Oneness? Odadass..

Kako li je samo poetski lako izricati to jedinstvo..Nabacivat se s njim, eh, ponekad reda radi..

Ali zaista shvaćati, znači biti.

I nemati više ikakve dileme.

Izvadit na obalu tog svog nesretnika..vječnog utopljenika u tim oceanima koncepata..

Ti...i svi ti i ja, si samo jedan drugi aspekt mene..

Svakog dana, sve mi jače bljeska svijetlo te lampe..
I svakog dana, toga mojeg suca sve je kraća...i kraća..
Dok jednom valjda, gol ko od majke zemlje rođen...al bestidan ostanem..

Evo ti sve moje...!

Jer ako bi imati, značilo biti..
ja zaista imam samo tebe i sebe..
i ti zaista imaš samo nas..

Sve drugo je samo tragikomična zabuna..uvijek bila..:-)

Taj Ja sam prosjak na cesti i bezobzirni bogataš koji ga gleda ispod oka..
To..To sam ja..

Ubačen negdje između vode i vatre..

Nikad nisu bila dvojica..petorica..neke puste milijarde..

Ja sam odvojene čestice zlatne prašine..

razbacane širom svih realiteta postojanja..
Koje drevni božji kovači kovahu nepreglednim poljanama...čudnovatim prostranstvima njegovih carstava.

Čovječe heej..
Tvoje suze su i moje..!!
Uvijek plačemo zajedno, ma koliko nas lagali da to nije tako..

i čije suze se vidjele, a čije ne..

I da sam najbolji od najboljih, ja u svojoj stazi ne mogu pobijediti dok ti u svojoj gubiš..

 

Pa kad nam plakanje dosadi, samo stisnimo pauzu na tom kotaču vremena...

pa se smijmo..histerično se smijmo, nek odzvanja galaksijama..:-)

 

I reci, zašto ne bi bili sretni kad smo sreća sami po sebi?

Tako..Kucnimo se..

I šampanjcem ljubavi, opijmo naše činovnike..

Pustimo prostor i vrijeme neka rade svoje..
Neka slobodno rađaju sve te depresije..

To je ionako magloviti vlak bez voznog reda, i mi se više nemajmo potrebe drmusat u njemu..

I da..Doživljavajmo snažno ovu scenu koju postavismo..
Stoički odbacimo sve zlokove..sve olovne kugle koje vukosmo nepostojećim tisućljećima svih tih pozornica..

I ne opterećujmo se katarzom..jer ona nije neko puko obećanje ludom..
Ona je već ostvarena prije..i biće uvijek..

tu smo sad, na korak do nje..tako lagan i tako težak istovremeno..

Pa čistimo i prljajmo se u tom „između“..između  početka i kraja koji također nikad ne postojaše, niti će postojati..

Ma znaš, kao djeca koja su sretnija u blatu nego kad ih obuku u svilena odjelca..
Il pak uče kako držati pribor za jelo..

Dijete se ne zamara stilom..
Dijete je stilsko savršenstvo samo po sebi..!

To dijete, i to je naš aspekt, najistinskiji i najmudriji od svih mudraca ovoga hrama..

* * * * * * * * * * * * * * * * *

Gleč, sad dok tebi/sebi ovo pišem i pomalo kotrljam iz sebe, suza mi se neka draga javlja..

suza sretnica..:-)

Možda i tebi krene..Pusti neka krene..nek se događa..

Neka sve te energije prolaze..dolaze i odlaze..
I ne hvataj se previše za njih..i ne brigaj..

Samo osjeti da mi jesmo..da smo i ti i ja energija svih energija..

I pogledaj malo bolje..I vidjećeš nas zagrljene i ujedinjene u maternici postojanja..u jučer, danas, sutra..

i sve te veličanstvene plodove, koji iz nje hrabro izlaze i još se hrabrije vraćaju..

JA, adam-eva-zmija-stablo jabuke, u njima uživaću...