega se mora posebno zaštititi od udaraca, ranjavanja, prehlade. Za to se koristi "živkoren", ili "divosila", "agagit opČapaPz". Na Kupalin dan brali su i "bogorodičinu travu", ili "Iegña djrepsj oŠpaNz", čiji je odvar pomagao Živi. Bogorodičina trava je nezamjenljiva pri poremećaju varenja. Naši preci druge lijekove nisu ni koristili, osim odvara od trava. Meñu njima poznata je "hajdučka trava", koja se upotrebljavala jednako kao i bogorodičina trava. "Kokotac" je bio efikasno sredstvo protiv prehlade, kao i lipov cvijet ili malina kuhana na medu, zovin cvijet, cikorija (plava) itd.; listovima bokvice i nane pokrivali su rane i bajali protiv "rude krvi":

"Na moru, na Oceanu, na Otoku na Bujanu sijed djeda stoji, Rudoj krvi nareñuje: "Ti, Ruda Krvi, stani, bacam na tebe čini

zatvori se, Ruda Krvi, zakori se, iz rane ne širi se!"

Protiv nervnih bolesti sipali su vosak u lonac s vodom, stavljen na stomak, na "mjesto živo", i kada se vosak slijevao u bezoblični grumen, pokazivali su ga bolesniku, naročito kad se uplaši, govoreći: "Vidiš li, kakav strah iz tebe iziñe?" Slavenski vrači-koladuni znali su da je čovjek prije svega živa forma, a strah koji potiče od "Nave zreti", ne može se izraziti kroz formu te se, pošto je bezobličan, teško liječi. Kad se bezoblični grumen izlije i pokaže bolesniku, strahu se pridaje forma te bolesnome postaje lakše. U tim, reklo bi se, "divljim vremenima" stari ljudi znali su dosta toga što danas zovemo "telepatijom, hipnozom, sugestijom i psihoanalizom".

Živobog je vrlo poštovan. O tome kako je izgledala služba posvećena njemu nemamo podataka, ali ima osnova za pretpostavku da su svi izvori, bunari smatrani mjestom

djelovanja Živoboga te su ih čuvali od zagañenja i u njihovoj se blizini molili. Živobog

bio je bog zdravlja i čistoće. "Čisti Četvrtak u Strasnoj Nedjelji zove se u Galičini "Živin Četvrtak". Tog dana palio se Četvrtkov oganj koji se smatrao svetim i u njemu se pržila sol, koja je postajala sveta.

Za Rusalke se zna da su bile ljepotice i da su obitavale na obalama rijeka, jezera, u

šumama, na poljima. Čitav period od Čistog Četvrtka do Praznika Zelenila (Trojica) nazivao se Rusalije i bio posvećen Rusalkama.' U Galičini se Rusalije zovu još  i Turicani (Bujtur ili Perun). Meñutim, treba reći da je Galičina predstavljala poseban ogranak slavenstva, dok je rusko slavenstvo, na primjer, u mnogim slučajevima imalo drukčije obrede i vjerovanja. Ime Rusalki, izgleda, potiče od sanskrtske riječi "raza", "rasa" voda. Na jeziku Kelta zove se "rus" (jezero), na latinskom "ros" rosa, a na slavenskom "rosa", "ruslo", "rusi", "rus" upućuju da korijen "ros" označava pojam "voda" i da Rusalke nemaju ništa zajedničko s "pokojnicima" ili s "dušama".

Beloruska pjesma o Rusalkama kaže: "Dovest ću Rusalke

U zeleno žito,

Tamo Rusalke u žitu Zelenom sjedile:

A moj klasić Kao javorić

U pećki kolačići, Na stolu pogačice."

Rusalke pomažu cvjetanju žita, a žito odgovara: "Ne mogu stajati,

klasove držati, klas klas povi i slamu lomi."

Prema tome, vidi se da su Rusalke u polju pomagale cvjetanju trava i žita i čuvale ih od svakog zla i štete, a poseban praznik Rusalki, poslije Semika, dokazuje ne samo da se Slaveni Rusalki nisu bojali, već da su ih poštovali. Već smo napomenuli da su se vode kod Slavena poštovale kao žive i da su Rusalke, ili Mave, boravile na izvorima, bunarima pa su Slaveni smatrali velikim grijehom zasipanje bunara ili mućenje vode u njemu. Isto shvaćanje vode, kao valova koje raña Indra, srećemo i kod Vedejaca: "Doñi nam u pomoć (Indra) s Neba ili Zemlje, iz Zraka ili Valova!" Rusalke i Mavke su boginje koje daju vodu iz njedara zemlje, pomažući tako da žetva bude bolja. Guculi govore: "Bez Mavke nema travke!" a na Dan Rusalki organizirana je litija po poljima. Nema sumnje da je to poganski običaj, u koji je utisnut kršćanski sadržaj.

