Preneseno iz odlične knjige "Stephen Turoff - Sedam koraka do vječnosti"
---------------------------------------------------------------------------------------
"Smrt ne postoji - postoji samo promjena " J. Legget, umro 1916. godine
Kao vidovnjak, dolazio sam u doticaj s dušama koje borave na astralnoj razini, i ti su mi susreti otvorili pogled na događaje nakon smrti. Čim duša napusti tijelo, dolazi u stanje slično snu i probudi se na odgovarajućoj razini astralnoga svijeta. Često me pitaju o značenju riječi "razina". Najbolje joj odgovara izraz "stanje vibracije". Zvučni valovi, ultraljubičaste zrake sunca, valovi električne svjetiljke - svi su nevidljivi, a nekako ih percipiramo, iako ne utječu, niti smetaju jedni drugima. Isto vrijedi i za razine astralnoga svijeta.
Duša je na razini koja odgovara njezinom duhovnom razvoju: "U Kući Oca mojega mnogo je stanova".
Na Dan mrtvih imao sam predavanje. Kad sam razmišljao kako početi i što govoriti, pokraj sebe sam osjetio nazočnost mladoga muškarca kojega sam i sasvim jasno vidio.
Na putu do kuće cijelo sam ga vrijeme osjećao uz sebe. Kad sam sjeo u naslonjač da bih zbrojio misli, ponovno mi se približio. Razmijenili smo pozdrave, zatim sam mu zahvalio na pomoći za predavanje. Čak smo razmijenili i nekoliko viceva. Sljedećih dana dobro sam upoznao tu ljubaznu dušu i među nama se stvorila prijateljska veza.
Jednoga dana upitao me je jesam li spreman napisati knjigu o njegovu životu, ne o onom kratkom, tragičnom, na Zemlji, nego o životu na razinama kroz koje je putovao nakon smrti. "Za to nisi odabrao pravu osobu", bila je moja prva reakcija. Nakon dugoga nagovaranja i obećanja da će mi pritom pomagati, prihvatio sam izazov. Nisam bio potpuno svjestan koliko je to odgovorna zadaća, ali sam sretan što sam je prihvatio. Time sam pomogao i njemu i sebi, i pritom puno naučio.
Svaki sam dan pisanju posvetio određeno vrijeme i knjiga je polagano počela dobivati svoje obrise. Svaki put bih prije pisanja zamolio za vodstvo, koje mi je približilo Jima. Osjetio bih da me potapšao po ramenu, i čuo njegov pozdrav: "Jesi li spreman?"
Proslijedio mi je slike, a meni bi prepustio da ih pretvorim u riječi. Stranice koje slijede opisuju Jimov odlazak sa zemaljske razine i njegova iskustva o životu poslije smrti. Više puta posumnjao sam u svoje spisateljske sposobnosti. Neki su odlomci poput nebrušenoga dijamanta, poput Jima. Drugi su dijelovi kao biseri, biseri mudrosti vođa i učitelja koji su mu pomagali. Brzo je uvidio da može puno naučiti.
S najboljom sam namjerom te dijamante, bisere i dragulje nizao u ogrlicu pripovijesti i iskreno se nadam da će njihova ljepota i istina utjecati na vaš život, kao što su na moj.
Umro sam u bici kod Somme...
...bile su prve riječi koje mi je rekao James Legget. Ovo što slijedi priča je o smrti koja ga je zatekla u dobi od dvadeset godina...
Kad je počeo rat, imao sam osamnaest godina. Kao i većinu mladića, i mene je oduševljavala pomisao da postanem vojnik. Imao sam sreću da su me uzeli - barem sam tad tako mislio. Nisam ni pomislio na mogućnost da se ne vratim kući.
U studenom te godine napustio sam dom u kojem su me odgajali s puno ljubavi i otišao u vojni logor Caterham. Bilo mi je teško, nedostajala mi je udobnost doma. Ta je jesen bila jedna od najvlažnijih u mom kratkom životu. U grubim vojničkim šatorima pokrivali smo se samo tankim plahtama i dekama.
