103. TI SI JA

 

        Jednom se u svemiru podigao silan huj i vihor. Pomeo je zvijezde, sunca, galaksije. Više nije bilo ničega čega je bilo. Taj vihor, to je Božje pitanje nekomu, nikomu, bilo komu:

        “Zar ima ljepšega od Mene? Mudrijega od Mene? Boljega od Mene? Ima li sveprisutnijega? Svemoćnijega? Ima li nekoga tko više zna od Mene? Ako ima, neka se javi”!

“Nema”, reče tiho, reče čedno, reče milo duša skutonoša.

“Nema”, zaječi kor uspomena, tragovi galaksija u prostoru.

“A ima li uopće ikoga izvan Mene”?! prosuklja iz Boga.

Javiše se bogovi, zrnca pijeska, zvijezde, anđeli, demoni. Rekoše:

“Nema”.

Javiše se ljudi, ptice, stabla, zvijeri. Rekoše:

“Nema”.

U svemiru zavlada muk.

 

“Ima li još nekoga, bilo koga, da posvjedoči da nema nikoga”? riknu saneno Bog, spreman utonuti u Sebe, u tišinu.

        “Ja sam tu”, tiho će duša skutonoša. “Ne znam jesam li ja netko, jesam li bilo tko”?

        “Ti?!” raznježenim će šaptom Bog. “Ti nisi ni netko, ni bilo tko. Ti si Ja”!

       

       

        Razgovore Moj...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)