'A tko će brati levandu kad mene više ne bude'
Piše: Marija Lokas
http://www.jutarnji.hr/nedjeljni_jutarnji/clanak/art-2008,7,27,,127936.jl
Desetak kilometara od grada Hvara nestaje turistička vreva i ulazi se u polja lavande koju seljaci beru ovih dana.
Prvi se uzgoja na Hvaru, nakon što je filoksera poharala lozu i profesor Bradanović s Visa u Velom Grablju održao predavanje o uzgoju levande, prihvatio Bartul Tomičić 1928. godine. U početku se Bartul, kriomice, kako ga ljudi ne bi ismijavali, s tri sadnice zaputio u polje i posvetio uzgoju levande. Sumještani su ga doista gledali s nevjericom i podsmijehom, no pomalo ih se sve više hvatalo levande, a ubrzo se uzgoj proširio cijelim otokom.
Prve su sadnice, pretpostavlja se, pomorci donijeli iz Francuske. Od prvoga dana do danas princip uzgoja, branja i prerade gotovo da se ni po čemu nije promijenio. Ipak, od “zlatnog” razdoblja, od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća, promijenilo se mnogo. Selo Malo Grablje, najpoznatije na otoku po levandi, nekad je imalo 300-tinjak stanovnika, a danas ondje živi samo troje starijih ljudi, tete Lena i Katica te barba Tonči.
Požari su posljednjih godina uništili 90 posto nasada, a najmlađe generacije radije se bave turizmom ili maslinarstvom. Nekad su mještani Velog Grablja zahvaljujući lavandi gradili kuće, školovali djecu i lagodno živjeli tijekom cijele godine. U zadruzi bi se preradilo i do 115 kvintala ili hektolitara ulja, a danas - oko pet hektolitara.
U berbu levande krenuli smo s obitelji Budrović, po kojoj se na Hvaru zove vrsta crne levande, točnije “budrovičke”, koja, iako daje manje ploda, sadržava više ulja vrhunske kvalitete. Matko “Brzi”, njegova supruga Marija, šogorica Melita i mama Lena, jedna od posljednjih stanovnica Velog Grablja, u poslijepodnevnim satima zaputili su se na jedno od svojih polja s kojega pogled puca na Paklinske otoke.
- Prije se dizalo u tri sata ujutro i na magarcima odlazilo u polje, a sad se to ipak obavlja autom. Žnjeli smo ranije i ujutro i popodne. Brali bismo od pet ujutro, pa do podne, nešto bismo pojeli, obično jaja i krumpir, zaspali pod borovima do dva sata i nastavili do navečer. Mještani Brusja imaju drugačiju metodu. Oni u levandu odlaze u 4 ujutro i beru do 10. Odu doma i vrate se u pet popodne i završe u osam navečer - objasnio je Matko.
Grm levande može živjeti i do 50, čak i 80 godina, ali to se ne isplati - objašnjavaju berači.
- I u Francuskoj je nakon 20 godina vade i sade mladu jer upravo je mlada najbolja - iskusno je ispričala nona Lena koja od rođenja radi na zemlji.
Levanda je spremna za branje kad s nje otpadnu prepoznatljivi ljubičasti plodovi i ostane crni klas. Sezona levande počinje u srpnju i završi obično na Veliku Gospu. Prije se bralo bez prestanka cijeli mjesec, a jedina je iznimka bila nedjelja kada se cijelo mjesto okupljalo na misi.
Na Hvaru je levanda, kada se počela širiti, zamijenila ružmarin, prije kojega se uzgajala biljka buhač od koje se proizvodio prirodni insekticid. Kako se levanda destilira na jednak način kao i ružmarin, nekadašnja ružmarinska zadruga u Velom Grablju jednostavno je promijenila ime u poljoprivrednu. S druge strane, levanda je zamijenila i vinograde koje je poharala filoksera.
Postupak destilacije modernizacijom se također nije mijenjao, a Grabljani, koji se bez preuveličavanja ponose svojim poštenjem i zajedništvom, oduvijek na jednak način, redoslijedom koji dogovore izvlačenjem brojeva, svoju levandu kuhaju u kotlovima pod parom i poslije je ostavljaju u zadruzi odakle se prevozi u selo Dol na otkup.
- Obično su se izvlačili brojevi jer je prije bilo 50 obitelji u Grablju. Kad red dođe na tebe, imaš pravo na dva kotla i u njima se tvoja levanda kuha sat vremena, tijekom kojih ponovno čekaš da te prozovu kad sve bude prerađeno. Ako se ne javiš kad te prozovu, izgubiš red. Prije se levanda kuhala i do mjesec i pol dana, i to cijele noći, po sedam sati. Spojili bismo da ne gubimo vrijeme i da bismo ujutro, nakon kuhanja, ponovno mogli ići brati. Iako počinjemo brati oko 1. srpnja i završimo na Veliku Gospu, neki su brali i do rujna. Svaka je obitelj u zadruzi na svoje ime i prezime imala i karticu za ulaz i izlaz robe, kao i isplatnicu na kojoj se bilježilo koliko je robe primljeno. Recimo, da mi nešto treba, poput sumpora ili modre galice, mogao sam kupiti karticom i odbiti cijenu od ulja. Nikad nikome nije ništa nestalo i nikad kod nas nitko nije bio zabrinut zbog krađe i nepoštenja - kaže Matko.
