Sfingina poruka
Od kad' je svijeta i vijeka, sfinge i čovjeka, misli čovjek da sfinga neku tajnu krije;
od početka vremena, ili još i prije;
Da zagledana u daljinu o slavnoj prošlosti snije; ili pak nešto važno iščekuje?
Možda neko sveto mjesto čuva, neko staro blago, lozinku vječne sreće?
I kada bi on-čovjek to samo doznao i za njega bi sve bilo bolje i drugačije.
A sfinga u svojoj vječnoj jednostavnosti ništa ne krije, ne očekuje, niti snije.
Baš naprotiv. Kao svjetionik usred tame sja, usred sna bdije i
možda samo pomalo začuđena što je skoro nitko ne razumije, poručuje:
Ja ne dijelim život na dobro i loše,
niti na pregrađujem na odjeljke - ljubav, posao, zdravlje.
Ja ne dijelim život na godine, mjesece, tjedne,
niti na bilo koje druge, manje, ili veće vremenske jedinice.
Ne mislim o veličanstvenoj prošlost, niti čekam bolju budućnost.
Ne povlačim linije u pijesku dijeleći sveto od nesvetog, obično od neobičnog.
Ne označavam različita mjesta, različita doba, niti bilo koje druge različite različitosti.
Ne krijem ništa ni lijevo ni desno, ni iznad ni ispod, ni iza ni ispred.
Ne bavim se ni lijepim ni ružnim snovima što poput oblaka plove i rasplinjuju se nad beskrajem života.
Ne idem nigdje.
I kad se smjenjuju kopna i mora, pustinje i oaze, ja ostajem.
Jer jesam.
Živa i budna,
Sada i zauvijek.
Eloratea - kolumna duhovnih tekstova (trenutno prikazana)
bglavac
irida
