Princeza i razbojnik
Zamislite, jedno veliko more, i u tom moru jednu lađu…
Tako nekako počinje jedna duhovita dječja pjesma.
I u toj su se neobičnoj lađi nalazili redom: princeza, njen otac kralj, razni prinčevi, admirali, oficiri i tko zna kakvi sve pristojni ljudi, te jedan razbojnik; kako god da je dospio na taj brod.
I ako zamislite, da je more životni prostor, svemir, a brod čovjek, to jest mikrokozmos - kompleksni sustav u kome se nalazi vidljivi i nevidljivi dio čovjeka, tj. sve ono što ga čini, sustav koji plovi vodama života - priča dobiva dubinu, kao novu dimenziju.
I onda je u pjesmi nad morem, kao nad vodama života, došla bura.
Velika bura koja je strašno uzburkala more i velikim valom odnijela u more princezu. Teško je točno objasniti kako i zašto nastaju bure, ali što je tu je. Bura je bila tu i princeza se našla izvan svoga broda, u hladnom i uzburkanom moru koje je prijetilo da je potopi. I s druge strane, ne manje važno, brod je ostao bez princeze.
I kako kaže pjesma, zamislite sto valova, većih sto puta od princeze, i ne samo to, tako velikih da može i kit svakog časa na nekom od tih modrih valova da se doveze.
To jest, radi se o događaju velikih razmjera, koje se približno daju naslutiti usporedbom s veličinom kita. Upravo kita, koji je simbol ogromnog, zastrašujućeg, iskonskog i nepoznatog; i kao da je svega toga bilo u ovom događaju.
Zamislite da je iz mikrokozmosa, kao iz atoma, izbačena jedna gradbena čestica, jedna snaga, princip, kvant života bez koga on više nije mogao biti ono što je po rođenju, slika i prilika tvorca i makrokozmosa.
I kralj, kao vrhovni duhovni princip u mikrokozmosu htio je svoje dijete, duhovnu dušu, natrag. Jer samo su skupa skladno mogli ploviti brodom posred mora. Kakav god da je bio cilj i smisao tog putovanja.
I tako ožalošćeni kralj u pjesmi, nudi onomu koji spasi princezu to što mu je bilo najvrjednije - upravo ruku svoje kćeri.
Plan spasenja traži onoga tko će spasiti božje dijete i za nagradu nudi vjenčanje s tim plemenitim principom; ne obično, već kraljevsko, alkemijsko vjenčanje koje znači božansko oplemenjenje, transfiguraciju samog pomoćnog elementa.
No, kaže pjesma, na brodu ja zavladao tajac.
Pa tko će skočiti u hladno more, u valove sto puta veće od mjere smrtne osobnosti?
Čovjekovo lažno ja je dugo skupljalo činove i titule iz straha za svoj lažni opstanak, da bi sada samo tako skočilo u zagrljaj nepoznatome, koje je vrlo lako moglo biti njegova smrt.
Da li je za takav potez bila potrebna velika hrabrost, ili suosjećaj, ili nešto treće?
Iz pjesme je jasno što nije bilo dovoljno.
Nitko tko još misli da ima što izgubiti ne ide u takav pothvat.
Nitko tko se sa smrću sprijateljio nije, ne ide joj u susret.
Pa i obećanje ruke lijepe princeze i buduće sreće gubi na težini u vaganju s trenutnom opasnošću.
Pjesma kaže, svi šute, svi drhte, samo onaj razbojnik skoči i more zagrli.
Izgleda da je samo on imao to što je bilo potrebno da se spasi princeza, da se skoči i zagrli more, pa što bude. Ili samo on nije imao ništa što bi ga u tome sprječavalo.
Samo on nije razmišljao o opcijama, jer nije to stvar nikakve kalkulacije dobitka i gubitka.
Da li se već odavna u njemu pojavila takva sklonost prema princezi, da mu je ona postala važnija i od njega samoga?
Da li je slučajno znao nešto što drugi nisu? Ili je bio tek obični razbojnik, možda zatvorenik, osuđenik bez perspektive?
Teško je reći, ni pjesma ništa ne objašnjava.
Doima se da je postupio kako je jedino mogao i skočio u more kao da se radi o nečemu potpuno normalnom.
Pjesma tu samo kaže da je razbojnik izrekao neku psovku na račun vjetra, na adresu života i na ime mora. Kao da se radi o nekoj trostrukoj magijskoj formuli koja ga je učinila neranjivim.
Da li je u pitanju neki misterij?
Da li je samo trebalo skočiti u srce bure, a uspjeh je bio predodređen i zagarantiran i nije se moglo neuspjeti?
Uglavnom, razbojnik je skočio i vratio se s princezom.
I kralj je naravno učinio kako je obećao.
Kada je princeza bila spašena i ponovno na brodu, stari poredak stvari više nije vrijedio. Razbojnik više nije bio razbojnik, već kraljević. Sve što je bilo prije toga više se nije važilo. Možda nikada nije ni bilo bitno, a možda ga je baš pripremalo za zadaću spašavanja princeze, za kraljevsku budućnost?
Kako god bilo, cilj kao da je bio ispunjen i kako pjesma kaže - umiri se more, zataji vjetar, stade lađa...
Možda lađa i nestade, možda bijaše prenesena u neka druga i drugačija mora.
Zamislite da se ovdje radi o nečemu što se stvarno dogodilo i što se događa. O nečemu prastarom i opet aktualnom, zaboravljenom, ali neuništivom, čiji se odraz uvije iznova i svuda može nazrijeti, pa i u nekoj duhovitoj dječjoj pjesmici.
Da ove slike nemaju samo dubinu, nego i sve ostale dimenzije i da sadrže i vas same. I da je u pitanju možda nešto kao S.O.S. signal, kao zov od prapočetka; da se sjetite. Da skočite u more, da nađete izgubljeni biser, izgubljenu princezu.
Princeza mikrokozmosa je možda besmrtna, kao vječni božanski element, i ne može biti u životnoj opasnosti; to je moguće.
Možda čak i brod može ploviti dalje bez princeze, ali to sigurno više nije isti brod.
To je brod s nesretnom posadom, koja kao da ne poznaje više cilj i smisao puta, pa je kao ukletu lađu vjetar i valovi bacaju tamo-amo životnom pučinom.
Jer kralj bez kćeri-princeze sigurno ne bi bio isti, nekada uspravni, snažni i vedri kralj; dok god je princeza u moru i dok je valovi možda nose sve dalje od broda.
Zamisli…možda je sada baš tako.
Možda si ti na tom brodu što je ostao bez nečeg dragocjenog i vitalnog. I tko god i kakav god ti bio, možda možeš vratiti princezu; obnoviti život i duh na brodu, vratiti smisao putovanju;
Vrijedi li to tvoje bezuvjetne predaje u ruke sto puta većim morskim valovima?
Možda ti je čak i suđeno da postaneš kraljević i ne možeš ne postati? Možda možeš samo odgađati prvi korak; tko zna?
Možda i ne možeš znati dok ne skočiš; dok ti ne bude dosta besmislene plovidbe, pa skočiš i zagrliš nepoznato; pa što bude.
Eloratea - kolumna duhovnih tekstova
bglavac
irida
