56. HRAST I BRŠLJAN

 

        Bili su hrast i bršljan. Svi su žalili hrast zbog bršljanove bezobzirne nametljivosti, zbog njegova stiska, zbog njegovih čaporaka, koji su bušili čak i tvrdu koru debla.

        “Suzdrži se, bršljane, budi uviđavan prema svojemu domaćinu”, govorahu mu i ptice i ljudi.

A bršljan nije ništa odgovarao. Iz dana u dan, iz godine u godinu radio je svoj posao - bivao je gušći, čvršći, tvrđi.

 

Ljudi, kojima je bilo do hrasta, do njegova divot-stasa i hlada, dođoše sa sjekirama i počeše odsijecati bršljan od korijena prema vrhu. Čupali su pripijene vriježe, koje su ostavile duboke o`iljke na tijelu velikana. No kad su predanim i mukotrpnim radom napokon uspjeli odstraniti bršljan, hrast se srušio.

“Kako? Hrast se tajom oslanjao an bršljan”? nije bilo kraja čuđenju.

A potom:

“Na što se onda oslanjao bršljan”?

Bršljan se oslanjao na uvjerenje ljudi da je hrast bršljanu oslonac.

 

 

Nikad se ne zna tko je komu oslonac, što je komu otponac.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)