»Ne spominjite se onoga što se je zbilo, nit mislite na ono što je prošlo« (Izaija, 43:18). »Ali kažem samo jedno: zaboravljajući ono što je nazad, ispružajući se prema onome što je naprijed, trčim prema cilju da postignem nagradu...« (Filipljanima, 3:13-14)

Što god čovjek posije, to će i požeti. To znači da ćemo, ako sadimo misli o miru, skladu, uspješnosti, to i žeti. Ako pak sijemo misli o bolesti, oskudici, razdoru i svađi, žeti ćemo te stvari. Moramo znati da je naša podsvijest poput tla; iz njega će proklijati svako sjeme koje posadimo u vrtu našega uma.

Biblijski govoreći, sijemo misli kad im svim srcem vjerujemo, a ono što uistinu duboko u srcu vjerujemo, ono je što pokazujemo.

Imao sam prijateljicu koja je zbog bolesti bila prikovana uz krevet i za vrijeme mog posjeta Londonu, posjetio sam je u bolnici. Rekla mi je: »Zašto mi se ovo dogodilo? Čime sam to zaslužila? Zašto se Bog ljuti na mene? Zašto me kažnjava?« Njezini su prijatelji istakli da je ona vrlo ljubazna i duboko produhovljena osoba, da je jedan od stupova njihove crkve, itd.

Ona je uistinu bila u mnogo čemu izvanredna osoba, ali je vjerovala u stvarnost svoje bolesti i u to da je njezino stanje neizlječivo. Vjerovala je da njezino srce djeluje po vlastitom nahođenju, neovisno o mislima. To se vjerovanje i ostvarilo.

Promijenila ga je i počela je shvaćati da je njezino tijelo duhovno i da mijenjajući svoj um, mijenja i svoje tijelo. Odbila je u mislima bolesti pridavati moć i molila je: »Beskonačna is-cjeljujuća Prisutnost teče kroz mene kao harmonija, zdravlje, mir, cjelovitost i savršenstvo. Božja iscjeljujuća ljubav ispunjava svaku moju stanicu«. Često je ponavljala ovu molitvu i kao posljedica njezinog novog vjerovanja uslijedilo je predivno iscjeljenje. Ta je žena živjela nekoliko godina u strahu od srčanog udara, ne znajući da nam se događa ono čega se najviše plašimo.