Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

552

PUTA

OD 14.01.2018.

IZVORI TOKSIČNOG STIDA

IZVORI  TOKSIČNOG    STIDA

IZVORI  TOKSIČNOG    STIDA

OBITELJSKI    SUSTAV

Uvod

Toksični  se  stid  prvenstveno  potiče  kroz  značajne  veze. Ako nekoga ne cijenite, teško je zamisliti da vas mogu postidjeti njegove  riječi  ili  djela.  Mogućnost  toksičnog  stida  počinje   s naši m izvornim vezama. Ako su naši primarn i skrbnici utemeljeni na stidu, ponašat će  se  bestidno  i  prenijeti  svoj toksični  stid  na  nas.  Nije   moguće  naučiti  vlastitu  vrijednost ako   se   sami  ne   cijenimo.

Toksični stid je  višenaraštajni.  Prenosi  se  s  jednog  naraštaja na drugi. Ljudi utemeljeni na stidu pronalaze druge ljude utemeljene  na  stidu  i  vjenčaju  se.  Kao  par,   oboje  nose   stid iz vlastitih  obiteljskih  sustava.  Njihov  će  brak  biti  utemeljen na njihovoj stidljivoj biti. Najvažnija posljedica toga bit će nedostatak intime. Teško je  dopustiti  nekome  da  vam  se približi  ako  se  osjećate  neispravnima   i   manjkavima   kao ljudsko  biće.  Parovi  utemeljeni  na  stidu  održavaju  neintimnost kroz lošu komunikaciju, stalne neproduktivne svađe, igre, manipulacije, nadmetanje za stjecanje nadzora, povlačenje, i optuživanje.

Kad se takvim, na  stidu  utemeljenim,  roditeljima  rodi dijete, sve je već unaprijed jasno. Roditelji trebaju biti uzor. Pružanje uzora odnosi se na mnoga područja: kako  biti muškarac ili žena; kako se intimno odnositi prema drugoj osobi; kako priznati i izraziti emocije;  kako  se  pošteno svađati; kako imati osjećaj za tjelesne, emocionalne i intelektualne granice; kako komunicirati; kako se nositi s beskrajnim životnim problemima i kako  ih  preživjeti;  kako biti samodiscipliniran, kako voljeti sebe i drugoga. Na stidu utemeljeni roditelji ne mogu postići ništa od svega toga. Jednostavno  ne  znaju  kako.

Djeca trebaju vrijeme i pažnju svojih roditelja. Poklanjati vrijeme nekome  dio  je  ljubavnog  truda.  To  znači  naći  se djetetu  pri  ruci,  paziti  na  njegove  potrebe  više  nego   na svoje.

Ja sam primjerice,  provodio  dosta  vremena  sa  svojim sinom. Često je to bilo tako da  bih  ja  gledao  nogometnu utakmicu  na  televiziji,  dok  se  on  igrao  u  sobi.  Ako   bi previše  galamio,  ukorio   bih   ga.   Provodili   smo   količinski dosta  vremena  zajedno,  no  ono  nije  bilo  utrošeno  kvalitetno.

Dio ljubavnog truda je i slušanje. Djeca posve  jasno izražavaju svoje potrebe i priopćit će  nam  ih  neuvijeno. Moramo ih slušati. To iziskuje popriličnu količinu emocionalne zrelosti. Da bi dobro slušao, čovjek  najprije  mora  imati zadovoljene vlastite  potrebe.  Ako  imate  neku  potrebu,  teško vam je slušati.  Potreba je  poput  zubobolje.  Kad  smo  utemeljeni na   stidu,   usmjeravamo   se   jedino   na   našu   bol.

Potrebiti, na stidu utemeljeni, roditelji se ne mogu nikako skrbiti o potrebama svoje djece. Dijete je  postiđeno  kad  god ima neku potrebu, jer se potrebe djeteta sukobljavaju s potrebama roditelja. Dijete raste i odrasta. Ali ispod maske odraslog ponašanja krije se  dijete  koje  je  bilo  zanemarivano. To potrebito dijete je nezasitno i  kada  postane  odrastao čovjek, ima »rupu u duši«. Kao odraslome, nikada mu nije dosta.  Odrasli  nastoje  da  im  ono  što  dobiju  bude  dovoljno i trud e se kako  bi  sljedeći  pu t  više  i  dobili.  Odraslo  dijete ne  može  se  zasititi,  jer  se  zapravo  radi  o  potrebama  djeteta.

Ja sam primjerice, u svojim ranim vezama, uvijek išao predaleko i želio previše. Ako bih sreo neku djevojku i  ako bismo se svidjeli jedno drugome, odmah bih počeo pričati o braku, čak i nakon  prvog  sastanka  Kad  bi  se  zaljubila  u mene, očekivao sam da se skrbi za mene  poput  majke. Zahtjevna djeca trebaju roditelje. Tako odrasla djeca pretvaraju ljubavnike u roditelje,  u  nekoga  tko  će  se  pobrinuti  za njihove  potrebe.

Najvažnije je  da potrebiti,  na stidu utemeljeni brakovi, stvaraju potrebite, na  stidu  utemeljene  obitelji.  Djeca  rastu na  tlu  stida  umjesto  u  toplom  naručju  ljubavi.

Na stidu utemeljene obitelji djeluju u skladu sa zakonima društvenih sustava. Kad je društveni sustav disfunkcionalan, krut je i zatvoren. Svi članovi takve obitelji  upleteni  su  u vrstu ekstatične zamrznutosti. Oni se brinu o potrebi sustava za  ravnotežom.

Djeca  idu  u  školu,  u  crkvu  ili  sinagogu,   odrastajući   za život  u  društvu.  Svaki  dio   tih   društvenih   sustava   dodaje svoj  jedinstven  doprinos  indukcijskom   procesu   toksičnog stida.

MAXOVA   PRIČA*

Max je možd a najtragičnija osoba koju sam sreo u posljednjih dvadesetak godina otkako radim kao savjetnik. Obratio mi se  sa  44  godine.  Odma h  sam  ga  zavolio.  Činilo se da ga svi vole. Imao je problem kakav nikad prije nisam rješavao. Max je bježao. Bježao je devet puta. U određenom trenutku, uglavnom kad bi mu išlo veoma dobro  u  životu  i kada bi bio pod pritiskom uspjeha, jednostavno bi stavio u automobil  neke  nužn e  sitnice  i  počeo  voziti.  Sve  bi  ostavio

-    odjeću, pokućstvo, obitelj i posao. Max je bio direktor prodaje u  nekoj  tvrtki.

