47. BOG IMA DRVENE NANULE

 

        “Bog ima drvene nanule i pleše tamo na trgu”, povikala je djevojčica uletjevši u kuću. “Brzo, dođite vidjeti”!

        “Ima li koga tamo”? upitaše ukućani. “Da ne krećemo ako nema nikoga”?!

        “Ali baš je divno što nema nikoga! Bog je sam! Mo`emo Ga gledati sa svih strana! Možemo s Njim plesati”!

        “Javi nam kad se skupi svijet”, rekoše roditelji i tetke, i poneki susjed. “Onda ćemo i mi doći”.

        Razočarana, djevojčica se vrati na trg. Drvene nanule još uvijek su udarale o kameni pod trga. Nad nanulama plamena je haljina poigravala u vjetru. Nad haljinom crna kosa kao crni dim. A oči – dvije divlje radosti. Djevojčica sjedne na kamenu ogradu i pljeskaše ručicama u ritmu nanula.

        Malo pomalo skupi se nekoliko prolaznika. Pa onda još nekoliko. Naposljetku, trg bijaše zakrčen uzbuđenim svijetom. Djevojčica se sjeti što su joj rekli kod kuće, nekako se provuče kroz svjetinu i kao strijelica odjuri kući.

        “Trg je prepun ljudi”! viknu već s ulice.

        Ali Bog se više nije dao ni vidjeti ni čuti od gungule.

       

 

        Pravi čas čeka tebe, a ne tuđu potvrdu da je došao.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (neobjavljeno)