Vile, ili "Tridevet sestrica", deve oblaka takoñer su Rusalke, koje vode oblake da Perundajbog može da prolije vodu na polja i učini ih rodnim. Riječ "Vila" potiče od "VALNA" ili "volna": Vile su kćerke valova (voln). U vrijeme oluje Vilerusalke seju kišu (Daždbogova voda), koju su, možda, ognjištarci doživljavali kao Perunovo sjeme

koje oploñuje zemlju. Rusalke su babe na nebu i plove na valu, a pri prvim udarima munje one jure s neba k zemlji, noseći nebesku vodu. Perun gromovnik je bog koji pobjeñuje neprijateljske snage. Sušna Vedejaca, Asuras: "Aditi to je Nebo, Aditi to je Zrak, Aditi to je Majka, Otac i Sin, Aditi to su svi Bogovi i pet rasa, Aditi  to je sve, što je roñeno i što će se roditi". Božanstva zemlje i neba Aditijas predstavljaju djelomično ženski princip, mada se tiču i aktivnih formi Sunca: Varuna, Surija, Savitri, Bhaga,

Pušan, Mitra, Ariman, Aditijas djeca Aditi, majke ili prirode u cjelini, koja je imala i kćerke. Te kćerke imaju potpuno isto značenje kao Rusalke kod Slavena. Aditijas, izvršavajući volju majke, djeluju ponekad kao boginje Rusalke. Meñutim, ako je Aditi imala kćerke, ove su djelovale potpuno isto kao Rusalke. Marutsi Vedejaca su anñeli. Rusalke treba shvatiti kao anñele, samo ženskog pola. Pošto su bile nebeski izaslanici, Rusalke su prenosile božju volju zemlji i ljudima. Vedski Dakha, sedmi Aditija, "mudar, oprezan, uman", odgovara Vlesu, ili Velesu  bogu mudrosti i umjetnosti.

Višnu, božanstvo još neodreñeno u vedizmu, nosi u sebi potporno načelo i u potpunosti odgovara Višnjem i Svevišnjem kod Slavena, čiji su žreci, vjerojatno, već znali značenje ovog božanstva. Tako su Vile ili Rusalke, Mave, ili Mavke, bile kćerke oblaka i njihove majke Mokoše, koja potpuno odgovara Aditi (Pranajavi?)

Božanstvo suprotno njoj bila je Mara, Morevit, carica "onog svijeta". Slaveni su vjerovali u "onaj svijet" otprilike kao u Raj, Ad i Čistilište, ali je u isto vrijeme pojam o Adu kod njih bio neodreñeniji, jer je Bog, po njihovom shvaćanju, bio dobar i za grijehe nije kažnjavao, jer je kazna poticala od samog grijeha, kao što oganj ide od iskre ili svjetlost od vatre. Tako su ljudi svojom grešnošću sami stvarali svoj Ad. Dakle, "onaj svijet" bio je ne samo Raj, gdje je plavetno carstvo primalo pravedne ljude, već i sivi svijet, a za njim i crni svijet, gdje je sunce crno. Morilo i Mogila šalju u bijeli svijet, tj. u Jav, gdje žive ljudi, svoju djecu Morilke (Morloke), koje more ljude bolestima, a njihova kćerka Mara (Morena, ili Mora), usmrćujući, baca ih u mrtvo carstvo, u Nav, Nev, u kojem "žive" svi oni koji su postali navji. Nav ji čovjek je mrtav čovjek.

Poput korijena "nri" u sanskrtu, "mri" u slavenskim jezicima nosi negativno značenje: mor, umrijeti, mraka ili mrak, Sve su to atributi "onoga svijeta". Vjerojatno je to u početku bio korijen "nri", koji je potom prešao u "mri". Njegovo značenje istovjetno je sanskrtskom "nri".

Kad ide Zima-Sivi-Siva, sreće se s tri brata Kostruba Grudenj, Siječanj i Ljuti (prosinac, siječanj i veljača). Oni su u neprestanoj svañi, i tren pobjeñuje zima, tren Kostrub, i tada ne pada snijeg (Kostrub Koščej, mraz) a kad zima nadjača Kostruba, počinje da pada snijeg. Sivog nekad shvaćaju kao božanstvo odvojeno od zime, ponekad kao sliveno s njom. Vjerojatno u tim shvaćanjima, kao i kod Vedejaca, ima izvjesne kaotičnosti, neutvrñenosti. Iako se slave zimi, Kolada i Krišnji ne zavise od nje, niti su s

njom u prijateljskim odnosima. Oni su prije obećanje proljeća i otjelotvorenje zimskog sunca, njegovog pasivnog, ali u sebi aktivnog principa. Kolada predstavlja lik Agnija, on je kolo goreće, tj. Sunce, a gdje je ono, tamo nema hladnoće. S druge strane, Kolada je svečanost, po njemu su nazvani zimski praznici, zimski solsticij. Samo rañanje toplote i Sunca jeste narastajući Dankrišenj, ili Krišnji, jer on je Sunce i dan, koji se u vidu male srebrne figurice trijumfalno nosi k zimskoj vatri, ophodi tri puta snopdjedu svemira a zatim se spaljivanjem ovog snopa spaljuje i "zima". Zima odlazi s pojavom Jarila, koji je

izgleda takoñer Krišnji, ali odrastao, a Kostrub (mraz, hladnoća) još se krije u zemlji. On odlazi tek s pojavom Kupale.

Navečer na Štedro Večer u Galičini stavlja se snop uz zid, a ispod njega razastire slama. Snop je djeda, a slamababa. To je simbolika neba i zemlje.