Pri devetom je bijegu ostavio petero djece; svi su imali manje od 17 godina. Došli su  živjeti  s  Maxom  pošto  se razveo od svoje treće žene. Troje djece je bilo iz  njegova prvog braka, četvrto iz drugog, a peto iz trećeg. Dok sam razgovarao  s  Maxom,  duboka  je  bol  njegova  života  bila očita. Njegov je stid bio  još  očitiji.  Zapravo,  Maxov  je  život bio  metafora  internaliziranog  stida.

Utjelovljavao je mnogobrojna lica stida i bio je proizvod najvažnijih  izvora  stida.  Osim  toga,   pokazivao   je   mnoge oblike   prikrivanja   stida.

U razgovoru je neprestano skretao pogled. Često  se crvenio. Bio je bolno zbunjen i  pretjerano napet.  Katkada bi me prkosno pogledao u oči i otvoreno mi ispričao o nekim svojim postupcima, ozbiljno se optužujući. Potom  bi  to poprati o dugim , samoobmanjujućim pričama o svojoj pouzdanosti  i   uspješnosti.   Kad   bih   se  blago   suprotstavio

*   Max je složen simbol - vrsta tipičnog predstavnika toksičnog stida. Prikupio sam pojedinosti iz tragičnih života stvarnih, na  stidu  utemeljenih  ljudi.  Jedan  od  njih sada  je  mrtav  -  postao  je  tragičnom  žrtvom  toksičnog  stida.

njegovim pokušajima da se izbjegne  suočiti  s istinom,  postao bi izrazito osjetljiv, zauzeo bi obrambeni stav, a katkada bi se i istinski razbjesnio. Iz svega mi je toga  postao jasan  njegov očaj, njegova očajnička usamljenost i njegova, na stidu utemeljena, bespomoćnost. Premda je intelektualno bio nadaren i očito je bio dobar direktor prodaje, tijekom svojih  bjegova bavio se drugorazrednim poslovima. Bio je  čistač,  perač posuđa,  pomoćnik  smetlara,  drvosječa,  scenski  radnik,  kuhar u jeftinim gostionicama, a na svojem je posljednjem »izletu«, kako je on nazivao svoje bjegove, skupljao i prodavao aluminijske  limenke.

Max, premda tjelesno privlačan ženama, na izletima je uvijek ostajao sam  i nije  se  upuštao u  seksualne  odnose.  Bio je visok 190,5 cm i zgodan. Kad me je sreo,  već  je  bio spolno nemoćan. To je, do neke mjere, prouzročila dugogo­ dišnja  izolacija  i  pušenje  marihuane.

Max je bio ono što Pat Carnes u svojoj knjizi  »Izlazak  iz sjene«  (Out  of  The  Shadows)   zove   seksualnim   ovisnikom prvog   i   drugog   stupnja.

Seksualna  ovisnost  prvog  stupnja  uključuje  sljedeće:

•   Više   ljubavnih   veza   ili   seksualnih   partnera.

•   Kompulzivno  samozadovoljavanje  uz pomoć pornografije ili   bez  nje.

•   Kroničnu  potragu  za  seksualnim  zadovoljstvom,  bilo heteroseksualne  ili  homoseksualne  prirode.

•   Fetišističko  ponašanje,  bestijalnost  ili  prostitucija.

Drugi stupanj uključuje  voajerizam,  egzibicionizam, nepri­ stojno  ponašanje  i  opscene  telefonske  pozive.

Carnes  govori  i  o trećem  stupnju  seksualne  ovisnosti  koji

uključuje  incest,   silovanje  i  zlostavljanje.   Stupnjevi  se   odnose

na razine viktimizacije i pravnih  posljedica  koje  prate  seksualni čin.  Drugi  i  treći  stupanj  uvijek  podrazumijevaju  postojanje žrtve   i   zakonom   su   kažnjivi.

Što se Maxa tiče, on je tijekom svoja tri braka imao više ljubavnih veza. U početku drugog braka upuštao se u voajerizam popraćen velikim osjećajem degradiranosti i stida. Jedanput se  sakrio u grane nekog stabla i  čekao   tri  sata samo da bi dvije minute gledao mladu  ženu  bez  ičega  na sebi,  osim  grudnjaka  i  gaćica.

Max je, osim toga,  lutao  velikim  robnim  kućama,  upuštajući se u suptilne oblike nepristojnog ponašanja. Kad se došao posavjetovati  sa  mnom,   već  je   potpun o   prekinuo   sve   veze sa ženama. Bio je izoliran i nije imao nikakvu pravu vezu. Pomirio se s neprivlačnim poslom knjigovođe u prodavaonici računala.

Sva su Maxova djeca bili ovisnici. Njegova je najstarija kćerka u 26.  godini  bila  već  u  drugom  braku.  Bila  je ozbiljan skrbnik-ovisnik i miješala je ljubav sa sažaljenjem. Pronalazila je muškarce  koji  su  bili  na  samom  dn u  i  vraćala ih u normalan život. Njezin je drugi muž bio bivši preprodavač droge u Europi, nekoliko je puta zatvaran zbog raspačavanja narkotika u Francuskoj. Maxova dva sina i kćerka iz drugog braka bili su teški narkomani i imali su velikih teškoća u vezama  i  u  seksu.  Najmlađi -  dječak iz  njegova  trećeg braka

-      bio je s nepuni h trinaest godina četiri puta uhićivan i zatvaran zbog nasilna ponašanja izazvanog alkoholom i drogom.

Povremeno sam viđao Maxa gotovo sedam  godina.  Baš kad bih pomislio  da smo postigli neki napredak, Max bi odustao (pobjegao bi od mene). Zbližio  sam  se  s  Maxom više no što bi to ijedan psihološki savjetnik smio. Max me podsjetio  na  moj  vlastiti  stid  i  ovisnost  o  drugima.  Toliko sam mu želio  pomoći  da  sam  postao  pretjerano  zainteresiran za rezultat našeg rada. U rujnu 1974. Max je umro. Imao je pedeset dvije godine. I njegov je otac umro  upravo  u  toj dobi.

U Maxovoj je ličnosti postojala značajka megalomanske melodramatičnosti. No bio je i istinski velikodušan i plemenit. Njegova je sućut za patnje  drugih bila bezgranična.  Umro je od emfizema u odjelu za  siromašne  državne  bolnice.  Na njegovu  sam  pogrebu  plakao  kao  nikada  u  životu.

