Sjećaš li se? Sjećaš li se kako je počelo naše prijateljstvo? Čudan splet okolnosti, slučajnosti…

   Bilo je ljeto. Ja i moja nova prijateljica iz Sarajeva krenule smo u Gradac na kupanje. No, autobus nam je pobjegao „ispred nosa“ pa smo odlučile krenuti prvim autobusom koji dođe bez obzira kamo on išao… a išao je za Dubrovnik. Istresle smo novce, prebrojale, podijelile na pola (jer… treba se i vratit) i… Kamo možemo za ovaj iznos? Do Neuma. Nasmijemo se i krenemo. Tamo još nikad nismo bile. Šetnja, kupanje na plaži… i doma. Tu, na neumskom pločniku, srele smo vas dvojicu, Sarajlije. Čekali ste isti autobus. Riječ po riječ i… baš mi je drago što smo se upoznali… Nas dvije doma, vas dvojica, s ogromnim ruksacima na leđima, na Trpanj.

   Te zime sam se našla s istom prijateljicom u Sarajevu. U robnoj kući Sarajka tražile smo kazete od Azre. Okrenemo se i imamo što vidjeti. Vas dvojica! I… kako je svijet mali! I opet, razgovor uz kavicu i svak na svoju stranu.

   Da li smo tada razmijenili adrese? Da. Idućeg ste ljeta opet svratili do mene. Ponio si gitaru pa smo pjevali na klupi, u parku. Tu sliku još čuvam.

   A onda eto mene opet tebi. Brucošica Sarajevskog univerziteta. Klupa pokraj Miljacke… Ti kažeš - imaš poklon za mene… i vadiš iz jakne kutiju crvenog Marlbora. Upitnici u mojim očima, a ti se smiješ i govoriš: „Otvori! To sam otkinuo od svojih usta.“ I otvorim ja – hrpica slatkiša zbijena u kutiju cigareta. Tad sam prvi put kušala Mozart kuglu. Poslije si mi darovao i kazetu sa pjesmama koje si snimio za mene.

   Za vrijeme jedne od naših šetnji rekao si: „Sanjao sam te sinoć. Zamahnula si kosom i otišla.“ I zaista, nekoliko tjedana poslije napustila sam tvoj grad, ali ne i tebe. Naše riječi, emocije, snovi… putovali su u bijelim kuvertama. I ta tvoja pisma… Skakala sam od sreće kada bih ih zatekla u sandučiću, poljubila, stisnula na srce i već u liftu počela čitati. Pa onda piši odgovor, šalji što prije da se iduće tvoje pismo brže vrati.

   Sve do trenutka kad je moj tadašnji mladić na mom stolu u sobi pronašao pismo tebi. I tko je on? I šta mu pišeš? I šta ti znači? I, preplašen našom emotivnom bliskošću, par mjeseci prije vjenčanja, rekao – on ili ja? Kako izabrati između dvije vrste ljubavi? Partnerske i prijateljske. Srce mi se kidalo dok sam ti pisala posljednje pismo. I… zašto sada plačem? A onda je stiglo tvoje posljednje pismo. Oproštaj je završavao riječima… blago tvome mornaru (tako si zvao sve ljude s mora).

    I ne znam zašto sad sve ovo pišem. Možda raščišćavam zaostale emocije iz prošlosti, a možda… možda se u dubini srca ipak nadam da ćeš sve ovo, nekim nevjerojatnim spletom slučajnosti, pročitati, opet se odnekud stvoriti i reći – kako je svijet mali!

   Danas je 3. ožujka, tvoj rođendan i ja ti ga od srca čestitam! Ma gdje bio, ma s kim bio, nadam se da si živ, zdrav i sretan.

   I ja ti već odavno nisam na onoj adresi, ali sam svojima, prije odlaska, rekla – ako se ikad pojaviš, javiš, neka mi hitno jave… Ostavit ću sve i, na makar nekoliko trenutaka, dotrčati k tebi. A hoću li te prepoznati? Ma kako bih ikada zaboraviti mogla moći tu dobru dušu, te plave oči? A ti… prepoznat ćeš me po osmijehu kad te napokon opet ugledam. Jer… tko zna? Čudni su putevi Gospodnji… I ne mogu se oteti dojmu da ćemo jednog dana opet krenuti u istom smjeru… i komadić puta… provesti… zajedno…

 

   P. S. Znaš, kazetofon mi već odavno ne radi, al' kako bih ovu pjesmu ikada mogla zaboraviti? Nema teorije!