Današnja Nova godina poklapa se s praznikom Velesa, kada su ognjištarci navečer izvodili stoku da joj pokažu Velesovu zvijezdu. Krštenje se poklapa s praznikom Lada i

Lade. Veliki Dan posvećen je Dajbogu, Dan Sv. Georgija (23. travnja) je Jarildan, Trojica Praznik Zelenila (Praznik Rusalki), na dan Ivana Krstitelja je Kupala, od dana Sv. Andreja do Zimskog Nikole su praznici Peruna. Perunu je bio posvećen i dan Proroka Ilije leti.

Svakodnevni život, obiteljska slavlja praznovali su se posebno. Tako su se slavile svadbe, roñenja, sahrane, prvo oranje zemlje, sjetva, žetva (Spožine) vršidba, istjerivanje stoke na prvu travu i sl.

Razgovori o "Jarilinim noćima" lišeni su svakog osnova, jer su ih opisivali fanatici, koji su u svemu slavenskom vidjeli "loše", a u obredima-pirovima "nedostojno i psu da jede". Sjetimo se da su ti fanatici, koje su Grci obučili, pisali svoje izvještaje, preuveličavajući, izmišljajući i izvrćući da time ugode episkopima i kneževima. Ovi su poduzimali stroge mjere protiv "okupljanja na ñavolje pjesme, plesove i skakanje",

"kada crkve opuste". No, bez obzira na sve napore kristijanizatora Rusije, ona je nastavljala da pjeva na Trojicu:

"Blagoslovi, Trojica, Bogorodica,

U šume da poñemo, Vijence da svijamo,

Oj. Dedlado!"

U Galičini uoči Jordani (na Štedru Večer) pjevaju, osim štedrovke i koledarske pjesme, kako kaže Tereh:

"Štedro Večer divno, Sretna vremena, Rodila Deva Predvječnog Sina Lado, Lado, Lado, Sve na svijetu rado,

Štedro Večer na zemlji!"

Na Brdu pjevaju koledarske pjesme, koje su sastavili monasi s kršćanskim sadržajem i, u kojima je, bez obzira na to, prisutno usporeñenje Sv. Deve s Ladom,  boginjom Slavena, štedrom i blagodatnom, koja uvijek daje ono što se od nje traži. U njenu čast te večeri spremalo se 12 jela i zvao se na večeru svaki prolaznik. U Rusiji, kako bi se iskorijenio ovaj običaj, Štedra Večera je nazvana "Gladna Kutja". Ovo ime su, vjerojatno, dali Slaveni da pokažu razliku izmeñu Štedre Večere i kršćanske kutje. Seljaci u Rusiji su, meñutim, uporno čuvalo sjećanje na prošlost, o čemu svjedoče i izreke vezane za Koledin dan:

"Štipa mraz, u smetu višnja, rodi se Krišnji!" "Došla zimababa, snop nam treba!"

"Došli Koleda i Krišnji po višnje". (Na Božić, za Štedru Večeru sprema se kutja s medom i odvar od suhih jabuka, šljiva, krušaka i višanja).

"Koleda doñe, dobra nañe, Koledi blaga, a ljudima braga!"

"Babu stavili, Koledu proslavili, doveli konje, al' nema sanki! Tražili, tražili, našli Onjegu, upreži taljigu!" (Aluzija na skoro proljeće).

"Tko je ljeto proživio bez rada, neće mu pomoći ni Koleda!" "Koledu i Sivog na večeru zvali kolače da kušaju, stare da slušaju".

Sve ove izreke vezane su za zimske praznike i iz njih se takoñer vidi da su na Štedro Večer stari pričali o starini. Te večeri su gatali, lili vosak, olovo, izlazili na ulicu, pitali

prolaznika kako se zove. Gatanje na praznik održalo se čak i u gospodskim kućama u Rusiji, što se vidi iz "Evgenija Onjegina", gdje Tatjana gata s dadiljom, priča joj snove itd.

U seoskom biću sačuvalo se mnogo toga iz drevne prošlosti sve do revolucije. Čuvari te prošlosti bili su stari, koji su o njoj saznali od starijih.

Predaja "Belgorući kamen" odnose se na oltare prošlosti, na kojima su naši preci prinosili žrtve. Za to su birali, po mogućnosti, bijeli, tj. kvarcni kamen, nazvan "beogorući" zato što su ga, da bi započeli trebe na njemu, očevidno, radi očišćenja palili u Perunovoj vatri. Moguće da je taj kamen i pao negdje u vidu meteora, ali takvi meteori su K-Rajnje rijetki i u većini slučajeva sastoje se od legure željeza i nikla, Prema tome, najvjerojatnije je kamen osvjetljavalo sunce. U Jurjevki su, na primjer, to bijelo kamenje zagrijavali do usijanja, a zatim bacali u burence s vodom, kako bi ih očistili prije usoljavanja povrća. Kamenje se grijalo do usijanja, što je dovodilo do ključanja vode.