Max je predstavljao sve nas, na stidu utemeljene ljude. Rekao sam da je umro od emfizema. Zapravo je umr o od toksičnoga stida. Njegov je internalizirani stid  bio  izvor njegove ovisnosti o drugima, kemijske i seksualne  ovisnosti. Max je  bio  univerzalno  utjelovljenje  toksičnog  stida.  Njegov je život, od početka do kraja, ilustrirao izvore i demonsku snagu  toksičnog  stida.

S pomoću  iskustava  iz  Maxova  života  istaknut  ću  ove izvore toksičnog stida:  njegovu  disfunkcionalnu  obitelj,  njegove na stidu utemeljene roditeljske uzore, višenaraštajnu postiđujuću obiteljsku povijest, njegovu napuštenost, njegovo školovanje, njegovo vjersko podrijetlo i postiđujuću kulturu koju  svi  mi dijelimo   s   njim.

DlSFUNKCIONALNE  OBITELJI

Toksični stid ima podrijetlo u međuljudskim odnosima, osobito u značajnim vezama. Naše su najznačajnije veze one izvorne.  Pojavljuju  se  u  našim  izvornim  obiteljima.

Judith  Bardwick  to  veoma  dobro  opaža:

»Brak, a stoga i obitelj, okolina je  u  kojoj  doživljavamo naša najintimnija i najmoćnija ljudska iskustva. Obitelj je jedinica  kojoj  pripadamo,  u kojoj  možemo  očekivati  zaštitu

od neukrotive sudbine, u kojoj  stvaramo beskonačnost kroz našu djecu i u kojoj pronalazimo raj. Građa od koje je sastavljena obitelj mnogo je krvavija i mnogo strasnija nego građa od koje je sastavljeno prijateljstvo; a i cijena je veća.«

U tranziciji

(In Transition)

Obitelj je okolina u kojoj stječemo prve spoznaje o sebi. Unutrašnji identitet prvo pronalazimo u odražavajućim očima naših primarnih  skrbnika.  Naša  sudbina  u  velikoj  mjeri  ovisi o  zdravlju  naših  skrbnika.

U Maxovu je slučaju otac, Jerome, bio teški alkoholičar i ženskar - ovisnik o seksu. Jerome je bio  utemeljen  na  stidu. Otac ga je napustio, a odgajala ga je emocionalno incestuozna majka-alkoholičarka.  Maxova je  obiteljska povijest zastrašujuća.

Kad je Max imao osam godina, njegova se majka Felicia razvela od njegova oca Jeromea. Od svoje  je  osme  godine Max bio  emocionalno  i  financijski  zanemaren.  Njegov  je stariji brat, Ralph, preuzeo ulogu Maxova oca. I starija je sestra, Maxine, preuzela roditeljsku ulogu. Oni su bili njegovi mali  roditelji.

Maxova su se majka i otac vjenčali sa 17, odnosno 18 godina. Vjenčali su se jer je majka  bila trudna. Očekivali su Maxovu stariju sestru - Maxine. Felicia je potjecala iz čvrste, religiozne kršćanske obitelji. Obitelj je  zahtijevala  da  je Jerome oženi. Felicia je bila naoko iznimno čedna osoba i emocionalno zatvorena. Nosila je potisnutu seksualnost svoje majke. Njezinu je majku seksualno zlostavljao vlastiti otac (također alkoholičar) i dvojica od njezine devetero  braće. Felicijina majka nikada nije govorila o tim incestuoznim činovima i nosila ih je kao svoju  sramnu  tajnu.  Felicia  je, iako  prividno  ispravna  i čedna,  »iživjela«  seksualni  stid  svoje

majke  zatrudnjevši u  sedamnaestoj  godini.  Feliciju je  također seksualno  zlostavljao  djed,  majčin  otac.

Felicia je bila  emocionalna  supruga  svojega  oca.  Postala je njegova mala žena  i  pouzdanica  pošto  joj  se  majka povukla  u  hipohondriju.

I Jerome je bio emocionalni skrbnik svoje majke. Bio je njezin mali muškarac i  postao  joj  je  nadomjesni  supružnik. Oba su Maxova roditelja  bili nadomjesni supružnici.  To  znači da su oboje bili žrtve emocionalnog incesta. Oboje su bili ozbiljno utemeljeni na stidu, bili su ovisnici o drugima i ovisnici o alkoholu.  Maxova  je  majka  bila  pokorna,  ali hladna i nesenzualna. Max je rođen pet godina nakon Jeromeova i Felicijina vjenčanja. Nije  bio  planiran  a  zapravo niti željen. Radilo se  o  slučajnoj  trudnoći.  Max  je  bio  ono što se zove izgubljenim djetetom u teoriji obiteljskih sustava (Sharon  Wegscheider-Cruse).

OBITELJI   KAO   DRUŠTVENI   SUSTAVI

Opazili ste da sam  istaknuo  riječi  izgubljeno  dijete, nadomjesni   supružnik,   mali   roditelji.   Istaknuo   sam   ih   kako bih pokazao da su to krute uloge uvjetovane potrebama obiteljskog sustava. U svojoj knjizi Bradshaw o obitelji i  u istoimenoj  seriji  emisija  na  televizijskoj   postaji   PBS   naglasio sam   novo   razumijevanje   obitelji   kao   društvenih   sustava.

Obitelji su društveni sustavi koji prate zakone organizma. Prvi je zakon društvenih organizama da je cjelina veća od zbroja njezinih dijelova. Obitelj se definira kao interakcija i međuodnosi  njezinih  dijelova,  a  ne  kao  njihov  zbroj.

To se holističko načelo može ilustrirati slikom ljudskog tijela. Naše je tijelo cjelovit organički sustav, sastavljen od mnogih podsustava. Tu su živčani, krvožilni, endokrini sustav itd. Ljudsko tijelo kao organizam nije zbroj njegovih sastavnih dijelova, nego međuodnos tih dijelova. Moje tijelo nije  moje tijelo ako je izrezano na dijelove. Primjerice, ako mi odrežete noge od tijela, teško da  ćete,  pogledavši ih same, povezati te noge sa mnom. U sustavu je svaki dio povezan sa svakim drugim  dijelom.  Svaki je  dio  u  cijelosti  dio  i  dijelom  cjelina.

Što  se  tiče  obitelji,  ona  je  kao  organizam  veća  od   bilo kojeg svojeg  člana.  Obitelj  se  definira  odnosima   između dijelova,  a  ne  kao  zbroj  dijelova.  Kao  društveni  sustavi, obitelji imaju svoje sastavne dijelove, uloge i potrebe  koje definiraju    sustav.

