Zanoćila noć

na seoskim puteljcima

zastala škripa

umornih plugova

žena sa maramom

odnijela osmijeh

zaspalom djetetu

uronila zvijezda

u plavetnilo

zatreptala

 i izgubila se

u širini neba

 

tako malo treba

srcu u sjećanju

vrata zatvorena

teškim ključem

odbljesak sunca

na slici

paučina godina

 

bit će još plodova

sazrelog klasja žita

tko broji hrastu godove

tko za imena još pita

 

zanoćila noć

primakla sjene

valjalo bi poć

potražit dio sebe

 

u sjenci anđela

spavaju borovi

vjetar šumori šum

niz cestu

daljine zovu

 na opraštanja

usne nijeme

bol stisnuta

 u šaci

 

 

zanoćila noć

u crnoj haljini

ruku kroz grane

 ispružila

jedna je sova

glasom zatužila

tko može razumijeti

sjetnog pjesnika