Drvene barake koje su nam namijenili za zimu bile su tek na početku gradnje. Sve do kasno u jesen spavali smo na podu pod šatorskim platnom.
Došle su naredbe o premještaju u vojarne u Chelseaju (Chel-sea je danas dio Londona, a tada je bio radničko predgrađe, nap. prev.). Proslavili smo veselu novost jer smo znali da to znači boravak pod "pravim krovom". Nakon osnovne obuke, našu su jedinicu premjestili uz more i tamo je počelo ozbiljno.
Sljedeće godine imao sam sreću i izbjegao brojne opasnosti, a istodobno na bojištima izgubio puno dobrih prijatelja. Godine 1916. vrijeme je brzo prolazilo. Poslali su me u rovove. Nijemci su granatirali naše vojne crte i ničiju zemlju pred njima. Čekali smo napad. Uslijedila je oštra bitka prsa o prsa, ali smo ih odbili i pritom imali malo gubitaka. Bojišnicom se proširio glas da bismo trebali ponovno napasti prije nego se Nijemci opet organiziraju.
Približavala se noć i na bojištu je vladala tišina. Samo su rijetke granate osvjetljavale nebo. Glavu sam sklanjao cijelo vrijeme, jer snajperisti na suprotnoj strani nisu trebali puno svjetla da pogodne cilj. Odjednom se začuo zvižduk, a nakon toga i povik: "Na noge i na njih, dečki!"
Bili smo borbeno raspoloženi. To raspoloženje proizlazilo je iz dubokoga prijateljstva koje nastane među suborcima. Došao je trenutak koji sam čekao. S pripremljenim bajuneti-ma izišli smo iz rovova. Nijemci zapravo nisu bili iznenađeni što dolazimo, jer su na nas pobacali sve osim sudopera.
Dok smo napredovali na ničijoj zemlji, u prsa mi se zabio komad granate. Nekoliko sati ležao sam u agoniji. Već se danilo, a ja sam osjećao kako se o mene spotiču skupine muškaraca koji su napredovali.
Nakon nekog vremena, izgubivši puno krvi, onesvijestio sam se. K sebi sam došao tek kada je sunce već zalazilo. Magla je pokrivala cijeli kraj, a ja sam se molio da me pogodi metak i prekine moju agoniju, jer bol je bila nesnosna.
Ponovno sam izgubio svijest, a kada sam došao k sebi, bio sam kao omamljen. Osjećao sam samo malo boli i nikakvu slabost ili umor. Stavio sam ruku na prsa da vidim kakvu mi je ranu prouzročio šrapnel. Na moje veliko iznenađenje, na mojoj odori nije bilo poderotine. Dignuo sam se s poteškoćama. Bio sam u potpunom mraku. Iako je zvuk dolazio izdaleka, čuo sam puške i buku oko sebe. Neko sam se vrijeme privikavao na mrak koji je izgledao kao gusta magla. Vidio sam samo tamne sjene koje su se katkada micale. Ostale su mirno ležale. Odlučio sam ići naprijed. Nisam htio da me ulove, a ni od suboraca se nisam htio udaljiti.
Teško je objasniti što se dogodilo nakon toga. Bilo je to kao u snovima, kad se pokušavaš pomaknuti, a ne možeš. Nešto me je sprečavalo da se pomaknem više od pola metra. Pogledao sam oko sebe i vidio uže koje je na neobičan način bilo vezano za mene. Zgrabio sam ga i vukao, ali ga nisam mogao olabaviti. Rukama sam išao po njemu sve dok nisam došao do mjesta gdje je završavalo. Sve ispod njega izgledalo je kao nezamjetljiva tamna sjena. To me jako zbunilo, prestrašio sam se. Sjeo sam da o svemu razmislim.