Glavni sastavni dio obitelji kao sustava jest brak.  Ako  je brak zdrav i funkcionalan, i obitelj će biti zdrava i funkcionalna. Ako  je  brak  disfunkcionalan,  i  obitelj  je  disfunkcionalna.

U Maxovu slučaju, brak njegovih roditelja bio je iznimno disfunkcionalan. Kada je glavni sastavni dio sustava disfunkcionalan, cijeli je sustav izbačen iz ravnoteže. Kada je sustav izvan ravnoteže, počinje djelovati drugi zakon, zakon dinamičke  homeostaze.  To  je  zakon  ravnoteže.

Dinamička homeostaza znači da će, kad god je neki dio sustava izvan ravnoteže, ostatak članova sustava pokušati povratiti  ravnotežu.

U     svojim sam televizijskim emisijama to ilustrirao uporabom mobila. Dodirnete li neki dio mobila, utjecat ćete i  na  sve ostale njegove dijelove. Ako se jedan dio pomakne, pomaknut će se svi dijelovi. Mobil će se uvijek vratiti u stanje mirovanja. U zdravoj, funkcionalnoj  obitelji  mobil je  u blagom  kretanju. U disfunkcionalnoj obitelji, mobil je sklon zamrzavanju i statičnosti.

Djeca u disfunkcionalnoj obitelji preuzimaju krute uloge uvjetovane   obiteljskom   potrebom   za   ravnotežom.   Tako   će primjerice dijete koje nije željeno pokušati uravnotežiti  obitelj time  što  neće  izazivati   nikakve   probleme,   što   će   pomagati, što će težiti savršenstvu, što će biti iznimno odgovorno ili neprimjetno. To je  uloga  izgubljena  djeteta.  Istaknuo  sam  te riječi  kako  bih  pokazao   da  je  riječ   o   disfunkcionalnoj   ulozi.

V    Max i njegova sestra  Maxine  bili  su  izgubljena  djeca. Maxov je brat, Ralph, bio  zvijezda  ili junak,  zapravo  je  težio tome da bud e iznimno uspješan kako bi svojoj na stidu utemeljenoj  obitelji  alkoholičara  dao   dostojanstvo.   Maxovi stariji   brat   i   sestra   postali   su   Maxovi   mali  roditelji.

Kako  se  Jerome  sve  više   odavao   alkoholu,   napustio   je svu  svoju  djecu.  Budući  da  u   obiteljskom   sustavu   nije  bilo oca, Ralph je preuzeo tu ulogu i postao Maxov mali otac.  A budući  da  obitelj  nije  imala  brak  (glavni  sastavni  dio),  Ralph je  preuzeo  ulogu  Felicijina  nadomjesnog   supruga.   U   tom sustavu nije bilo priskrbljivača novca, pa su Ralph i  Maxine postali   iznimno   odgovorni   skrbnici.

Kao  dijete,  Max  je  nalazio  zaštitu  od  očeva  alkoholizma

-        neki  bi  ga  rođaci  primali  u  svoju   kuću.   On   je   bio zaštićeni.  Max  je,  međutim,  to   doživljavao   kao   napuštenost. Od  najveće  je  važnosti  ovdje  uočiti  da  su  sve   navedene uloge   zapravo   oblici   prikrivanja   stida.

Ralph je  prikrivao  svoj  stid  igrajući  ulogu  zvijezde- junaka. Osim toga, ponašao  se bestidno  prema  Maxu,  tražeći od njega da bud e savršen. Tražio je pretjeranu disciplinu od Maxa,  neprestano  ga  ocjenjujući  prema  načelima  »mora  se« i »treba se«. Ralph je bio stalni izvor stida za  Maxa.  Max je volio starijeg brata i divio mu se. Svojevoljno je prihvaćao interpersonalni prijenos stida svojega brata. Ralph je,  osim toga, bio  i  iznimno  religiozan.  Učio  je  za  svećenika.  Služio se   vjerskom   pravednošću   kao   oblikom   prikrivanja   svoga stida   koji  je   prenosio   na   Maxa   moralizirajući  i   procjenjujući ga.

Kada strah, bol i usamljenost stida u disfunkcionalnoj obitelji postanu veoma snažni, jedna osoba, često ona najosjetljivija, postaje  obiteljsko  žrtveno  janje.  Njezina  je funkcija olakšati bol svim članovima obitelji. Prvo je Maxine preuzela tu ulogu  zbog  Felicije.  Ona  je  postala  mamino žrtveno janje. Poslije je Ralph postao žrtveno janje, jer je u pubertetu bio aktivni alkoholičar. Zatim se Ralph pokajao i otišao u svećenstvo. Time je otvoren prostor za Maxa. On je počeo piti i bježati  u petnaestoj godini. Njegov je prvi veliki bijeg trajao četiri dana, i završio je na plaži u New Orleansu. Kako su se njegovi bizarni bjegovi  nastavljali,  obitelj  se  sve više i više usmjeravala na njega. Razgovarajući o Maxu i neprestano se baveći njime, svi su članovi obiteljskog sustava ublažavali  vlastitu  bol.

Max  je  postao  popu t   žrtvenog   janjeta   u   židovskom ritualu   okajavanja.   U  tom   se  ritualu  po  janjetu  razmaže  krv i pošalje  ga  se  u  pustinju.  Tako  žrtveno  janje  okajava  za ljudske grijehe.  Max  je  postao  žrtveno  janje.  Doslovno  je otišao   u   smrt   noseći   stid   nekoliko   naraštaja   svoje   obitelji.

Svi su članovi Maxova obiteljskog sustava preuzeli određene uloge kako bi stavili po d nadzor Jeromeovu alkoholičarsku ovisnost i Felicijinu  ovisnost o drugima. U funkcionalnim obiteljima uloge se odabiru i prilagodljive su. Članovi mogu odlučiti hoće li prestati igrati uloge. U disfunkcionalnim obiteljima uloge  su  krute.  Slika  2.1.  pokazuje  različite  uloge u Maxovoj izvornoj obitelji. Ja sam dodao neke iz mojih zabilješki  o  Maxu.  Uočit  ćete  da  sve  uloge   prikrivaju   na stidu utemeljenu unutrašnju bit. Budući da svaki član sustava ostvaruje    svoju   krutu   ulogu,   sustav   ostaje   zamrznu t   i nepromjenjiv. Disfunkcionalne su  obitelji  zamrznute  u  stanju nalik na opčinjenost.  Stidljiva  bit  održava  sustav  zamrznutim. Svi  se  skrivaju.  Uloge  prikrivaju  istinsko  i  autentično   ja svake   osobe.

