15. DIVNI STRANAC

 

       Svi su u selu pričali o Divnomu Strancu.

        Priča je postajala sve življa, sve samohodnija, i rasla je sa svakim novim prepričavateljem.

        On je postajao sve divniji. Lice Mu je blistalo. Zjene se širile, iz prsta i usta kapalo sve zlatnije zlato.

        Divni Stranac govorio im je da su i oni divni. Ali oni to nisu vjerovali. Zato je Divni ostao stranac. A htio se naseliti kod svojih, u selu.

        Zapravo, nitko Ga uistinu nije vidio. Opisivali su Ga kao što se opisuje slika iz sna. Kad su se slike i opisi usporedili, jedina prava istolikost bijaše divota.

 

        Kad je otišao, sagradili su mu veliku kuću, i u njoj su se sastajali, da bi o Njemu pričali. U početku su pričali pjevajući. Poslije su pričali žustro se svađajući: jer svatko je tvrdio da je jedino njegova slika vjerna Strančevoj divoti.

        Jednoga dana, poslije mnogih stoljeća, Divni Stranac se vratio. Zatekao je selo s ljudima patuljasta stasa, i mrenastih očiju. Nagovorio ih je, rekao im  tko je.

        Nisu Mu vjerovali.

        Odveli su Ga u Njegovu, sada još veću kuću, i pokazali mu jednu od ranih, odobrenih slika.

        Stranac je pitao tko je to.

        Onda su Ga otjerali.

       

      

       Svaka naša mala srodnost s Njim, golema je.

       Svaka istost s Njim... gubi mjeru, a nalazi bezmjerje.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.