Neki slavisti smatraju da je Kolada bio praznik svih bogova, kao što je kod kršćana Dan Svih Svetih, drugi ga smatraju Praznikom mirnog rada i Zahvalnosti, kao i pomenom svih mrtvih, za koje ostavljaju na stolu večere kutju, a u Rusiji i sva jela, "za duše umrlih". Jasno je da je ovaj običaj povezan s "Navjom Večerom" u movnici, rodu i rožaniću. U prilog toj pretpostavki govori i snopded, koji se stavlja u krasni ugao u Galičini,  kao  i  snop  K-Raj  nogu  zimebabe,  snježne  figure,  koju  valjaju  djeca,  a

ukrašavaju odrasli u svakoj kući. Na glavu joj stavljaju ljetnu slamnatu kapu, umjesto nosa utiskuju korijen mrkve, oči prave od suhih šljiva, zube od zelenog graška sve od plodova leta. K-Raj nogu zimebabe čisti se snijeg, a ujutro gledaju kakvi su tragovi ostali: ako su ptičji, biće skoro proljeće, ako su zvjerinji, biće duga zima.

Prosinac se u starini zvao prosinac, jer tog mjeseca mlate proso, sakupljeno leti. Na dan Kolade ukrašavala se kuća sijenom, koje se stavljalo i na stolnjake, a preko njega tanjuri

s hranom da "i Domovojbatjuška proba".

Kućni, kao i šumski ili vodeni, bili su trećestepeni bogovi pabogovi. Njihov posao malo se ticao ljudi. Kućni je čuvao kuće i dobra domaćinstva, šumski šume, a vodeni rijeke i jezera. Poljevoj je čuvao polja i žitarice. Lugovoj lugove i pašnjake.

Radogost, Radovit su bogovi Baltičkih Slavena, u vezi s ciklusom svakodnevnih poslova, čuvari gostoprimstva i pomoći bližnjem. Istočni Slaveni znali su za Radišta, boga mudrog savjeta i pomoći u teškim poslovima. Izgleda da su Radišć i Radgost bili

isti bog, ali izvori o tome vrlo malo govore.

Radovit je vjerojatno bio bog skupova i savjetovanja, društvenih poslova i važnih odluka. Kao i kod Vedejaca, kod Slavena se povremeno javljaju božanstva, čiji je lik blijed i nama malo poznat. Vremenom čak prestaju da se spominju. Tako u Rg-vedi sve vrijeme iskrsavaju novi likovi božanstava, koji se potom zaboravljaju.

U  našem  radu  često  spominjemo  knjige  g.  Tereha  koje  su  nedovoljno  obrañene,

siromašnog stila, ali sadrže vrijedne misli. Nismo dali sebi za pravo da  odbacimo njegove knjige zbog teškoća čitanja, jer smo pri tome mogli odbaciti i vidan odraz narodnih vjerovanja koje se ne mogu ignorirati. U rekonstrukciji drevnog slavenskog shvaćanja svijeta potrebno je iskoristiti svaku korisnu pojedinost.

Kara, Karina je boginja žalosti, plača, jauka, o kojoj se malo govori u izvorima i, vjerojatno su izbjegavali da o njoj mnogo raspredaju, jer tuga, žalost, jadikovanje i tužbalice prijete zdravom duhu. Ako je čovjek u žalosti, on se ne trudi da žalost održava,

već da je što prije zaboravi. Sličan je slučaj s Crnim Horosom ili Crnobogom, koje Slaveni nisu često spominjali, kako ne bi prizivali nesreću.

Prokopije Kesarijski piše da su "Slaveni obožavali nimfe i druge duhove demone". Teško nam je da prihvatimo ovakvo gledište. Za svakog, tko je pretjerano uvjeren u ispravnost svoje vjere bogovi drugih naroda su   "demoni". Mi tako ne mislimo. Naša

namjera je da u ovim bogovima nañemo odraz duše naših predaka, i samo to u njima i tražimo. Slaveni su vjerovali da će doći dan, kada će ljudi postati dobri i svijet biti predivan. Dakle, njihova religija nije bila samo moralna, već je zahtijevala vjeru u boljitak, u usavršavanje ljudi i svijeta. Očajanju u ovoj religiji nije bilo mjesta. Ona je bila optimistična i poetična, a bogovi dobri u pravom smislu te riječi, šireći dobro oko sebe, kao cvijeće mirise. Možda bi riječi Prokopija Kesarijskog trebalo uzeti s rezervom čovjeka koji nije razumio slavensku religiju, ne vidjevši ono, što ona zapravo jeste. I kad su slavili Rusalije, Slaveni nisu imali u vidu "demone", već blage deve rijeka i jezera, šuma i polja. Oni su poštovali i Perunice, "koje su pojile medovinom" poginule u sječi, što je istovjetno nebeskoj somi Vedejaca. Vojnik, poginuo u boju "za prijatelje svoje", odlazio je pravo Perunusvarogu, ne zadržavajući se u Navu. Iz Java on je stupao u Prav, Raj, Svargu, voñen Perunom koji ga je uvodio u svoje posjede ili nebesku kovačnicu, odakle je sa svim ratnicima Perunićima išao u boj protiv neprijatelja bogova gdje je tama-zlo odstupala pred njim. On je živio na plavom nebu, napasajući svoja stada, žanjući njivu, živeći, kao i na ovom svijetu osjećajući vječnu radost dok ga zemaljske brige više ga nisu morile.