Stid:  na  stidu  utemeljene  obitelji i  višenaraštajna  boles t

Jedan  od  razornih   vidova   toksičnog   stida   jest   činjenica da  se  on  prenosi  s  naraštaja  na  naraštaj.  Skriveni  i   tajni vidovi toksičnoga stida izvori su njegova višenaraštajnog života. Budući da se  drži  u  tajnosti,  stid  se  ne  može  razriješiti.  Obitelji su bolesne koliko i njihove tajne. Tajne su   ono  čega  se  takve obitelji stide, a mogu se  pratiti  naraštajima  unatrag.  Mogu  to biti  tajne  o  samoubojstvima,  incestima,  abortusima,  ovisnos­ tima,  javnoj  sramoti,  financijskoj  propasti  itd.  Sve   tajne   na kraju  izađu   na  vidjelo.   To  je   snaga  toksičnog  stida.

Bol i patnja stida stvaraju automatske i nesvjesne obrambene sustave. Freud ih naziva raznim imenima - poricanje, idealizacija roditelja, potiskivanje  emocija  i  disocijacija  od  emocija.  Važno je  uočiti  da  ne  možemo  znati  ono   što   ne   poznajemo. Poricanje,  idealizacija,   potiskivanje,   disocijacija   postaju,   kada se  oblikuju,  nesvjesni   mehanizmi   preživljavanja.   Budući   da su nesvjesni, gubimo dodir  sa  stidom,  bolom  i  patnjom  koju oni   prikrivaju.   Ne   možemo   izliječiti   ono   što   ne   možemo osjetiti. Stoga se, ako ga se  ne  liječi,  naš  toksični  stid  prenosi kroz    naraštaje.

Već sam navijestio  da  su  Maxovi  i  otac  i  majka  dolazili iz obitelji utemeljenih na stidu. Slika 2.2. pokazuje Felicijinu obiteljsku povijest bolesti. Njezina majka potječe iz alko- holičarske, incestuozne obitelji. Felicijina je majka u akutnim stanjima   svoje   bolesti   bila   neliječeni,   na   stidu   utemeljeni, ovisnik o  drugima. Bila je  agorafobična  i  hipohondrična. Felicijin je otac poticao stid  njezine  majke  dopuštajući  joj  da bud e bolesna. On je, osim toga, stavio Feliciju  u  ulogu nadomjesne supruge. Felicia je  bila  neliječena  žrtva emocionalnog i tjelesnog incesta koja je potiskivala svoju seksualnost i nosila neriješene  incestuozne  probleme  svoje majke. Ona  ih  je  nesvjesno  iživljavala  time  što  je  bila zavodljiva i Ralphu i Maxu. Ralph je, kao stariji sin, postao Felicijin nadomjesni  suprug,  ponavljajući  emocionalni  incest. Felicija je idealizirala svojeg oca i poticala je njegovu ozbiljnu ovisnost o drugima i o radu.  Sve  su  se  tri  Felicijine  sestre udale za disfunkcionalne muškarce. Sve su nosile nerazriješeni seksualni   bijes   svoje   majke.

Felicijina je majka stalno korila muškarce iz svoje bolesničke postelje. Max se sjećao  kako  joj  je,  dok  je  bio  dječak,  jedna od najomiljenijih  uzrečica  bila:  »Muškarci  hoće  samo  jednu stvar. Misle penisom.« Ta izjava, izrečena  pred  mladim muškarcem, ima elemente  seksualnog zlostavljanja.  I Ralph  i Max bili su  žrtve  Felicijina  nesvjesnog  seksualnog  bijesa  i prezira   prema   muškarcima.

Kada    je    Felicia     ostala    u    drugom    stanju    s   Jeromeom »iživjela je« nerazriješeni seksualni stid svoje majke. Max je ponovio Felicijino »iživljavanje« kad je sa sedamnaest godina njegova djevojka Bridget ostala prvi pu t u drugom stanju.   I Ralph  se  oženio  kad  mu  je  djevojka  ostala  u  drugom  stanju.

Na slici 2.3. pokazao sam glavne dijelove povijesti bolesti Jeromeove obitelji. Njegova je majka,  kao  sedmogodišnja djevojčica,  vidjela  kako  joj  je   vlastita   majka   izgorjela   u požaru.  Napustio  ju  je  otac.  Poslao   ju  je  da  živi  sa  svoje dvije ujne koje su  mrzile  muškarce.  Bunila  se  protiv  te situacije   stalno   izazivajući   nevolje.

Počela je seksualni život  veoma  rano.  Uvijek  mi  se  činilo da je promiskuitetnim ponašanjem iživljavala vrstu seksualne zlostavljanosti.  Max  nije  imao  podataka  o  njezinoj  porodici. Tako  to  nikada  nisam  mogao  provjeriti.  Max  izrazito   nije volio  svoju  baku,  a  djeda  nikada  nije  vidio.  Jeromeova  se majka udala sa  šesnaest  godina.   Muž  joj  je  tragično  stradao ne  navršivši  trideset  godina.  Poginuo  je   od   strujnog   udara dok je radio u elektrani. Jeromeova je majka dobila pozamašan novac kao udovica. Opijala se i zabavljala nekoliko sljedećih godina. Čini se da je bila genetski predodređen a  za alkoholičarku.

Kad se  udala za Jeromeova  oca, bila je  trudna  i  on  se nakon olujnih  sedam  godina  razveo  od  nje.  Jerome  je  tada imao sedam godina. Otada  je  vidio  oca  samo  dva  puta. Jednom je stopirao 480 km da bi ga vidio, no  čim  je  stigao, strpali su ga na autobus i poslali natrag kući.  Drugi  pu t  se upleo prst sudbine. Jerome je pročitao u  novinama  o  smrti svojega  oca.   Otišao  je  na  pogreb,  no  zamolili  su  ga  da  ode, s objašnjenjem da bi njegova nazočnost ondje  bila  nezgodna. Otac mu  se,  naime,  dvaput  ženio  i  imao  je  troje  djece  iz drugog   braka.

Tako je Jerome rastao bez oca i bio  je  upleten  u  mrežu svoje majke, alkoholičarke i seksualne ovisnice. On je bio njezina žrtva emocionalnog incesta. Max je »iživljavao« ovaj uzorak višenaraštajne napuštenosti svojim bjegovima. Oba njegova roditelja, Jeromea i Feliciju, napustili su roditelji istog spola. Oboje su roditelji  iskorištavali  za  svoje  potrebe,  umjesto  da se  brinu  za  njih.