No, nije se svake godine od levande moglo lagodno živjeti. Sve je ovisilo o cijeni koju su otkupljivači te sezone nudili.
- Bilo je godina kada se levanda nije mogla prodavati. Sve je ovisilo o državi i o još brojnim stvarima. Uzgajivači bi i dandanas najradije da im se levanda da mukte, a onda da na njoj zarade trostruko. Sada je cijena oko 50 eura po litri, iako vrijedi barem tri puta više. Svi koji beremo nosimo sada levandu u Dol gdje se otkupljuje. Nekada smo imali i do 300 litara vlastitog ulja, ali sada je ta količina mnogo manja. Inače, levanda se najviše uzgaja za proizvodnju parfema, ali i za kerozin koji se upotrebljava za avionske motore. Dobra je i protiv komaraca i djeluje ljekovito na kožu - kaže Matko. Nona Lena dodaje da na kvalitetu levande utječe i količina kiše koja je najpotrebnija kad je levanda u cvatu.
Na smanjenje uzgoja levande znatno su, i više od svih ostalih čimbenika, utjecali požari, posebno veliki požar 2003. godine kada je oko Velog Grablja i Brusja izgorjelo oko 90 posto nasada.
- Dobivali smo poticaj od države i sadnice kako bismo nastavili uzgajati. Brali smo ono što je ostalo i nije bilo opožareno i davali u Stobreč u plastenik gdje su levandu razmnožili i vratili nam je natrag. Ali tradicija izumire. Mi smo četvrta generacija koja uzgaja levandu, ali mene nema tko zamijeniti jer se moji budući zetovi bave drugim stvarima. Nekad se od levande lagodno živjelo, 1967. čak smo obrađivali i tuđe polje kako bismo kupili televizor koji dotad nitko nije imao - objašnjava Matko.
Danas pak rijetke mlade na Hvaru zanima polje, a ako se tko i odluči za život poljoprivrednika, radije će se prihvatiti maslina.
Prve su sadnice, pretpostavlja se, pomorci donijeli iz Francuske. Od prvoga dana do danas princip uzgoja, branja i prerade gotovo da se ni po čemu nije promijenio. Ipak, od “zlatnog” razdoblja, od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća, promijenilo se mnogo. Selo Malo Grablje, najpoznatije na otoku po levandi, nekad je imalo 300-tinjak stanovnika, a danas ondje živi samo troje starijih ljudi, tete Lena i Katica te barba Tonči.
Požari su posljednjih godina uništili 90 posto nasada, a najmlađe generacije radije se bave turizmom ili maslinarstvom. Nekad su mještani Velog Grablja zahvaljujući lavandi gradili kuće, školovali djecu i lagodno živjeli tijekom cijele godine. U zadruzi bi se preradilo i do 115 kvintala ili hektolitara ulja, a danas - oko pet hektolitara.
U berbu levande krenuli smo s obitelji Budrović, po kojoj se na Hvaru zove vrsta crne levande, točnije “budrovičke”, koja, iako daje manje ploda, sadržava više ulja vrhunske kvalitete. Matko “Brzi”, njegova supruga Marija, šogorica Melita i mama Lena, jedna od posljednjih stanovnica Velog Grablja, u poslijepodnevnim satima zaputili su se na jedno od svojih polja s kojega pogled puca na Paklinske otoke.- Prije se dizalo u tri sata ujutro i na magarcima odlazilo u polje, a sad se to ipak obavlja autom. Žnjeli smo ranije i ujutro i popodne. Brali bismo od pet ujutro, pa do podne, nešto bismo pojeli, obično jaja i krumpir, zaspali pod borovima do dva sata i nastavili do navečer. Mještani Brusja imaju drugačiju metodu. Oni u levandu odlaze u 4 ujutro i beru do 10. Odu doma i vrate se u pet popodne i završe u osam navečer - objasnio je Matko.
Grm levande može živjeti i do 50, čak i 80 godina, ali to se ne isplati - objašnjavaju berači. - I u Francuskoj je nakon 20 godina vade i sade mladu jer upravo je mlada najbolja - iskusno je ispričala nona Lena koja od rođenja radi na zemlji.
