PSOVKA JE DIO POVIJESNE, KULTURNE I FOLKLORNE BAŠTINE SVAKOG NARODA

Napisala Nina ORLOVIĆ RADIĆ

Nedavno sam sjedeći na klupi u parku bila prinuđena slušati razgovor tri mlade djevojke. Tema je bila ljubav, a ono što me je privuklo da pozornije slušam bio je njihov rječnik zbog kojeg sam se zgražala. Gotovo sve što su izgovarale bilo je prostačenje. Cure su toliko psovale da bi im pozavidio i najbesramniji kočijaš. U jednom sam trenutku htjela zaustaviti tu bujicu vulgarnih riječi, no na vrijeme sam se zaustavila. Sjetila sam se jedne svoje ne baš slavne epizode. U njihovim sam godinama, dok sam čekala u redu u pošti i pritom se jako nekamo žurila, besramno klela. Obratio mi se čovjek do mene. Glasno da svi čuju pitao me kako se ne sramim izgovarati takve prostote.
- Roditelji bi se jako ponosili tobom, zadnje je što sam čula izlazeći neobavljenog posla iz reda, potpuno crvena u licu i posramljena.
Od onda, kao i velika većina mojih poznanika, psujem samo povremeno, kada sam pod stresom, ljuta, očajna ili sasvim bespomoćna. Ona faza kada sam psovala da bih u društvu svojih vršnjaka bila »odrasla« zauvijek je prestala u pošti. Zbog toga najvjerojatnije nikada nisam ni svoje dijete, dok je još bilo sasvim malo i nije znalo izgovarati pravilno sve glasove, učila da psuje i tako uveseljava odrasle - rodbinu i prijatelje, na poslijepodnevnim sijelima.
Sočne nam, pogrdne i krajnje vulgarne psovke smetaju i paraju uši, dok one svakodnevne i »u kontekstu« više ni ne primjećujemo. Osim toga puno ćemo lakše preživjeti onu »općenitu«, dok ćemo zbog one direktno upućene nama ili našoj obitelji onog tko ju je izgovorio zauvijek izbrisati iz rokovnika s imenima prijatelja i poznanika.

Najčešći razlog korištenja - nemoć

- Usprkos činjenici da je psovka riječ ili rečenica sasvim oprečna bontonu i samim tim krajnje neprikladna, ona je i dio povijesne, kulturne i folklorne baštine svakog naroda. Njome se podjednako koriste oba spola, ne poznaje dobne i profesionalne granice i čini velik postotak opće konverzacije, kaže Iva Dimić, psihologinja iz Zagreba. Razlozi zbog kojih netko više ili manje psuje različiti su, smatra ona.
- U doba odrastanja (adolescencije) psujemo iz istih razloga zbog kojih počinjemo pušiti i piti: ili želimo biti prihvaćeni u društvu vršnjaka ili se pokazati starijima nego što jesmo. Najčešći razlog zbog kojeg ljudi psuju jest osobna nemoć, odnosno nemogućnost da u određenoj situaciji pravodobno reagiraju. U bijesu i suzama oni psovkom svoj jad i čemer doslovce izbacuju iz sebe. Psovka im je svojevrsni ispušni ventil nakon kojeg se koliko-toliko bolje osjećaju. Među »agresivnijim« psovačima nalaze se i niže obrazovane osobe, odnosno one koje u nemogućnosti upotrebe određene riječi ili pojma pribjegavaju različitim vulgarnostima, pokušavajući pritom vlastito neznanje (opet je riječ o nemoći) prikriti ili nadomjestiti psovkom. Ponekad psovkom pokušavamo kontekstu priče dati veći efekt, odnosno između govornika i slušatelja stvoriti intimniji i prisniji kontakt, kaže psihologinja Dimić i dodaje da nerijetko psujemo i u trenucima sreće i zadovoljstva, ali i da psovke najčešće rabimo prilikom vrijeđanja i sramoćenja druge osobe.

Nad psovkom se više ne sablažnjavamo

Psovanje u javnosti, uglavnom, ne izaziva traumatične emocije. Ono je postalo normalna pojava koja najviše govori o osobi koja psuje.
- Zahvaljujući medijima, internetu pa i glazbi psovanje je postalo gotovo pa normalna pojava. Primjerice, prosječni će Amerikanac u nekoliko minuta riječ »fuck« upotrijebiti više puta i nitko se nad tom činjenicom više neće sablazniti, dapače ignorirat će ju i gotovo pa doživjeti kao poštapalicu. Valja istaknuti i to da se u određenim situacijama psovkom možemo osloboditi nagomilanog stresa pa će nam ona pomoći da se »bolje osjećamo«. No, smatram da je daleko bolje u kriznoj situaciji upotrijebiti jastuk, u njega zarinuti lice i glasno vikati. Efekt je isti. Privremeno smo se riješili stresa i bolje ćemo se osjećati, objašnjava psihologinja i navodi da postoje različiti stupnjevi psovki, od onih koje su se sasvim infiltrirale u »normalnu« konverzaciju, pa sve do onih koje će vas trajno obilježiti i povrijediti. Dakle, po njenom bi mišljenju svaka osoba koja izgovori prostotu dobro trebala znati što je prihvatljivo reći, a što ne, odnosno trebala bi izbjegavati riječi koje direktno vrijeđaju nečiji moral.
Budući da se psovke uglavnom odnose na seks, spolne organe, vrijeđanje rodbine, religiju, rasizam i izjednačavanje ljudi sa životinjama, one ne bi smjele biti udomaćene u obiteljskom okruženju. Sasvim je izvjesno da će djeca koja čuju roditelje da psuju i sama češće pribjegavati njihovom korištenju. I dok među vršnjacima ili interesnim i poslovnim grupacijama psovka može biti ekspresivni izraz, na relaciji dijete - roditelj, nadređeni (učitelj, poslodavac) - podređeni (učenik, djelatnik) ona je sasvim neprihvatljiva.
- U nekim situacijama kada nisam mogla drugačije, a djeca su mi bila sasvim mala, psovala sam na talijanskom jeziku, kaže mi pulska prijateljica, objašnjavajući da je psovka u to vrijeme bila rezervirana isključivo za riječi koje djeca nisu razumjela i poznavala.
- Jednom prilikom, kada su nam iz Italije došli prijatelji, mi stariji sjedili smo u restoranu dok su se djeca igrala. Nedugo potom sav crven u licu dotrčao mi je sin uzbuđeno objašnjavajući da se s Markom više ne želi igrati jer on samo psuje. Naravno, Marko nije psovao, već je samo pričao na svom materinjem jeziku, prisjetila se zgodne epizode moja prijateljica. Ona ju je, kaže, odviknula i od licemjerstva pa više u društvu djece nije psovala ni na jednom više ili manje poznatom svjetskom jeziku.

www.glasistre.hr