Sunčani žal

Iz dubine morske diže se val. Svom snagom juri na sunčani žal. Tragove u pjesku nehajno briše. Svježinom, mirisom soli opija razigrane sjene koje se love za drevne, zaboravljene uspomene. U kamenu cvjetak nježno se njiše  dok pjev veselog cvrčka umiruje um. U toj idili blagosti mira može se čuti nebeska harfa kako ljubavi svira.

Iz dubine srca dižu se sjene, prema razumu jure svakodnevnicom opijene. Prizivamo ljubav, svjetlo i mir, ali često valovi ljubavi mržnje i boli koji se na srcu drže kao naslage soli ne mogu obrisati tragove sjene, koje snagom vjetra zapljuskuju um. Ne dozvole očima da vide jasno, ni srcu da prozbori glasno. Tad srce poželi otići na žal, gdje valovi brišu tragove davne, sjena i uspomena. Želeći da nema više ništa osim ljubavi vječne što na suncu blista.