68. LITVANSKI DUAL

 

        Jedan je čovjek kupovao samo antikvarne, već-čitane knjige. Knjige u kojima su rečenice bile podcrtavane, i gdje su na rubovima bili zapisani primjedbe i dojmovi.

        Naručio je od stolara police do stropa. Ispunio ih je takvim knjigama. A onda je sjedio u naslonjaču i čitao novine, potcikujući ili psujući, već prema dnevnoj vijesti koju je upijao.

        Budući je čovjek bio bogat, imao je veliko društvo pripuza. Pripuzi su se divili načitanosti čovjeka.

        “Nije kod njega samo stvar u novcu”, govorili su jedni drugima. “Već u njegovu velikom obrazovanju. Jeste li vidjeli kolike je knjige pročitao? Ali ne samo pročitao – proučio, dragi moji, proučio! Jeste li vidjeli kako izgledaju knjige misaonoga čovjeka? Pune su bilješki, stranice su iskrzane od listanja, i cijela je knjiga malo oronula od česte uporabe. Naš prijatelj ima nekoliko tisuća takvih knjiga. Što mislite, koliko je vremena proboravio nad njima”?!

        Iako čovjek nije bio baš uredan u padežima, ljudi su smatrali da je to jedna od njegovih vragoljastih šala. Priča bi mogla i ovdje završiti, ali nastavak se jednoga dana pojavio u liku postarija čovjeka, koji se vlasniku antikvarnih knjiga najprije javio telefonom.

        Rekao mu je svoje ime, i zamolbu da posudi jednu od rijetkih knjiga. Čovjek je to drage volje dopustio. Primio je molitelja vrlo ljubazno, objašnjavajući mu svoju ljubav prema knjigama.

        “A koju knjigu biste htjeli posuditi? Naravno, uz jamstvo vraćanja, svaka mi je dragocjena...”

        “O vraćanju ne brinite. Meni nakratko treba knjiga o obliku duala u litvanskomu jeziku”, rekao je skromno posjetitelj. “Ja upravo dovršavam svoju post-doktorsku radnju, i trebaju mi podaci iz navedene knjige. Imao sam tu knjigu, ali sam ju na`alost morao prodati. I znam da ste Vi bili kupac”.

        “O dualu...?” ponovi nesigurno vlasnik knjiga. “Da, imam tu knjigu, izvrsna je. Samo časak, da vidimo gdje je...”

        I knjigovlasnik pozove svojega tajnika, koji uđe sa spremnim katalogom. Dok je tajnik tražio knjigu, malo podulje, jer ime autora nije bilo spomenuto, vlasnik upita posjetitelja:

        “A Vi, kako ste Vi došli do te knjige, koju ste, kako rekoste, morali prodati”?

        “Ja? Ja sam njezin autor. Mislio sam da to znate, jer sam Vam bio rekao svoje ime”.

 

 

        Gdje laž ruča, tu ne večera.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)