To što se dogodilo, jednom na Rubu Svijeta Poznatoga, ostat će zapamćeno – ne kao susret Mača i Čudovišta, već kao susret Dvije Volje koje znaju kako Vrijeme Diše … Te Noći, ali i cijeloga tog Dana, Rub Svijeta nije šaputao, bio je nekako pretjerano tih … kao da nešto čeka! Odjednom Akseben zakorači preko litice, ali ona ne pada u Ponor … kao da lebdi, voda pod njezinim stopalima raspada se u Prašinu Stelara dok oko nje kruže fragmenti …

... komadići slika koji uobličuju Akseben dok je bila mala djevojčica, a odmah potom i slike Akseben kao opasne borkinje Vrištice Vremena, sve do nejasnih slika njezinih inačica u kojima ona nikada nije ni rođena!

Ponor Vremena nije prijeteći prema Akseben … prepoznaje je, jer Akseben je živa Pukotina koja hoda i korača kroz Vrijeme!

Tako, mirno i polako Akseben se spušta do samoga dna Ponora, a na tom dnu, ako se to uopće može nazvati dnom – lebdi Pojava viša od planine … Pojava nema tijelo, ima ideju tijela – to je Deuter! Njegovo obličje neprestano se mijenja: od Stelara, preko Sjena, sve do razlomljenih satova … ali oči su mu uvijek iste u svim obličjima – nekako su stare! Kad Deuter ugleda Akseben on zadrhti, okovi i lanci zveckaju, prepoznaju titraje Vremena, a onda Deuter progovori:

Ti si Ono što sam ja pokušao stvoriti! Glas mu nije zvučan, to je pritisak u mislima Akseben. Akseben podigne glavu prkosno: Ne! Ja sam Ono što si ti pokušao spriječiti! Tišina se razlije poput tinte u vodi. Deuter okruži Akseben slikama na kojima su Svjetovi bez Ratova, bez Tame, bez Noktauma, bez Patnje … ali, u tim Svjetovima nitko ne bira, nitko ne griješi, nitko ne voli … Sve je Savršeno, gotovo Idealno! Međutim, ako je Svijet Savršen, možda je zapravo Mrtav!

Deuter pokuša objasniti slike Akseben: Ja sam samo pokušao ukloniti lom … Akseben mu odmah odgovori: Lom, zar to nije predivno mjesto gdje raste Sloboda?! Sada Deuter pokrene nove slike: slike na kojima se vidi Divana koja nikada nije optužena za Izdaju, Noktaum ostaje zauvijek u Svijetu, Alantael postaje Stratium Svijeta Poznatoga …

Ali! Postoji samo jedan uvjet! Akseben mora preuzeti moć Deutera i zamijeniti ga! Akseben mora postati Čuvar Savršenog Vremena! Nastane trenutak u kojem Ponor Vremena zadrži dah, a Svijet prestane disati, jer Akseben to može! Akseben je povezana s Vremenom jače nego itko, jače čak i od Deutera … međutim, umjesto da prihvati Akseben sasvim neočekivano čini neočekivano!

Akseben prilazi Deuteru, hvata rukama njegove okove i lance koji ga sputavaju, ali ne kako bi ih slomila, već kako bih ih provjerila i učinila još jačima! Akseben tada odgovori Deuteru: Ne! Neću te zamijeniti, neću te osloboditi … ali neću ni dopustiti da truneš u Mržnji! Deuter, po prvi put otkako postoji, osjeti nešto što nije razumio … nije to bio nadzor kontrole, nije to bilo Savršenstvo – bilo je to Povjerenje!

Akseben podigne ruke kao da Nekoga poziva kako bi je podigao s dna Ponora … Vrijeme tog trenutka postaje Stabilnije, Pukutine postanu Tihe, Noktaum počinje osjećati nemoć i slabost, a Deuter više ne zvecka lancima – on čeka! Deuter ne čeka bijeg, čeka trenutak kada će ga Akseben zatrebati i pozvati! Nastaje vrlo opasno doba u kojem Akseben postaje svjesna kako se neće boriti protiv Čudovišta … već protiv Savršenstva!

Taj rat protiv Savršenstva i ta bitka koja će se uskoro dogoditi sve su bliže …