Uvijek je postojalo moje ja

i postojali su oni..koji me nisu razumijeli

svijet širok...a rodni prag sve uži

uranjala sam u sebe

kao u neko duboko jezero

odatle me zvale vile.. mamile nepročitane priče

znalo je da me zazebe onako duboko

ali nikad nisam odustajala...

 

Uvijek sam bolje razumjela druge

kao tajnoviti ispovjednik

što stoji na raskršću nepreglednih puteva

i pokazuje mnoštvo pravaca

izgubljenim dušama

slušala sam odjeke vjetra

u košulji od kostrijeti

znajuć dobro

da moram jednom sresti anđele

na njihovom pohodu ka zvijezdama

 

i lijepila sam komadiće

sklapala mozaik  od sjećanja

dodirivale me aveti

hladnim prstima

ali čuvao me moj tajanstveni anđeo

što sišao je

i pronašao mi dušu

 na ognjištu.. među pepelom

 

uvijek je postojalo moje ja

i svemir što je vabio

glasno vikao

priđi!