Sada bih mogao otići negdje

u daleko zazivajuće sirenske maglene daljine;

u lijuće  jesenje zavjese kišne

 

iz tmurno-sivih božanskih visina,

 

mogao bih pomiriti sve stare čežnje

 

polegle u neke nove podatne širine

 

s ovim pozivom neočekivano pristiglim

 

iz svih u meni davno napuštenih dubina

 

 

 

Mogao bih se predati toj novoj neizvjesnosti

 

bez imalo žaljenja za prošlim;

 

pokloniti prvo sretnutom namjerniku

 

svoje tko zna kad dosegnuto obzorje snova

 

mogao bih zaustaviti  šarene vrtuljke želja

 

svakom u sebe zalutalom putniku

 

i suprotstaviti se svim plimama tek nadošlim

 

na nove obale starih matica i izazova

 

 

 

Jer ništa se više sa sigurnošću

na ovoj razini dječijih čežnji ne može doseći;

ma kako od srca iskrenom molitvom,

 

skrušenim pogledima i sklopljenih ruku

 

ne postoji na njoj ništa što bi na strah sličilo

 

i od čega bi se trebalo pobjeći

 

i nema više ničeg što bi vrijedilo čekati

 

da stane u do tada dugo čekanu poruku

 

 

 

U njoj su stigle sve note posljednjeg akorda

 

tko zna kad započetoj i dugo snivanoj melodiji,

 

i sve su priče već poodavno ispričane

 

a kraljevska kruna na posljednju bajku je sjela

 

sve su se glazbene teme podatno prepustile

 

ugodi bivanja u ovoj božanskoj rapsodiji

 

i zadnja odsutna lasta za nedovršeno jato,

 

u prošlost zalutalih ptica, sa njom je doletjela

 

 

 

Konačno bih se mogao družiti s nebeskim ciganima,

 

lovcima nemirnih svjetlosnih galebova od kristala

 

s njima, jednako čudesnom kristalnom barkom,

 

nekim tajanstvenim visinama broditi

 

mogao bih s mirnom definitivnošću otploviti

 

s ovih posljednjih zemaljskih obala

 

sada kada znam da se na njima, nakon nje,

 

ništa vrijedno neće i ne može dogoditi.