Max  je  susreo  svoju  prvu  ženu,  Bridget,   na   fakultetu. Ona  je  bila  odraslo  dijete  alkoholičara  (ODA)   i   otac   ju   je jako  volio.  Bila  je  jedinica,  lijepa  i  pametna.  Bila  je  obiteljska zvijezda  i  u  međunaraštajnom  savezu  s  oba  roditelja.

Max je bio treće dijete. A treće dijete često nosi dinamiku braka svojih roditelja. Max je doslovno ponovio ranu trudnoću svoje majke i rani brak svojih roditelja. Poslije  je  napustio svoju djecu, baš kao što  je  i  njegov  otac  napustio  njega. Max je osjećao usamljenost i izolaciju koju su njegovi roditelji iskusili  u  svom  braku.

Bridget  je  bila  skrbnik  u   svojoj   obitelji.   Doslovno   se skrbila o tuzi svojeg oca, duboko ukorijenjenoj  izolaciji  i depresiji. To  je  postizala  stalnom  aktivnošću  i  veselošću.  Bila je voditeljica navijačica u  srednjoj  školi.  Ta  je  uloga  postala toliko kronična da je  izgubila  svaki  dodir  sa  svojim  autentičnim ja.

Jednom me prigodom Max zamolio  da  se  sastanem  s njom zbog njihove najstarije kćeri. Već sam  bio  navijestio Maxu kako mi se  čini da Bridget potiče neurozu  njihove kćeri. Često ju je izvlačila  iz neprilika  i  davala joj  novac koji si nije mogla priuštiti. Kad sam razgovarao s Bridget obuzeo me neugoda n osjećaj da ne znam  s  kim  pričam.  Bila  je užasno brbljava i »glumila je«. Toliko je  bila  uživljena  u ulogu da pojma  nije  imala  da  glumi.  Slika  2.4.  pokazuje Maxov obiteljski sustav. Najstarije je dijete nesumnjivo bilo izgubljeno dijete -  davala  je  sve  od  sebe  kako  bi  se  skrbila za sve. Sva su druga djeca izražavala stid obiteljskog sustava. Srednji su sinovi  bili teški alkoholičari.  Četvrto  je  dijete također bilo alkoholičar i ovisnik o tabletama. Najmlađe  je dijete izražavalo Maxov internalizirani bijes kroz prijestupničko ponašanje.

Ukratko, nadam se da čitatelj može osjetiti djelovanje višenaraštajnih uzoraka u Maxovu podrijetlu. Nadam se da shvaćate   kako  je   Max  ponovio   te  uzorke  i  prenio   ih   na svoju djecu. U pet naraštaja Maxova obiteljskog stabla pet je naraštaja alkoholizma, napuštenosti i  ovisnosti  o  drugima. Četiri su naraštaja seksualnog zlostavljanja i seksualne ovisnosti. Ima ranih trudnoća, ponovnih brakova i razvoda. Maxa je napustio otac Jerome na jednak način na koji je Jeromea ostavio njegov otac. Max je umro u istoj  dobi  kao  i  njegov otac. Maxova pet naraštaja duga obiteljska karta nije netipična za  obitelji  utemeljene  na  stidu.

Na  stidu  utemeljeni  brakovi  i  roditeljski  uzori

Iz dosad rečenog trebalo bi biti očito da je glavni izvor toksičnoga stida obiteljski sustav i njegovi višenaraštajni uzorci nerazriješenih  tajni.

Još jasnije rečeno, takve  obitelji  stvaraju  ljudi  utemeljeni na stidu koji se međusobno  pronalaze  i  vjenčaju.  Oboje očekuju od drugoga da se skrbi za  njih  i  da  igra  ulogu roditelja djetetu unuta r njega ili nje. Oboje su nepotpun i i nezasitni. Nezasitnost je utemeljena u nezadovoljenim potrebama iz djetinjstva. Kad  se  sretnu  i  zaljube  dvoje odrasle djece, dijete u svakom od njih očekuje da onaj drugi zadovolji njegove potrebe. Budući da je zaljubljenost prirodno stanje spajanja,  nepotpun a  se  djeca  spajaju  kao  što  su  to činili i u simbiotskoj fazi djetinjstva. Svaki privremeno ima osjećaj cjelovitosti i potpunosti. Budući da je  zaljubljenost uvijek   erotična,   oboje   se   u   seksualnom   zagrljaju   osjećaju

»oceanski«. Zaljubljenost je moćna kao bilo koji  narkotik. Čovjek  osjeća  potpunost  i  ekstazu.

Nažalost, to stanje ne može potrajati.  Ekstatička je  svijest vrlo selektivna. Ljubavnici  se  usmjeravaju  na  istost  i  privlači ih novost koju predstavljaju jedno za drugo. Ubrzo se, međutim,  počinju  javljati  prave  razlike  u  socijalizaciji.  Dvije izvorne obitelji podižu svoje na stidu utemeljene glave. Sad počinje bitka! Tko će se skrbiti o kome? Čija će obiteljska pravila pobijediti?  Što  su  osobe  više  utemeljene  na  stidu, manje će trpjeti međusobne razlike.  »Ako  me  voliš,  učinit ćeš kako ja hoću«, nagovaraju jedna drugu. Ponovno  su  na sceni  stari  uzori.

Pravila  obitelji  utemeljene  na  stidu

Svaki obiteljski sustav ima nekoliko kategorija pravila. Postoje pravila o slavljima i o društvenom životu; pravila o dodirivanju i o seksualnosti; pravila o bolesti i odgovarajućoj zdravstvenoj zaštiti; pravila o putovanjima i zanimanjima; pravila  o održa­ vanju kućanstva i o trošenju novca.  Možda  su  najvažnija pravila o osjećajima, o međuljudskoj komunikaciji i o roditelj­ skoj  ulozi.

Toksični se stid svjesno prenosi s pomoću posramljujućih pravila. U obiteljima utemeljenima na stidu pravila svjesno postiđuju sve članove. Općenito, međutim, djeca doživljavaju najjači udarac stida. Pokazivanje  moći  oblik  je  prikrivanja stida. Moć je često hijerarhijska. Tata može vikati  na  bilo koga. Mama može vikati na  sve,  osim  na  tatu.  Najstarije dijete  može  vikati  na  bilo  koga,  osim  na  mam u  i  tatu  itd.

Najmlađi  u  obitelji  muči  mačku.

