Svi vi, nemate pojma kako je biti sasvim drugačiji i dalek od svih. Izdvojen i sam.

Nemate pojma kako je biti najnesretniji, kako je biti najružniji, kako je biti najgladniji, kako je biti presit svega... Premoren i slab.

Svi vi nemate pojma kako je biti najgrozniji, najočajniji, najokrutniji prema sebi, najosamljeniji, najbolesniji, najjadniji... Ma, nemate vi pojma kako se umire od srama. Ni kako je biti tuga. Niti znate kako je biti najgluplji i ne kapirati ništa...

Nemate pojma kako se osjećam dok se ismijavate sa mnom, dok me izbjegavate ili odmahujete rukom, jer sam nesposobna budala. Jer sam kriv. Nemate pojma o mojoj muci i ne znate koliko boli usamljenost, izdvojenost, ignorancija, osuda...

Nemate pojma koliko ništa ne vrijedi vaše sažaljenje, koliko je neproduktivna vaša utjeha vama što i sami niste takvi.

Možda ste zadovoljni, možda ste sretni, ali ja to ne osjetim. Jer ja sam nesreća.

Vi nemate pojma o meni, niti ja imam pojma o vama... Jer sam naoko drugačiji i strpljivo čekam neku svoju priliku, koju svatko dobije kad tad.

Da me netko primjeti. Da osjetim radost. Da se dogodi preokret kada postane nebitno što nitko pojma nema... Da vidim da ipak nisam sasvim sam...