Eh, kako dobar osjećaj nakon dvomjesečne izolacije sresti se sa svojim suradnicima ( supatnicima ) s posla !

Da se razumijemo, tu ubrajam i svog šefa ( šefčinu ) koji lije krv, znoj i suze zajedno s nama. To je zbog vječite borbe sa porezima, prirezima, računima, kontrolama, kaznama, a sve da bi si uspjeli zaraditi nekakvu plaču, da bi mogli preživjeti od prvog do prvog, i mi i on .....

Da ne bi ovaj tekst otišao u krivom smjeru, moram reći da u ovom malom kolektivu ima puno veselja, suradnje na poslovnom, osobnom i svakom drugom planu. To je jedan kvalitetan friendship koji ne bi mijenjala ni za kakvu veću plaću, sigurnost na državnim jaslama ili birokratski rad ( nerad ) u nekom uredu .... Znate onaj osjećaj kad ideš na posao kao da ideš doma ! To je nezamjenjiv osjećaj. Znam to cijeniti jer sam predugo radila na mjestima gdje nema kolegijalnosti, gdje je šef gonič robova i gdje nema šanse da se izraziš kao čovjek sa dostojanstvom.

U ponedjeljak počinjemo raditi po nekim novim pravilima. Došli smo generalno urediti svoj radni prostor i utvrditi nova pravila i ..... ostali se zabavljati kasno u noć ..... Imali smo puno toga za ispričati jedni drugima zbog ove razdvojenosti. Gledam ih, i da ...... da, oni su moja druga obitelj. Tu se osjećam prihvaćeno, uvažavano, zadovoljno i moglo bi se reći, zaštićeno.

Idemo dalje, protiv svih oluja koje nas na nemirnom moru čekaju i u susret svim bonacama koje će nas okrijepiti odmorom i novom snagom za nove pobjede .....