Misao mi noćas zastala na rebrenicama prozora
Noć tkalja je mjesto mene pjesmu zapisala
Među teške kišne oblake i usnule ptice
Ucrtala i moje blijedo lice kroz probuđene sanje

Muklu su tukle ure sa staroga zvonika
Ponoć je dohitala u razderanoj haljini
Šum vjetra raspamećen lutao među krošnjama
A negdje daleko …sve dalje oglasila se sova

Okrugli mjesec nepomično je stajao ponad moga krova
Kao nijemi svjedok razbacanih po putu uspomena
Stihovi su klizili niz stepenice napuštene kuće
Kao beživotne sjene davnih predaka

Misao mi noćas zastala kao oteta sa usana naranča
Djeteta koje još  nije svijet upoznalo
Pa začuđeno pogledava oko sebe
Zaškripala su vrata  mog anđela čuvara
Što je umoran sjeo do mog uzglavlja

Napiši pjesmu što govori o nebesima
Ta dovoljno ti je biti sjenka među jednakima
Tako mi reče moj anđeo čuvar
Prije no što san uleti između mojih kapaka