97. MASLAČAK

 

        Bio jedan veliki junak, maslačak.

        On je bio junak zato, jer je izrastao iz sitne, koliko igla, pukotine u pločniku. Pločnikom su danonoćno brzale zaposlene noge, noseći glave s tisućama misli. Misli su se bavile vrlo odsutnim stvarima. Nikad nijedna misao, makar mislica, nije zapela za maslačak. 

        Maslačak je često stradavao od šiljastih cipela, od koraka koji su se predomišljavali, vraćali, hrlili da nekoga stignu, ili od nekoga pobjegnu. Udarac je znao biti ubojit. Ali maslačak je bio junak. Uvijek bi se oporavljao, uspravljao, svjedočeći da i u najzaposlenijemu gradu može preživjeti cvijet – ako se usuđuje.

        Maslačak je čekao da to netko zapazi.

        I dočekao je.

        Ugledala ga je jedna djevojčica. Pokazala ga je majci.

        “Mama, gledaj. On je tu sam, nema nikoga svoga. Ni pčelicu, ni leptirića. A sigurno je žedan. Da mu donesemo malo vode”?

        Mama se sjetila da je i ona jednom bila takva djevojčica. Pristane udovoljiti svojoj djevojčici. Vratili su se s bočicom vode i zalili su maslačak. Otada su to činili svakoga dana.

        “Hvala Ti, Bože, što još ima ljudi, koji imaju u sebi mjesta za jednoga maslačka”, zahvaljivao se maslačak.

Ova ga je dobrota raznježila, i on se svim svojim srčanim srcem vezao za djevojčicu. Svakoga ju je dana željno čekao. Nije mu toliko značila voda, koliko ljubav. Od ljubavi je, i zbog ljubavi izrastao u visokoga maslačka, kojega su sada uočavali i drugi. I drugima je bilo drago što je junak maslačak u pukotini među njima.

        Jednoga dana maslačak je, čekajući djevojčicu, pomislio:

        “Bože, što ću ako ona ne dođe”?

        On je već znao da ona neće doći.

Djevojčica i majka su se toga dana preselile u drugi grad. Maslačak, sad već krupne okrugle glave pred rasprsnućem, čekao je i čekao. Njegovo je čekanje bilo najčišća akcija.

Mogao je podnijeti toliko toga – i žeđu, i udarce, i samoću. Ali nedolazak djevojčice nije mogao preboljeti. Uvenuo je i prije nego što mu je s glave poletjetlo zrelo sjeme u vjetar.

        Jer on je bio pravi junak.

 

 

 

        Jer od ljubavi umiru samo junaci.

 

 

   Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)