Kasnije, kada se obrazovala Litvansko-ruska država, stanovništvo je čuvalo svoju tradiciju, razvijajući je bez intervencije episkopa i kneževa. Kad bi se episkopi obraćali litvansko-ruskim kneževima, radi zabrane "sotanskih igara, plesova i skakanja", ovi bi im obećali pomoć, ali nisu poduzimali stroge mjere, što i objašnjava činjenicu da su u

Ukrajini, bez obzira na kršćanstvo, preživjela i poganska vjerovanja i obredi. Indra Vedejaca, isto kao i slavenski Perun, kuje oružje na nebesima. U tom smislu Slaveni su uspjeli da sačuvaju vezu s vedizmom, vezu koja gotovo da je značila istovjetnost.

AgniSarama, personifikacija "glasa molitve" (Vagdevi), vjerojatno je poslužila kao povod za ime Sarmata, ili Saramana. Izmeñu ostalog, riječ "Samara" označava rijeku, pritoku Dnjepra, "Samarsk", grad "Samara" dovoljnoje raširen meñu nazivima u Rusiji. "Sarama" ili "Samara" znače isto, jer je metateza slogova u tim slučajevima vrlo česta.

Svakako, neophodno je dublje proučiti Rg-vede kako bi se pokazala još dubljom analogija izmeñu vedizma i poganstva. Božanstvo je kod Slavena bilo dobro; takvo je bilo i kod Vedejaca: "(Varuna) je pun suosjećanja, čak i prema grešniku" himna Rg- vede /citirao Max Miler, str. 540/.

Duše pravednika "gore kao sunca na nebu". Perzijanci su, mislili da su zvijezde na nebu  armije,  kojima  zapovijeda  Mitra.  U  mitraizmu  je  Vaj    prostranstvo,  sumrak,

praznina, a kod Slavena Vej je Stribog, vjetar. Dakle, i mitraizam je dao nešto poganstvu. Zendavesta govori o Vaju, a poganstvo o Vejustribogu. Mitra je Sunce, Vaj prostranstvo, a kod Slavena Vej je vjetar, koji dolazi iz prostranstva, dok je Sunce Dažbog, Perun, Višnji, Horos. Mitra "roñen iz kamena" (Petar), i umrli "odlaze do Petriva (Pitris). U dubini spilje gdje je gorio oganj, slavili su Mitru Perzijanci a Slaveni su palili Perunove vatre, slaveći boga. Prisutna je podudarnost i s mitraizmom, kako se vidi iz ovih redova. Ali, kako mitraizam potiče iz vedizma, ovo slaganje odnosi se na

istovjetnost porekla dviju spomenutih religija od vedizma. Predstavljanje Crnoboga od strane Venda i Obotrita kao lava, koji riče, upućuje na to da postojbinu ove zvijeri treba tražiti na Istoku, a ne na Baltiku.

Prirodni ciklus, točak vremena koji se okreće po volji Svaroga, isto je što i "točak Brame", iako je ovaj iz kasnijeg perioda od vedizma. Pa ipak, potičući iz istog izvora

vedizma, slavensko poganstvo i hinduski bramanizam razvijali su se u duhu skrivene logike vedizma, koja je vodila obje religije ako ne istim, a ono paralelnim putovima.

Slavenstvo je zamišljalo skup bogova kao nebesku vojsku, koju predvodi Belobog, a koja se bori protiv Crnoboga i njegove vojske. Jasna je aluzija na borbu Ormuzda i Ahrimana Zendavesta. Meñutim, ako je religija Zendavesta i utjecala na slavensko poganstvo, taj se utjecaj iskazao samo u ideji Beloboga i Crnoboga.

Kod Slavena se ova borba Beloboga s Crnobogom izražavala kroz smjenu sezone

lijepog vremena zimom, a zatim pobjedom Beloboga nad Crnobogom i povratkom Jariladaj boga sunca. U religiji Zendavesta to je osnovni princip neprekidne borbe dobra i zla.

Jasno je da koncepcija nije potpuno ista. Slaveni su pod borbom Beloboga s Crnobogom podrazumijevali samo borbu topline s hladnoćom. Istina, zlo se pripisivalo Crnobogu, ali ta ideja nije posebno isticana.

Meñutim, kako je poganstvo nastalo iz vedizma, u tom slučaju jasna je ideja borbe

Indre s neprijateljima, meñu kojima je glavni Vritra Indra moćan kao bik, utoljavao je žeñ našom somom u vrijeme Trikardus (tri glavne žrtve), on je pio od naših prinošenja. U isto vrijeme Madgavan je uzeo munju, koju je bacio kao strijelu; on udari prvoroñenog od Agisa. Indra, kada tvoja ruka udari prvenca od Agisa, odmah vradžbine maga nestaše; istog sata ti kao da daješ Suncu, Nebu, Zori da se rode. Neprijatrelj nestade pred Tobom". U ovim stihovima Rg-vede dana je potpuna slika borbe Beloboga i Crnoboga, koja je s njom identična.

Tama se povlači pred svjetlošću. Crnobog se povlači pred Belobogom. Pobjeda je uvijek na strani dobra. U Zendavesti ni dobro ni zlo ne pobjeñuju do K-raja. Po tome se slavensko poganstvo razlikuje od religije Perzijanaca.

Indra pobjeñuje odvratnog monstruma čudovište Tvaštri. Personifikacija Tame postaje zli Bog, koga ubija Svemogući.

