95. NEPROLAZNI SUSRET

 

        Divni Stranac se jutrom spremao za svoju vječnu cestu. Žena je plakala govoreći:

        “Kad bi ostao još samo jednu noć...”

        Bila je siromašna, koliba bijaše na tri noge, unutra ničega osim kruha i vode.

        “Znam da ti kod mene nije bilo baš udobno. A ni večeru Ti nisam mogla ponuditi, osim vrlo oskudne... Ali večeras, vidjet ćeš, ako ostaneš...”

        “Ne znam kada sam tako obilno i slatko večerao, i na tako meku krevetu spavao”, reče On. “Jer ti ne znaš čime se Ja hranim, i što Mene odmara. Što se tiče nekih bogatih kuća, već im se na vidiku osjetim nenahranjenim, neudomljenim, neispavanim – pa ni ne ulazim”.

        “Uistinu”?! Žena sklopi ruke pa se nasmije, pa zaplače. “Ovo ne govoriš da bi me utješio”?

        “Ovo govorim, jer je to istina o tebi i Meni. Dopusti Mi sada da odem. Jer ne mogu otići dok plačeš“.

        “Odmah ću prestati”, reče žena, i obriše suze. Stajala je na pragu smiješeći se, prigušujući jecaje, gledajući Ga.

        “Kad bih mogla zadržati u oku Tvoju sliku”, reče. “Pa da više ništa drugo ne vidim! Da, ne bih marila ni da oslijepim. Neka se zastor spusti s Tvojim likom”.   

“Što - ti bi pristala da oslijepiš samo da bi...”?

“Poslije Tvojega lika, što još gledati i ne osjećati gubitak ljepote”?

On joj rukom lagano dotakne oči.

“Neka ti bude – odsada ćeš, ma što pogledala, Mene vidjeti. Ljudi će te smatrati slijepom, ali ti i Ja znamo tko je slijep”.

 

Ode On, a ona uđe u kuću i zatekne Ga za stolom i u postelji; izađe pred kuću i zatekne Ga naslonjena na plot; pođe u selo, otkrije ga u svakomu prolazniku; nagne se nad bunar, ugleda ga u vlastitu odrazu.

 

 

O takvu se susretu jedino i radi – o njemu sanjaju sve religije.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.
(još neobjavljeno)