Tim se riječima učitelj počeo dematerijalizirati pred našim očima. Kad je otišao, razmišljao sam o neobičnim objašnjenjima. Mnoga su mi se činila bajkovitima. Toliko sam toga trebao naučiti, a istovremeno mi se činilo da samo malo razumijem. Ustao je i zapovjednik i pitao ima li kakvih pitanja. Dignulo se nekoliko ruku.
Zapovjednik je pokazao na mladoga muškarca koji je ustao i rekao: "Zovem se George Tavlor. Gospodine, postoji li Bog?" Odgovor je glasio: "Da, George, Bog postoji, kasnije ćemo više govoriti o Božjoj nazočnosti". Zatim je pokazao na nekoga tko je sjedio skroz odostraga. Kada je ustao, predstavio se: "Zovem se Tom Richardson. Hoću li moći vidjeti ženu i s njom razgovarati, gospodine?" Odmah sam u duši osjetio zabrinutost. "Tom, već smo ti rekli da ćeš dobiti posebnoga vođu koji će te naučiti kako uspostaviti kontakt s voljenima." Tom je još stajao i zaplakao: "To nije dovoljno. Sada je želim vidjeti". Spustio je glavu među ruke i plakao kao dijete. "Dovoljno je, vojnice", rekao je zapovjednik. "Svladaj se." U zapovjed-nikovu glasu razaznao sam snažnu volju, omekšanu razumijevanjem i simpatijom. Tom je dignuo glavu: "Žao mi je, gospodine. Ne znam što mi je bilo". Zapovjednik je rekao: "Znam kako se osjećaš. Svi prolazimo kroz to. Jamčim ti da će sve biti u redu. I ja sam ostavio dvoje djece, starijem je bilo jedva pet godina. Sada mogu uspostaviti kontakt s njima i sa ženom putem duhovno osviještene osobe, koju na Zemlji zovu medij. Vaši će vođe uključiti ovu informaciju u praktične lekcije da vam pomognu u vrijeme tugovanja. Došlo je vrijeme da završimo, gospodo. Vidjet ćete da vas narednik već očekuje".
Kad nas je otpustio, uputili smo se natrag u barake. Legao sam na postelju i pokušao prihvatiti sve što su nam pričali. Toliko se toga događalo u mojoj glavi da sam se brzo umorio. Zatvorio sam oči i odmah zaspao. Kad sam se probudio, osjetio sam se jačim nego ikada dosad. "Bože, divno je biti živ", pomislio sam. Glasno sam se nasmijao samome sebi. "O čemu to govorim? Pa ja sam mrtav!" Osjećao sam se više živim nego ikad prije. Prišao sam k prozoru, pogledao van i pomislio da tu nikad ne pada mrak, jer je još bio dan. Vratio sam se, sjeo na postelju i s lakoćom se sjetio učiteljevih riječi. To je bilo doista neobično, jer nikada nisam imao dobro pamćenje. Pogledao sam Billa, koji je još spavao. Neka spava. Nakon što sam neko vrijeme sjedio i počeo se dosađivati, sjetio sam se da još nisam išao dalje od naših dvorana. Sigurno ovdje ima još nečega. Uputio sam se prema vratima i tiho ih otvorio da nikom ne smetam.
Uputio sam se prema crkvi, koja mi je služila kao putokaz. Hodajući, osjećao sam toplinu koja je zračila sa svih strana. Podigao sam pogled, misleći da dolazi od sunca. Ali, nije se moglo vidjeti, a ni oblake na nebu. Prije toga to nisam gledao, a sada mi se činilo jako čudnim. Ali, što nije bilo čudno na ovom mjestu? Kako sam išao naprijed, sretao sam ljude, mladi parovi su se šetali držeći se za ruke. Bilo je očito da su ovdje došli zajedno. Kako su sretno izgledali. Sjetio sam se da još nisam imao ozbiljnu djevojku; a što nemaš, ne nedostaje ti. Bio je tako prekrasan dan i uputio sam se prema obližnjoj šumi. Kada sam joj se približio, vidio sam da je drveće jako ravno. U podnožju su rasli narcisi i zvončići, sjajeći se u prelijevajućim bojama. U zraku se osjećao opojni miris kozje krvi i lavande. Cvjetni sag što se prostirao ispred mene toliko me pozivao da sam sjeo i leđima se naslonio na drvo i počeo se opuštati. Vidio sam da je drveće u punom cvatu, kao da odražava događanja u mom umu. Sanjareći tako otvorenih očiju, počeo sam tonuti u san, kad me prenuo glas.
Iznenađeno sam pogledao u istočnjaka što je stajao tik iza mene. "Ne boj se", rekao je. "Tu sam da ti pomognem. Dopusti da se predstavim. Ime mi je Chan. Odredili su me za tvog vođu. Iako pripadamo različitim rasama, među nama neće biti jezičnih barijera."
bglavac
edin.kecanovic
