Među stablima i godovima, ona stoji. Obična žena što broji godine.
Ja.
Sjedim ovdje gdje upravo jesam, tu dopire neka umirujuća pjesma, miris rascvjetane trešnje.
Dopuštam sebi da budem sve manje i tako sve više jesam.
Što bi bilo s vremenima bez škrinjice s blagom, uspomenama iz minulih dana?
Čuvam ih zato u srcu. Lica i srca dragih ljudi. Dok blagotvornost prosipam oko sebe.
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
694
OD 14.01.2018.PUTA