102. PRIČA O ZASTORIMA

 

        Bio jedan stan, sagrađen na dvije strane neba: na istočnoj i zapadnoj. To jest, jedni su prozori gledali put istoka, drugi na zapad. Kad se u taj stan uselio neki misaoni čovjek, on je uživao što ga jutrom budi mlado sunce, i što uvečer može zrelomu suncu domahivati svoje “do viđenja”.

        Kad je dojahalo žeženozlatno ljeto, na istočne je prozore čovjek jutrom navlačio zastore, kako bi se zaštitio od sunčeve vreline. Popodne je sunce prelazilo preko krova na drugu stranu, zapadnu, da bi tamo uprlo jarkim kopljima u prozore. Čovjek je onda navlačio zastore i na zapadnim prozorima, a razgrnuo bi zastore na istočnima.

        Taj se ritam održavao tijekom ljeta besprijekorno. Jedina pukotina u ovomu postupku pojavila se jedne večeri, kada je čovjek ovako sebi rekao:

“Zašto bih ja svoj život opteretio stalnim navlačenjem i razmicanjem zastora? Pretvaram se u mehaničkoga zastornika, a to nije dostojno mojega slobodnog duha. Biti će najbolje da jednom navučene zastore uopće ne diram – neka dočekaju svoje sunce spremni”.

Zadovoljan što je došao do tako doličnoga rješenja, čovjek se nije sjetio da na taj način sebi oduzima svjetlost u nežarko doba dana.

Prijatelj, koji ga je posjetio, zateče ga u mraku.

“Što je, zar boluješ od neke očne bolesti”?

“Hajde, ta tko bi svakoga časa jedne zastore razgrtao, druge navlačio? Nisam ja u svojoj kući sluga”.

 

 

Kad dodaš, pazi da ne oduzmeš - i više nego što si dodao.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)