Tugo moja pratilice stara,tko te meni darovao? Dal si možda kod rođenja moga svoju ruku meni pružila?Pa me vodiš krot život u boli i hraniš se mojim patnjama.Ja sam tebe sita draga moja,  pa te čvrstim lancem vezala.Ti si mezimica pakla, a meni to netreba. Želim sreću, mir, i spokoj, a ne tvoja tužna sjećanja. Zato šuti, miruj u lancima, ne izlazi kroz moja sjećanja, Ne rovari i ne pružaj krake kroz karike lanca - jer okovana ti si zagrljajem ljubavi  i svjetla.

  Ako ipak uspiješ pobjeći,ja sam spremna na pohode tvoje, jaka čvrsta,na okršaj s tobom spremna.Razum meni šapče svakog dana,odupri se dušo, nedaj da te tuga povuće do dna.Oduprem se pa te vežem jače,pjesmom, igrom i ludorijama.Okovana tako vrištiš nemoćna i jadna jer želiš da sam tvoja robinja.

Samo oči ... mezimice tvoje, izdajice moje,kroz njih vrištiš, pokazuješ da si prisutna.