(V. Krmoptić)

Svaki čovjek ima neko ime.
Ime je simbol njegove osobnosti, posebnosti i njegove zadaće i uloge.
I nosi ga privremeno, dok ne obavi zadaću, dok ne dobije drugu zadaću.

A pravo ime koje ostaje neizgovorljivo, simbol vječne monade, skriveni je izvor koji zrači uvijek u pozadini svakog prolaznog imena i probija se jače ili slabije, u skladu sa svjesnošću onoga koji ga nosi.
Kod onih koji su poistovjećeni sa svojom ulogom i privremenim imenom, to je zračenje pravog imena gotovo neprimjetno.
A kod onih koji su sve svjesniji pravog imena, tog univerzalnog zračenja svjetla, njihova sudbina biva sve više s njime povezana i sve jasnije odražava to pravo ime, proizašlo iz riječi početka.
Ti ljudi onda idu kroz san svijeta, jasni i budni, kao u lucidnom snu.
I ne ostavljaju za sobom traga osim zova i poruke o buđenju.
U ispunjenju te zadaće i sami transmutiraju, alkemijski rastapaju svoje prolazno ime u novo, sačinjeno od vibracije prvobitnog, proizvodeći tako iz sebe hranu za dušu. Za sve duše koje se bude.
Nekada ih se naziva slugama riječi - prvobitne riječi, ili slugama svijeta i čovječanstva.
Njihova je sudbina obnova istine i vječne sadašnjosti u vremenu.
Nakon ispunjenja svoje zadaće oni i sami postaju drugačiji, transfigurirani, novi. Još bliži izvoru, svom pravom imenu koje je tako univerzalno i sveobuhvatno da svakome pristaje.

Eloratea - kolumna duhovnih tekstova