Kod Slavena Belobog ne ubija Crnoboga, on ga samo nadjačava. Zatim Crnobog,

odmorivši se od poraza, uz lomoć tamezla, tame i zlih vojnika, iznova podmuklo napada s leña Beloboga, ali Perun, Veles, Dažbog, Stribog, Višnji, Koleda, Jarila, Horos lete mu u pomoć i Zima, vrijeme Sivog, odlazi, a nastupa Proljeće. Takvim kolom (ciklusom) teče Jav po Pravu, i Crnobog ne može odvući Belobogasvetovida u Nav. Iznad njega je Svarog, djed svemira, koji to ne dopušta. Na taj način Svarog regulira smjenu vremena poganskog kola i predstavlja stožer, oko kojeg se ono okreće. Tako djeluje i Indra: "Evo Zore; ona uništava tamu, ona dolazi iz K-raja Neba, ona ih (seni) ubija i pretvara u prah".

Tako ono, što nam nedostaje u razumijevanju poganstva, možemo naći u vedizmu, gdje Bog čini to isto. Indra takoñer uvijek pobjeñuje zlo.

Rajduga, Raduga, Perunov most u Svargi, pojavljuje se poslije pobjede Belobogasvetovida nad Crnobogom. Niz njega, niz most, silaze svi bogovi na zemlju i tada počinje toplo vrijeme i dolazi Jaro. Tada se "roñaci u mogilama bude i protežu od

dugog sna".

Slaveni ne znaju braću Ašvine, ali zato Perun juri na ognjenim konjima, upregnutim u zlatna kola, i kad idu kasom, ni šum se ne čuje, a kad jure u galopu, sve grmi i pršti. Pri udaljenom gromu, Zarnicama (Rusalkama, koje lete nad poljima) Perun kuje oklop u nebeskoj kovačnici. Kao što kod Vedejaca braća Ašvin dočekuju i ispraćaju zoru, tako

se kod Slavena četiri boga sreću s tri brata-mjeseca, označavajući na taj način sezone. U Rusiji, meñutim, bogovi su bili grupirani po tri (Trimurti, Triglav), čineći četiri skupa, s po jednim božanstvom.

Indra i Perun su identični. Oba savlañuju Crnoboga. Kao što se Indra pojavljuje i kao Agni, ili Savitri, u ovom slučaju Perun-Svetovid-Belobog (ili Svetovid) i svi ipostasi Svaroga prelaze jedna u drugu, zavisno od uloge koju igraju u razvoju ciklusa. U obitelji oni su Rod-Rožanić Sam i Rgl, Mokoša i Ljelj s Ljuljem, Lado s Kupalom, a u prirodi

oni su ta ista lica, ali s drugačijim funkcijama. Meñutim, kao što u vedizmu postoji "jedino biće, kome mudri daju mnoga imena", u poganstvu se svi oni takoñer svode na Svaroga, pojavljujući se kao Svarožiči i Svarožice, to jest Rusale, ili Rusalke. Dakle, obitelj i svijet povezani su bogovima u jedno. To je veza izmeñu neba i zemlje, Boga, čovjeka i svijeta. Sve je ispunjeno manifestacijama božanstva u svijetu, nebu i čovjeku, njegovom životu i smrti. Jedno neraskidivo platno (Rg-veda, gdje je ukazano da se molitvama i žrtvama stvara platno odnosa izmeñu Boga i ljudi), koje spaja sve zajedno.

Svod, ili vidljivo nebo, čvrsto je ujedinjeno i Svarog, "sjedeći na oblaku, za bradu se držeći, žar pticu slušajući, zamišlja svijet i kaže: "Blago jeste!" Tako Bogotac na oblaku plovi nad svijetom, zamišljajući ga. Kao što znamo, Brama kod Indusa, zamišlja svijet i svijet živi, dok Brama misli. To je dan Brame. A kada Brama prestane da zamišlja svijet, nastupit će noć Brame i svijet će nestati. Paganstvo je, meñutim, znalo da pod vidljivim pojavama svijeta leži osnova, Prav, nevidljiv, ali neophodan Javu, jer Jav na

njemu raste, kao trava na zemlji. Ako Jav ode s Prava, on postaje Nav. Prav je uvijek bio i biće, a Jav teče samo dok to Svarog hoće. Varuna poslije Indre, kao Perun poslije Svaroga, jeste ipostas Indre, isto kao što je Perun ipostas Svaroga.

Kod Vedejaca, pored žrtve, princip povezivanja s Bogom bila je soma, napitak bogova kojoj je odgovarala soma nebeska. Kod pogana ljubomelj-medovina takoñer je obavezan element žrtava i moljenja, ali njegova uloga već je manja i prinošenje medovine više nema toliki značaj kao u vedizmu. Meñutim, ni jedan praznik ne prolazi bez nje. Kod

Slavena voda, umivanje igra glavnu ulogu i kroz kupanje u banji poganin se prisajedinjuje Bogu, on, umivajući se u banji, ponavlja akt Svaroga koji odgovara stvaranju svijeta. Kod njega se veza s Bogom ostvaruje kroz umivanje. No kako je kod Vedejaca Mliječni Put bio tren mlijeko zore, tren soma, tako je kod pogana Slavena to jednom bilo mlijeko Mokoše, što ga je ona nosila Svarogu da se napije i prolila, a drugi put ljubomelj-medovina što je Svarog pio i predajući hrabrima da se napiju, prolio. I

svijetli Mlijeko Svarogovo, ljubomelj-medovina, osvjetljavajući tamu, da i u tami ljudi ne zaborave predvječnu svjetlost Božju. Vedejci su znali da su zvijezde sunca duše heroja, Pitris. Pogani su vjerovali da duše pokojnika nakon umivanja u banji Svaroga iz Nava idu u Raj i tamo sijaju kao zvijezde.