Iznenada sam u blizini začuo glasove i prepoznao prijatelja. Pozvao sam ga, ali odgovora nije bilo. Kada sam stao na noge, zavikao sam: "Ovdje sam!" Glasovi su postali glasniji i dvije sjene su se približile. "Pazi!" zavapio sam kad su prošli ravno kroz mene. Kleknuli su kraj neke gomile na koju sam bio privezan. Činilo mi se da netko nešto radi s tom gomilom. Bio sam zbunjen, i kao u bunilu. Pomislio sam: "Napokon su me našli!" Odjednom je jedna od sjena vrisnu-la: "Otišao je, jadni dečko. Odnesimo ga". Pitao sam se o kome to govore. Obojica su kleknula i, na moje iznenađenje, dignuli gomilu za koju sam bio privezan. Kada su se pomaknuli, neobično me je uže povuklo za njima. Zavikao sam da stanu: "Za ime Božje, što radite? Vidim vas, čujem vas, zašto mi ne odgovorite?" Odgovora nije bilo. Sjetio sam se razgovora tih sjena: "Otišao je, jadni dečko". Nastavio sam si govoriti da ne mogu biti mrtav ako čujem i vidim; možda ne dobro, ali ipak. Molio sam i nadao se da su se zabunili. Zaustavili su se ispred niske zgrade, a još su nosili gomilu za koju sam bio vezan.
Novi je glas progovorio: "Ne nosite ga ovdje, jer je mrtav već nekoliko sati. Odložite ga straga s ostalima koji čekaju na ukop".
Nejasno se sjećam riječi izgovorenih u obredu ukopa, a zatim je uslijedila tišina. Sjene su počele odlaziti, a posljednje što sam čuo bio je glas prijatelja: "Bio je dobar dečko".
Glasovi su se izgubili u magli. Polako sam rukama napipao lice i tijelo. Još sam imao tijelo, a očito su i oni nešto pokopali. Počeo sam shvaćati da sam možda doista mrtav. Bio sam jako zbunjen i prestrašen, i pitao se što će sada uslijediti. Ako sam mrtav, gdje je nebo? Neutješno sam zaplakao i zavapio: "Dragi Bože, molim te, pomozi mi. Istina je da nisam išao u crkvu, ali uvijek sam nastojao biti dobar".
Čudno, moj se strah pretvorio u ljutnju. Cijelo mi je tijelo počelo podrhtavati. Očajnički sam se pokušao osloboditi užeta, a upravo mi je ljutnja dala snagu. Zgrabio sam ga i potegnuo. Teško mogu opisati kako sam se nakon toga osjećao. U tijelu i umu zavladala je lakoća. Otkad su me pogodili, prvi put sam jasno razmišljao. Sad sam bio slobodan!
Pogledao sam tamo otkuda su dolazili ratni krikovi. Vidio sam mnoge sjene kako trče i padaju. Neke su ustale, druge su ostale ležati. Usredotočio sam pozornost prije svega na jednu. Vidio sam finu izmaglicu koja se izdizala iz nje, oblikovala se u mušku osobu i počela lebdjeti nad tamnom prikazom. Iznenađen, pretpostavio sam da se nešto slično i meni dogodilo. Tada sam vidio cijelu figuru povezanu tankim srebrnim konopom sa sjenom ispod nje. Muškarac se uskomešao i prevrtao. Bilo je jasno da ne razumije što se događa. Pomislio sam: "Jadnik, možda mu mogu pomoći".
Kad sam se približio, čuo sam njegove krikove. Zavikao sam: "Ne boj se! Pomoći ću ti". Istovremeno sam pomislio: "Samo Bog zna kako, jer je puno viši i teži od mene". Ugledao me je i počeo vikati: "Pomozi mi! Što mi se dogodilo?"
"Mislim da smo mrtvi", odgovorio sam.
"Ne budi lud, barabo", zavikao je. "Nije moguće. Razgovaram s tobom, kako onda mogu biti mrtav? Svatko zna da, kad si mrtav, mrtav si".
"U redu, gospodine", rekao sam. "Prestani misliti. Možeš li se pomaknuti?"
Vidio sam stravu na njegovom licu. "Ne", odgovorio je, "ne mogu. Nešto me drži. Mislim da je neko uže."
Stavio sam mu ruku na prsa. "Daj, potegni!" zavikao sam. Samo jednim snažnim pokretom oslobodio se tamne sjene što je ležala na podu. Uspjelo mu je puno brže nego meni, ne znam ni kako ni zašto. Bio je slobodan, kao i ja. Tako je počelo naše putovanje u novi život.
