Odlaziš sve češće u neke priče šuštave i nedopričane,

 sve češće zalutaš na nekim putovima zagledanim u daljine

 pitam se, da li te tamo mame neke sanje nedosanjane,

 ili se to bude u tebi dugo tajeni porivi slobode i širine

 

 Povratci tvoji tako su kratki a čekanja na njih sve dulje traju

 naizgled sigurni odgovori već dugo ne slute početke svojim pitanjima

 mnogi te od mojih stihova, čini se, uzaludno dozivaju

 i glasni pozivi za tobom, sve više sliče povremenim šaputanjima

 

 Kakve mi poruke šalju, ko nevoljni gosti, pristigli osjećaji praznine

 pitam se, dok slutim naše proljetne staze odbjegle u nepovrate

 da li nam to nebeski krojači kroje neke nenaručene odore sudbine

 dok nam se dani zajedno provedeni, sve tiše i više sabijaju u sate

 

 Kome se to nude odjeci nečijih potmulih koraka u odlaženju

 i kome to, sve češće, zajednička svjetla za zakašnjeli fajrunt trepere

 nisu li, možda, bajke o vječnoj  ljubavi posustale u nedovršenom traženju

ili se nešto u meni prisiljava da sliku rastanka najmanje bolnu odabere