Vedejci su vjerovali da je "Agni u svemu u travi, u konjima i u ljudima". Tako su pogani vjerovali da svjetlost zvijezda ide u čovjeka i u njemu živi. Zato su smatrali da leti treba spavati u dvorištu, u kolima, da svjetlost zvijezda pronikne u čovjeka i očisti ga

svojim ognjem.

Očišćenje ognjem i vodom vrhovna je tajna poganstva. I jedno i drugo primjenjivalo se pri roñenju, bolesti, braku, molitvi, smrti. Pranje mrtvaca bio je jedan od važnih obreda. Spremanje za posljednji put sačuvalo se u narodnim običajima do Prvog svjetskog rata. U starini to su bili laña, sanke, kola. Uopće, nekakva kočija za put na onaj

svijet. Izgleda da su preci smatrali da smrt nije prosta pojava: čovjek je postojao i nema ga. Oni su mislili da poslije smrti treba preći dalek put.

Ideja dalekog puta poslije smrti takoñer je vedskog porekla. Kao što se čovjek, udaljujući se u plave daljine u stepama Saptesindhu ili Baktrijane postepeno rastvara u tom plavetnilu, tako i umrli, napuštajući tijelo, nije tako brzo napuštao rodna mjesta, već postepeno, praveći sve veće krugove (kolo), odlazio na onaj svijet. Od tamo je i pravoslavlje preuzelo ideju hoda duše po mukama koje traje 40 dana. Koliko je duša

hodala po poganskim vjerovanjima, mi točno ne znamo, ali vjerojatno približno isti broj dana. Na jugu Rusije smatrali su da je taj period 49 dana.

Skiti su vozili svoje umrle u pogrebnim kolima po stepi prilično dugo, a sama sahrana uglednih ljudi trajala je oko mjesec dana. Vjerojatno se, u cjelini, ona takoñer poklapala s periodom od četrdeset devet dana.

Svjetlost, princip svjetlosti i ognja, kao i vode i Vejavazduha bili su osnovni pojmovi, koji su činili suštinu poganstva, ali su isti elementi postojali i u osnovi vedizma. Razlika

je bila samo u tome što je kult soma za Vedejce bio princip, koji povezuje s Bogom, dok su Slaveni smatrali glavnim umivanje, kao ponavljanje Svarogovog akta stvaranja svijeta. Za Vedejce je žrtva prinošenje some bila taj akt stvaranja. Smisao i jednih i drugih obreda svodi se, dakle, na isti sadržaj ponavljanje akta stvaranja. U tome se vidi jedinstvo dvije religije, bez obzira na prividnu razliku.

Mnogo je korijena u slavenskim jezicima, koji ukazuju na isto. Tako, ime Venda u

poljskom jeziku govori o Vendima daleke prošlosti. Svarog, rog, Rig, u uobičajenom smislu je sveta riječ Vedejaca iz ranijeg perioda ili onog koji se poklapa s Vendima.

Rogneda je mogla biti Ranegilda, ali je mogla biti i Rigveda. Prag, pirog, širogki, vrag, jaruga, rogožina, riga (sušara) itd. Red ili radža postoji i u sanskrtskom jeziku. Označava nešto carsko, vladajuće, više. Tako su ostali tragovi nekadašnje zajednice Vedejaca i Slavena ne samo u jeziku, već i u običajima, religiji, pogledu na svijet, obredima i legendama.

Što više usporedimo njihove religije, ukazuje se sve više sličnosti i sve manja postaje razlika. Tako je Surija Vedejaca, izvor svjetlosti Sunce bio predstavljen u liku mudraca, koji prelazi svoj put u kočiji, u koju je upregnut besmrtni trkač. I nehotice se raña u mislima lik Peruna na njegovoj jarosnoj trojki. Perun juri, gañajući perunima-strijelama zemlju, i s njima dolazi toplota. Dajbog u dugoj odjeći ide za njim. Prate ga mudri Veles u bundi s naličja postavljenoj vunom, s pastirskim povijenim štapom, s kalitom preko

ramena. Surija daje prirodi snagu a ljudima razum.

Gdje je nastala ova religija, ako ne u besK-Rajnim stepama Fergane, Baktarijane, Saptasindhu? Već smo rekli da su se germanska plemena kretala preko Irana, a Slaveni preko sjevernog Kaspija. I vjerojatno, nije bio samo jedan izlazak Slavena u Europu. Prvi i najbliži Vedejcima bili su Litvanci koji su sačuvali ime Varuna, pretvorivši ga u Perkuna. Meñutim, ima osnova za mišljenje da su Perun slavenski i Perkun litvanski iako istog imena, bogovi različiti po duhu.

Kult zemlje-babe još je jedno distinktivno obilježje slavenske religije. Naši preci zvali su zemlju majkom, voljeli je, prizivali je u svojim molitvama, smatrajući jednim od najtežih grijehova uzaludno prljanje zemlje ili, pak, kad neko, radeći u polju, lijeno ore, drlja, seje.