Obiteljska   pravila     disfunkcionalnih     obitelji

1.   Kontrola. Čovjek mora stalno nadzirati sve interakcije, osjećaje i  osobne  postupke...  imati  sve  pod  nadzorom  glavna je  obrambena  strategija  za  stid.

2.      Perfekcionizam. Uvijek  budi  u  pravu  u  svemu  što činiš. Perfekcionističko pravilo uvijek podrazumijeva i nametanje mjerila.   Strah   i   izbjegavanje   negativnog   organizirajuće   je načelo   života.   Članovi   žive   u    skladu   s  vanjskom  slikom. Nitko  nije  dorastao.

3.     Okrivljavanje - Kad god se  ne  ostvari  naš  plan, krivimo za to sebe ili druge. Okrivljavanje je još jedan oblik prikrivanja stida... Okrivljavanje održava ravnotež u u disfunkcionalnom  sustavu  kad  se  izgubi  nadzor.

4.     Uskraćivanje pet sloboda. Pet sloboda, koje je prva definirala Virginia Star, opisuju posve funkcionalnu ličnost. Svaka je sloboda u vezi s nekom temeljnom ljudskom moći... moći zapažanja, mišljenja i tumačenja, moći osjećanja,  moći želje i biranja te  moći  zamišljanja.  U  obiteljima  utemelje­ nima na stidu perfekcionističko pravilo zabranjuje potpun o izražavanje tih sloboda. Ono kaže da ne biste smjeli percipirati, misliti, osjećati, željeti ili  zamišljati  onako  kako  to  činite. Trebali biste to činiti onako kako to traži perfekcionistički ideal.

5.     Pravilo Ni riječi!  Ovo pravilo zabranjuje potpun o izražavanje bilo kojeg osjećaja, potrebe ili želje. U obiteljima zasnovanim na stidu članovi žele sakriti svoje istinske osjećaje, želje ili potrebe. Stoga nitko ne razgovara o svojoj samoći i osjećaju  unutrašnje  rastrganosti.

6.    Ne griješite. Greške razotkrivaju oštećeno, ranjivo ja. Priznati grešku znači otvoriti se ispitivanju. Prikrijte vlastite greške,  a  ako  netko  drugi  pogriješi,  posramite  ga.

7.      Nemogućnost oslanjanja na druge. Ne očekujte pouzdanost u odnosima. Nikome ne vjerujte i nećete se razočarati. Budući da roditeljske razvojne potreb e za pronalaženjem oslonca nisu bile zadovoljene, ni njihova se djeca neće moći osloniti na njih. Nastavlja se ciklus nepovjerenja.

Ova pravila  nisu  svima  vidljiva.  Ipak,  to  su  operativna načela koja upravljaju obiteljima  utemeljenima  na  stidu  u njihovim  međuljudskim   odnosima.   Ona   nastavljaju   ciklus stida   kroz   čitave   naraštaje.

Pravila roditeljskog ponašanja tipična za većinu obitelji zapadnoga svijeta uzrok su masovnom stidu. Dodajte tomu alkoholizam,  incest  i  tjelesno  zlostavljanje,   pa   ćete   dobiti veliku  disfunkcionalnost.  Alice  Miller  je  sažela   ova   pravila pod   nazivom   »otrovna   pedagogija«.   Pravila   kažu:

•  Odrasli  su  gospodari  djeteta  koje  o  njima  ovisi.

•  Oni, poput bogova, odlučuju što je ispravno, a što krivo.

•  Dijete  se  smatra  odgovornim  za  bijes  roditelja.

•  Roditelji  uvijek  moraju  biti  zaštićeni.

•  Djetetovi  osjećaji  usmjereni  prema  afirmaciji  života  prijet­ nja  su  autokratskoj  odrasloj  osobi.

•  Djetetova  se  volja  mora  »slomiti«  što  je  prije  moguće.

•   Sve  se  to  mora  dogoditi  u  veoma  ranoj  dobi,  tako  da dijete »ne primijeti« i da ne može prokazati odrasloga.

Za  tvoje  dobro

(For Your Own Good)

Vjerovanje u apsolutnu roditeljsku moć potječe iz doba monarha i kraljeva. Ono je preddemokratsko  i  predeinsteinov- sko. Pretpostavlja svijet vječnih zakona, svjetonazor deus  ex machina. To je bio svijet Newtona i Descartesa. Takav je svjetonazor   opovrgnut   mnogo   puta.

Ova otrovna pedagogija opravdava  razne  metode  koje sadrže visok stupanj zlostavljanja i usmjerene su na sputavanje vitalne dječje spontanosti; tjelesno udaranje, laganje, dvoličnost, manipulaciju, taktike zastrašivanja,  uskraćivanje  ljubavi,  izo­ laciju i prisilu sve do mučenja. Sve su te metode toksično posramljujuće.

STID    KAO    STANJE     STVARI

Kada se zdravi stid transformira u toksični, to se zove "procesom internalizacije". Zdravi je osjećaj stida izgubljen, a pojavljuje  se   stanje   zamrznutosti,  u  kojemu   osoba  vjeruje   da je neispravna i manjkava kao ljudsko biće.  Ova transformacija uključuje tri dinamike: prvo, poistovjećivanje s uzorima utemeljenima  na  stidu;  drugo,  traumu   napuštenosti   i   stid koji sputava sve ljudske osjećaje, potrebe i nagone; i treće, međusobno povezivanje i uveličavanje vizualnih sjećanja ili prizora; i čuvanje u pamćenju postiđujućih slušnih i taktilnih dojmova.

TRAUMA     NAPUŠTENOSTI

Riječ napuštenost,  u  smislu  u  kojemu  se  upotrebljava   u ovom tekstu, znatno nadilazi uobičajeno značenje te riječi. Dodajem pojam tjelesne ostavljenosti, što je najčešće značenje riječi. Pri imenovanju naših demona moramo proširiti  stara značenja    riječi.

Želim  proširiti  značenje  riječi  napuštenost  tako   da   one uključi oblike emocionalne napuštenosti: uskraćivanje maženja, narcistička prikraćenost, fantazijska vezanost, zanemarivanje razvojnih potreba za osloncem i zaplitanje obiteljskog  sustava. Moja  definicija  napuštenosti  uključuje  i  sve  oblike  zlostavljanja.

