LJETO GOSPODNJE XXIV

( Pjesma Tvorcu)

 

Onaj što donosi Jutarnju zvijezdu Istoka

Onaj što krade od života dan po dan

Daje svakom čovjeku oči pune tuge

Budi nas u noći da prekine nam san

 

Onaj što sa nama propada u bezdan

Srce što nam slama, da ne vidi se kraj

Daje tračak nade, a zatim oči sklapa

Na putu van vremena, i vodi nas u raj

 

Sa nama se smije i dira tanku strunu

Ljubavlju nas dvori, da zagrli nas sjaj

A onda čini ono što najviše nas boli

Uzima nam najdraže i ruši život sav

 

Možemo ga naći u mirisu svih ruža

U slapu što se ruši pripada mu svaka kap

Oblak koji bježi od vjetra što ga cijepa

Sjena preko lica –pod nebom sveti brak

 

U krvi nam diše i priziva nas tiho

Šapat što se širi, priprema na slom

U pogledu što sija odraz plavog neba

Vrijeme gubi važnost, ljepota mu u srcu klija

 

Dugine boje u mjehuriću sapuna

Plove kroz prazninu, daju danu sjaj

A on samo mahne rukom kojom vlada

I tamna noć se spusti i misliš da je kraj

 

Učinio je čudo, stvorio je život

Diže nas i spušta, oblikuje svijet

Posljednji kondor je izgubio svoj dom

I pomiren kreće na svoj zadnji let

 

Iz njega se rađa dijete što plače

Radost i osmijeh, tuga i grijeh

Snijeg što prekriva taj nedostižan vrh

Bijelo mu je srce, najčistiji smijeh

 

I onda kada misliš da nemaš više ništa

Pruži ti još više nego sanjati si smio

U travi mokroj rosnoj pognute glave plačeš

Boli te što dosad od sebe si to krio

 

I šuma se zeleni, i drveće što cvate

Svim bićima je suđeno da u zemlju se vrate

Ali tada se rađa život sasvim novi

Jer sve što je bilo ponovo se rodi

 

I sve što postoji na isto se svodi

Svakog čovjeka put ka istom cilju vodi

One koje voliš, uzimaš ih k sebi

A najbolji su uvijek pripadali Tebi

 

Osjećam tvoj dodir što iz oka suzu mami

Zagrli me nježno i rasvijetli put u tami

Jer beskraj je samo točka koja spaja

Početak sa krajem nedostižnog sjaja

 

Onaj što si bio, onaj što ćeš biti

Uvijek samo Ti u svemu ćeš se kriti

Zato kad se sjetim onih koje gubim

Znam da ćeš im reći da ih vječno ljubim

 

 

(posvećeno mom mlađem bratu)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ŽIVANOVIĆ  ALEKSANDAR  1993. – 1996.