Neradnog domaćina nisu voljeli i zbog toga, što je bio "sramota za rod i briga za rožanice ". Isto srećemo i u vedizmu. Ribhavas su tri žreca starine koji su zaslužili besmrtnost. Oni, poput Perunakovača, rade na nebu. Oni su napravili za dva Ašvina brzu kočiju, upregli vatrene konje u Indrinu kočiju i pomoćnici su Tvaštri, nebeskom zanatliji, sposobnom za svaki posao, u Visvakarman. U "Mahabharati" se govori o bici bogova protiv Danavasa, gdje Kalejasi, odjeveni u zlatne oklope, s kopljima u rukama, jurišaju na bogove, koji se pred njima povlače. U pomoć im dolazi Indra s Višnjim i slavnim Rišis. U ovoj borbi bogova protiv zlih sila čovjek treba da je na strani bogova. Zao čovjek udaljava se od bogova i pridružuje Kalejasu. "O Varuna, oslobodi nas od zla!" mole se Vedejci. "Brzi Aditijas, snažni u Vašim rukama, udaljite od mene zlo, kao što nesretna mati udaljava od sebe nezakonit plod" Tako su i naši preci smatrali da su na strani dobra i da su njihovi bogovi dobri bogovi. O božjoj kazni ne govori se nigdje, ni u jednoj legendi ili obredu. Kaže se samo "Bog ga je napustio". To  je dovoljno. To je najveća nesreća, koja može zadesiti paganina, čiji je Bog Svarog, prašćur. Perun ili Dajbog javljaju se u liku prostog čovjeka na Trizni ili na Dan Kolade. Kod Slavena nema slijepog ropskog klanjanja božanstvima. Oni im se obraćaju kao prijateljima. Tako i Vedejci smatraju da je Indra pravi prijatelj na nebu. On je njihov nebeski zaštitnik, koga dozivaju u nevolji i nesreći.

Umivanje tajna u banji predstavlja onu magičnu radnju, pomoću koje čovjek stupa u kontakt s Bogom Svarogom preko Kupale. Život po božanstvu, općenje s Bogom najviši

je cilj Slavena, koji se dive prirodi i njenim bojama. Opisi božjih kazni potpuno odsustvuju u Vedama, a ako se i sreću, riječ je o pojedinačnom slučaju, a ne o sistemu. U semitskom vjeroučenju Biblije kazna je jedna od glavnih tema. Skup kazni je ogrehovljenost čovjeka, a zatim njegova duhovna smrt što za posljedicu ima neophodnost spasenja. U vedizmu spasenje nije potrebno. Ono je u općenju s Bogom, koji je njihov rodonačelnik, djed, šćur i prašćur. Čovjek je spašen već time što proishodi od Boga. On je unuk Dajboga kod Rusa, a kod Srba sin Daboga.

Dakle, ideja srodstva s Bogom vodeća je ideja poganstva, a progonstvo iz roda, kao iz božje obitelji, čiji su članovi svi pripadnici roda, bila je za prestupnika najveća nesreća. Vjerojatno je u očajanju postajao poštovalac Crnoboga, a neprijatelj Dajboga i njegovih unuka. Ima osnova za mišljenje da je prognanik iz roda išao u šume, gdje se i skrivao, plašeći se da izañe na oči rodu.

Život je za njega postajao težak, morao se udaljiti od ljudi i osnovati svoj Rod, ako je

to bilo moguće, ili postati žrtva divljih zvijeri, ili, još gore, dopasti u ropstvo susjednih naroda. Nekad su od ovih izopćenika poticala nova plemena, govoreći izmijenjenim narječjem.

Neki slavisti smatraju da su stari Slaveni živjeli u matrijarhatu. Dokaze za to nemamo, ali mislimo da su Slaveni, kao i svi narodi, možda prošli kroz ovu fazu, započinjući potom život u patrijarhatu, sistemu znatno zakonomjernijem i logičnijem. Vedizam je, u svakom slučaju, već bio patrijarhat, a ne matrijarhat, dakle, matrijarhat je kod Slavena

svojstven ranijem periodu, tj. vremenu, kada su još bili Pravedejci. Logičnije je pretpostaviti da su sami Vedejci, postavši pastiri, poslije blistave epohe, doživjeli opadanje, koje su izazvali prirodni (geološki) ili drugi, nama nepoznati, uzroci, te da su u matrijarhatu živjeli u periodu do procvata njihove velike kulture. Dakle, ako su Slaveni

i bili u stadiju matrijarhata, bilo je to u vedskom, predkulturnom periodu. U tom slučaju treba govoriti ne o Slavenima, već o Pravedejcima.

Spominjanje boginje Anahite, koja je tobože bila identična Mokoši, treba pripisati ili greški povjesničara, ili slučajnom (uslijed susjedstva s Perzijom) prodoru stranog kulta.

Više o Slavenima ne znamo, te smatramo našu temu za sada okončanom. Možda će nas novi podaci i navesti da joj se vratimo, ali za sad ovaj rad završavamo, jer nema izvora, koji bi nam po tom pitanju mogli biti od koristi.

RG-VEDA I MITOLOGIJA SLAVENA

Prijevod djela: Rigveda i izičest