"Zovem se James, prijatelji me zovu Jim", rekao sam mu. "Dobro, stari, ja sam Bili, Bili Barnes, prijatelji me zovu Medvjed."
Bio je dovoljan samo jedan pogled da shvatim zašto. Unatoč njegovoj veličini, na licu i u očima vidio mu se strah. "Popri-čajmo malo o tome", rekao je. Dok smo hodali, objasnio sam mu kako sam se ja tu našao i kako sam vidio njegov dolazak.
"Ali, to je smiješno. Ne mogu biti mrtav", rekao je Bili. "Imam ženu i troje djece. Što će oni bez mene?" "Ne znam", odgovorio sam, "doista ne znam. Vjerojatno postoji neki odgovor".
Išli smo dalje.
"Vjerojatno nismo jedini što su umrli. Moraju biti i drugi. Usput, jesi li vidio da ovdje nije ni svijetlo, ni tamno. Da je posvuda nekakva magla. Ne znam je li dan ili noć, niti koliko je sati. Pojma nemam što se događa." Pod nogama smo osjećali tvrdo tlo. Zvuči rata polako su se udaljavali od nas. Napredovali smo kroz maglu. Zaustavio sam se i obratio Bi-llu. "Mislim da smo se izgubili. Ne znam kojim putem trebamo ići." Ali, Bili me nije slušao. Zagledao se u drugom smjeru. "Što se događa?" upitao sam ga. "Približava nam se svjetlost. Možda stiže pomoć."
Svjetlost se približavala i već sam čuo glasove. "Čuješ li i ti nešto, Bille?" upitao sam ga. "Da, to svjetlo su ljudi. Pogledaj, više ih je. Možda nam mogu pomoći." Povikao sam: "Hej, vi, tamo! Zar nas ne vidite?" "Da", čuo sam odgovor. Pristupili su nam časnik i neobično obučen muškarac. "Možete li nam reći što se događa i gdje smo", upitao sam. "Sve ćemo vam objasniti kasnije. Najprije se maknimo odavde", odgovorio je časnik. Išli smo za njima. Hodajući, povremeno bismo se zaustavljali i pokupili druge koji su bili u istom položaju kao i nas dvojica. Magla se polako rasplinula, a zemlja pod nogama postala je mekša. Krajolik se mijenjao, već se moglo vidjeti drveće. Sunca nije bilo, ali je, unatoč tome, bilo toplo. Kako smo išli dalje, primijetio sam divlje, smećkastozelene ostatke trave i djelomice porušene zgrade. Približavali smo se velikoj montažnoj polubačvastoj baraci od valovitog lima. Ispred ulaza nestrpljivo je čekala skupina mladih vojnika. Okrenuo sam se Billu i, vidjevši ga da se smiješi, upitao ga što mu je smiješno. "Razmišljam je li to mjesto gdje dobivaš harfu i krila? Ako je, moja moraju biti velika."
"Ne šali se, vojnice", rekao je neki glas. Okrenuli smo se i ugledali zapovjednika, koji je nastavljao govoriti: "Možda ste već shvatili što vam se dogodilo, ali unatoč tome, objasnit ću vam. Svi smo mrtvi. No, mrtvi za fizički svijet. I ja sam ovdje već neko vrijeme i pomažem takvima poput vas da se prilagode na novi dom. Znam da imate puno pitanja i jamčim vam da ćete dobiti odgovore. Sada želim da uđete, jer vas već čekaju. Samo sjednite i opustite se".
Kapetan je pošao za muškarcem koji je nosio svjetlo. Ušli smo u veliku, bučnu dvoranu sa stotinjak stolova na kojima su sjedili uglavnom muškarci, ali bilo je i nekoliko žena. Neki su razgovarali, drugi su se smijali ili plakali, treći su u tišini zurili u prazno. Ispred stolova je bila govornica. Okrenuo sam se Billu i rekao: "Nadam se da ćemo tu dobiti odgovore na naša pitanja".
bglavac
edin.kecanovic
