33. TEMA SVIH TEMA

    Bio jedan čovjek u selu koji, koliko god da je rečenica u danu izgovorio, u svakoj je spomenuo Divnoga Stranca. Ma o čemu bila riječ, on je Strancu uvijek nalazio mjesto u svojoj rečenici, govoreći najčešće “tako mi Stranca”, a nešto rjeđe “onomad kad je Divni”, ili “Strančevih mi sandala”. Čak i kad bi opsovao, nije Ga zaboravljao spomenuti.

        U selu se stvoriše dvije struje: jedna tvrdi da čovjek nikada neće ne spomenuti Stranca, dok druga tvrdi da hoće. Otvori se i kladionica, upisaše se mnogi, skupi se tu velik polog novca. Tako se oko čovjeka, koji sve to nije znao, oplela mreža očekivanja i strasti.

        Bude dogovoren sastanak pod jasenom, gdje se trebala odigrati svojevrsna izazivačka utakmica, pri čemu bi se u ime svake skupine imenovali nezagriženi promatrači. I opet to čovjek nije znao. 

        Razgovor je započeo o vremenu. Sve je teklo po urednu čovjekovu običaju: bilo o kiši, o vjetru, o suši, a on udijeva Stranca u sve to, kao da Mu je svagdje prirodno mjesto. Promatračima su rasle uši. Onda neki ne izdržaše pa ga priupitaše:

        “Čekaj, čovječe, pa mi pričamo o prošlonedjeljnoj oluji, drži se jezgre razgovora...”

        “Za mene je Divni Stranac jezgra svakoga razgovora”, odgovorio je čovjek vedro.

        Onda navedoše razgovor na politiku. Kakve su nove smutnje na pomolu, tamo u gradovima. Ni tu navijači zaborava ne bijahu bolje sreće. Oni nezaboravnici su likovali. Potroši se ubrzo razgovor o politici i političarenju, i zavlada šutnja.

        Umejsto treće teme iskrsnuše neke međusobice. Neko je nekomu podmetnuo, dometnuo, nametnuo neku ljutnju i zamjerku. Padoše onda i zajedljive primjedbe, pa njima u odvrat osorne, dok mnogi ne zaboraviše zbog čega su se sastali. Dohvatiše jedni druge zbog starih računa, obijediše i pretke nazočnih, i nasta gungula pod jasenom. Jedino su promatrači budno pazili na čovjeka – hoće li sada izgovoriti rečenicu koja se čekala, tu rečenicu bez spomena Divnoga Stranca. Pazilo se – ta u pitanju je bio i novac i strast.

        Čovjek je gledao i slušao olujnu pometnju među ljudima, kao što se gleda i sluša grad po poljima. Prekrstio se, ustao, ne znajući da li poći ili ostati. Dobaciše mu:

        “Hej, kuda ćeš, i tebe su opatrnuli. Roditelje su ti po zlu spomenuli. Zašto šutiš, zar im nemaš čime uzvratiti”?

        “Hmmm...” promrmlja čovjek i zastane, a oni navijači za zaborav bijahu već spremni slaviti pobjedu. Jer i produljeni “hm” mogao bi se računati u rečenicu.

        “Hmmm”, ponovi čovjek, “imao bih štošta reći mnogima, ali čemu podupirati galamu - sva sreća da Divni Stranac nije danas navratio...”

 

 

        Kuda god s kopljem, ono je predvođeno šiljkom.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)