Postoji nešto gotovo okrutno u našoj potrebi da tuđem strahu pronađemo dokaz. Modrica nam je razumljiva. Krv još više. Ali strah? On nema boju, ne može se izvagati niti položiti na stol pred nekoga tko odlučuje je li dovoljno stvaran. Ponekad se nastani u sasvim običnim stvarima. U žličici koja zazveči o rub šalice. U ključu koji malo teže ulazi u bravu. U ženi koja zastane usred rečenice jer je netko upravo izgovorio njezino ime. I tako, gotovo neprimjetno, ona počne živjeti sve tiše. Dok jednoga dana ne shvati da se ispričava i za prostor koji zauzima.

A život se, bezobrazno ravnodušan, nastavlja. Rublje miriše na sapun, jutarnja kava ostavlja smeđi krug na stolnjaku, kruh se mrvi pod nožem. Muha uporno udara u prozorsko staklo, premda su vrata otvorena. Žena je promatra i možda joj se na trenutak učini smiješnom. Onda pogledom potraži nekoga prije nego što se usudi nasmijati. Nekada je pjevala dok je prala posuđe. Sada samo pušta vodu malo jače. Da se ne čuje kako joj glas pobjegne. I više ne zna kada je prestala pjevati. Takve se stvari ne prijavljuju. Nitko ne vodi evidenciju o pjesmama koje su ostale u nečijem grlu.

A mi je pitamo zašto ne ode.

Kako je samo lagano to pitanje u ustima čovjeka koji nikada nije morao vagati vlastiti život prema težini dječjih cipela, neplaćenih računa i prijetnji koje se ne izgovaraju uvijek naglas. Kao da se godine straha mogu ostaviti pokraj kante za smeće, zajedno s poderanim kaputom. Kao da ona ne zna gdje su vrata. Zna. Samo zna i tko bi mogao krenuti za njom. Ne pitamo se, međutim, zašto on ne prestane. Što se to u čovjeku toliko pokvarilo da mu je potrebno nečije drhtanje kako bi osjetio vlastitu važnost? I kako može izgovoriti „volim te” istim glasom kojim joj je upravo zabranio da ode?

A djeca? Ona imaju svoje male načine preživljavanja. Nauče zatvarati ladice bez zvuka. Znaju kada ne treba pitati za čokoladu. Kada majku treba zagrliti, a kada se praviti da ništa nisu vidjela. Ponekad se toliko trude biti dobra da se ispričavaju i za stvari koje nisu učinila. Jednoga dana možda će odrasti u ljude koji se trgnu kada netko spusti tanjur malo glasnije. Zastat će s vilicom u ruci. Ostali će nastaviti razgovor. Oni neće ni primijetiti da su prestali žvakati.

A onda žena postane vijest. Nekoliko redaka, fotografija, svijeća. Odjednom je njezin strah stvaran. Njezine riječi, koje su možda godinama bile premalene za tuđe uši, sada se izgovaraju ozbiljno. Govori se o kaznama, zakonima, propustima. I treba govoriti. Ali nijedan zakon ne može vratiti način na koji je majka palcem brisala pekmez s djetetova obraza. Niti onaj sasvim poseban način na koji je izgovarala njegovo ime, s malim zastojem između dva sloga. Taj će zastoj možda još godinama tražiti u tuđim glasovima. Neće ga biti.

Živu ženu ispitujemo. Mrtvoj vjerujemo.

Živoj objašnjavamo kako je trebala otići. Mrtvoj donosimo cvijeće. Živoj tražimo dokaze, mrtvoj pišemo govore. Kao da postoji neka nevidljiva granica ljudske patnje koju žena mora prijeći da bismo je napokon shvatili ozbiljno. A iza te granice više nema povratka. Samo hladan kamen s njezinim imenom, koji netko pažljivo briše od prašine. Sada se barem o nečemu njezinu redovito brinemo.

Negdje, dok ovo čitamo, jedna žena možda pokušava progovoriti. Pred sobom poravnava račun iz trgovine, iako je već ravan. Već nekoliko puta započela je rečenicu, ali svaki put zastane. Godinama je učila da je sigurnije prešutjeti istinu nego je izgovoriti. Na poleđini računa zapisan je broj telefona. Drži palac preko posljednje znamenke.

A mi ćemo možda ponovno održati minutu šutnje. Dostojanstveno. Ozbiljno. Sa spuštenim pogledima i rukama sklopljenim pred sobom.

Samo što mene sve više plaši ta naša šutnja. Ne ona kojom odajemo počast mrtvima, nego ona kojom smo ih, dok su još bili živi, ostavljali same.

I negdje će jedno dijete, mnogo godina poslije, zastati kada netko sasvim obično izgovori njegovo ime. Čovjek koji ga voli neće znati zašto se djetetu tresu ruke. Nježno će mu dotaknuti rame. Ono će se nasmiješiti, onako kako je nekada umirivalo odrasle.

A onda će, prije spavanja, sasvim tiho pitati smije li zatvoriti vrata.

I čekati odgovor.

A onda se ispričati što je uopće pitalo.

Matija Gerić