Alice Miller u svojoj izvrsnoj knjizi »Drama napuštenog djeteta« (The Drama of the Gifted Child) opisala je paradoksalnu činjenicu  da  mnogi  dobri   čestiti,   odani   roditelji   napuštaju svoju djecu. Također je istaknula još jednu podjednako paradoksalnu činjenicu - mnoge iznimno  nadarene i iznimno uspješne ljude motivira duboko ukorijenjena depresija, što je posljedica činjenice da su njihova istinska i autentična ja bila posramljena   kroz   napuštanje   u   djetinjstvu.   Ovo   sam   već kao  pojavu  »rupe  u  duši«.  Djelo  Alice  Miller   proširilo   je moje shvaćanje traume napuštenosti. Ona ne rabi  stid  kao općenito, organizirajuće načelo svojega rada. Lako je, međutim, uočiti  da  je  gubitak   autentičnog   ja,   popraćen   depresijom, samo   drukčiji   opis   toksičnog   stida.

Kad je čovjek napušten, ostavljen je sam.  To  se  može zbiti i pri tjelesnoj odsutnosti, i pri  tjelesnoj  nazočnosti. Zapravo, pun o više zbunjuje kad vas napusti netko tko je tjelesno  nazočan.

Stvarno,  tjelesno  izbivanje

Početak Maxova  života  obilježila  su  dva   udarca  sudbine. Nije bio planirano i istinski željeno dijete. Bio je plod slučajne trudnoć e u braku koji je postajao  sve  disfunkcionalniji. Jeromeova  privrženost   alkoholu   uzela  je   takva   maha   da   ga je Felicia nekoliko puta pokušala ostaviti, želeći staviti njegov alkoholizam  pod  nadzor.  Četiri  su  puta  živjeli  odvojeno  u prvih   osam   godina   Maxova   života.

Max je, osim toga, tijekom ovih razdvajanja bio tri puta odvojen od svoje  sestre  i  brata.  On  i  Felicia  živjeli  su  s njezinim dvjema sestrama, dok su Ralph i Maxine živjeli s Felicijinom majkom. Djetetu je potrebna struktura i predvidivost. Treba   mu   netko   na   koga   može   računati.

Sjećam se kako me moj sin, kada je imao oko tri godine, znao zamoliti da mu čitam priču prije spavanja. Njegova je omiljena priča bila The Little Engine that Could i Peter Rabbit Nakon nekog vremena meni su te priče  postale  prilično dosadne. Pokušavao sam preskočiti stranicu (stari trik - dvije stranice odjednom). Rijetko bih u tome uspio. Za mojeg je sinčića  bila  prava  katastrofa  ako  je  nedostajao  i  najmanji djelić  priče.  To  bi  unijelo  nered  u  njegov  svijet.  Na  mnogo mnogo   dramatičniji        način    i    odvajanje     djeteta     od    obitelji izaziva  ozbiljne    poremećaje.

Dijete treba nazočnost obaju roditelja. Da bi dijete prekinulo povezanost s majkom, treba oca za  kojega  će  se  vezati. Vezivanje podrazumijeva zajednički provedeno vrijeme, dijeljenje osjećaja,   topline   i   pokazivanje   želje   da   se   bude   zajedno.

Maxova oca gotovo  uopće  nije  bilo.  Kad  nije  radio,  pio je. Posvećivao je veoma malo vremena Maxu. Malo dijete ne može shvatiti da mu je otac teški alkoholičar. Dječje su sposobnosti logičkog mišljenja ograničene. Njihova se prva razmišljanja ostvaruju kroz  osjećaje  (misao  koju  osjetimo). Djeca su,  osim toga,  egocentrična.  To ne  znači  da su  sebična U uobičajenom smislu te riječi. Nisu  moralno  sebična.  Čak nisu ni sposobna  moralno  razmišljati  do  sedme  ili  osme godine (takozvana dob razboritosti). No čak i u toj  dobi njihovo razmišljanje posve sigurno sadrži egocentričke elemente. Djeca nisu sposobna za čisto altruističko ponašanje  do, otprilike  šesnaeste  godine.

Egocentričko razmišljanje znači da će dijete sve doživljavati osobno.  Dijete   može   personalizirati   čak   i   smrt   roditelja. Dijete  može  reći:  »Da  me  je  mama  uistinu   voljela,   ne   bi otišla  k  Bogu;   ostala  bi   sa   mnom.«

Onom e   što   volimo   posvećujemo   vrijeme.

Kada na m jedan od roditelja ne poklanja vrijeme, imamo osjećaj bezvrijednosti. Dijete je manje vrijedno od roditeljeva vremena, pozornosti ili  vodstva.  Samoživost  malog  djeteta uvijek egocentrično  tumači  događaje.  Ako  mama  i  tata  nisu tu, to  je  zbog  mene.  Sa  mno m  sigurno  nešto  nije  u  redu,  jer bi   inače  bili  tu.

Djeca su egocentrična jer nemaju vremena razviti granice ega  tj.  unutrašnju  snagu  s pomoću  koje  pojedinac brani svoj unutrašnji prostor. Bez granica, osoba  nema  zaštite.  Jaka granica je popu t vrata s unutrašnjom  bravom.  Slaba  granica ega je popu t vrata s vanjskom bravom. Dječji  je  ego  popu t kuće  bez  vrata.

Djeca su  egocentrična  po  prirodi  (a  ne  po  vlastitom izboru). Njihov je egocentrizam popu t improviziranih vrata i brave, koji su u upotrebi dok  se  ne  izgrade  čvrste  granice. Čvrste   su   granice   rezultat   poistovjećivanja   s   roditeljima   koji i sami imaju čvrste granice i koji poučavaju  djecu  oblikovanjem. Djeca nemaju iskustva; ona trebaju iskustvo svojih roditelja. Poistovjećujući  se  s  roditeljem,  imaju  nekoga  na  koga  se mogu osloniti izvan sebe samih. Kako internaliziraju roditelja, oblikuju  pouzdan a  vodiča  unutar  samih   sebe.   Ako   roditelj nije   pouzdan,   djeca   neće   razviti   to   unutrašnje   bogatstvo.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

OŽUJAK...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član Luce malaLuce mala

    Dobar dan! :D

    04.03.2021. 17:14h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro veće. Lp

    03.03.2021. 21:24h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    03.03.2021. 20:40h
  • Član iridairida

    pokoj i mir duši njegovoj...♥

    02.03.2021. 16:57h
  • Član iridairida

    rođendan je prošao, idemo delati, kao što bi pokojni gradonačelnik rekao...♥

    02.03.2021. 16:56h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala Edin.. Lp

    28.02.2021. 21:10h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Sretan rođendan Magicuse!

    28.02.2021. 20:11h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Sputavanje potreba, osjećaja i nagona stidom Emocionalna napuštenost