Levanda je spremna za branje kad s nje otpadnu prepoznatljivi ljubičasti plodovi i ostane crni klas. Sezona levande počinje u srpnju i završi obično na Veliku Gospu. Prije se bralo bez prestanka cijeli mjesec, a jedina je iznimka bila nedjelja kada se cijelo mjesto okupljalo na misi.
Na Hvaru je levanda, kada se počela širiti, zamijenila ružmarin, prije kojega se uzgajala biljka buhač od koje se proizvodio prirodni insekticid. Kako se levanda destilira na jednak način kao i ružmarin, nekadašnja ružmarinska zadruga u Velom Grablju jednostavno je promijenila ime u poljoprivrednu. S druge strane, levanda je zamijenila i vinograde koje je poharala filoksera.
Postupak destilacije modernizacijom se također nije mijenjao, a Grabljani, koji se bez preuveličavanja ponose svojim poštenjem i zajedništvom, oduvijek na jednak način, redoslijedom koji dogovore izvlačenjem brojeva, svoju levandu kuhaju u kotlovima pod parom i poslije je ostavljaju u zadruzi odakle se prevozi u selo Dol na otkup.
- Obično su se izvlačili brojevi jer je prije bilo 50 obitelji u Grablju. Kad red dođe na tebe, imaš pravo na dva kotla i u njima se tvoja levanda kuha sat vremena, tijekom kojih ponovno čekaš da te prozovu kad sve bude prerađeno. Ako se ne javiš kad te prozovu, izgubiš red. Prije se levanda kuhala i do mjesec i pol dana, i to cijele noći, po sedam sati. Spojili bismo da ne gubimo vrijeme i da bismo ujutro, nakon kuhanja, ponovno mogli ići brati. Iako počinjemo brati oko 1. srpnja i završimo na Veliku Gospu, neki su brali i do rujna. Svaka je obitelj u zadruzi na svoje ime i prezime imala i karticu za ulaz i izlaz robe, kao i isplatnicu na kojoj se bilježilo koliko je robe primljeno. Recimo, da mi nešto treba, poput sumpora ili modre galice, mogao sam kupiti karticom i odbiti cijenu od ulja. Nikad nikome nije ništa nestalo i nikad kod nas nitko nije bio zabrinut zbog krađe i nepoštenja - kaže Matko.
No, nije se svake godine od levande moglo lagodno živjeti. Sve je ovisilo o cijeni koju su otkupljivači te sezone nudili.
- Bilo je godina kada se levanda nije mogla prodavati. Sve je ovisilo o državi i o još brojnim stvarima. Uzgajivači bi i dandanas najradije da im se levanda da mukte, a onda da na njoj zarade trostruko. Sada je cijena oko 50 eura po litri, iako vrijedi barem tri puta više. Svi koji beremo nosimo sada levandu u Dol gdje se otkupljuje. Nekada smo imali i do 300 litara vlastitog ulja, ali sada je ta količina mnogo manja. Inače, levanda se najviše uzgaja za proizvodnju parfema, ali i za kerozin koji se upotrebljava za avionske motore. Dobra je i protiv komaraca i djeluje ljekovito na kožu - kaže Matko. Nona Lena dodaje da na kvalitetu levande utječe i količina kiše koja je najpotrebnija kad je levanda u cvatu.
Na smanjenje uzgoja levande znatno su, i više od svih ostalih čimbenika, utjecali požari, posebno veliki požar 2003. godine kada je oko Velog Grablja i Brusja izgorjelo oko 90 posto nasada. - Dobivali smo poticaj od države i sadnice kako bismo nastavili uzgajati. Brali smo ono što je ostalo i nije bilo opožareno i davali u Stobreč u plastenik gdje su levandu razmnožili i vratili nam je natrag. Ali tradicija izumire. Mi smo četvrta generacija koja uzgaja levandu, ali mene nema tko zamijeniti jer se moji budući zetovi bave drugim stvarima. Nekad se od levande lagodno živjelo, 1967. čak smo obrađivali i tuđe polje kako bismo kupili televizor koji dotad nitko nije imao - objašnjava Matko.
Danas pak rijetke mlade na Hvaru zanima polje, a ako se tko i odluči za život poljoprivrednika, radije će se prihvatiti maslina.
Kuhar levande unuk je čovjeka koji ju je donio na Hvar Posljednjih 40 godina “kuhač” levande u Velom Grablju je Bartul Tomičić, unuk Bartula Tomičića koji je prvi, između dva svjetska rata, počeo uzgajati levandu na otoku. - Prije su ljudi donosili pokošenu levandu na magarcima, ali danas, da nema ceste i auta, ne bi bilo ni ovo malo levande koliko se prerađuje. Cijeli se stručci ubace u kotao i kad se napuni, iz drugog se kotla pušta para. Dižemo paru na tri do četiri atmosfere, cijevima je dovodimo do kotla s levandom i tako se istiskuje ulje koje se nalazi u cvijetu. Ulje i para zatim odlaze u hladionik i ondje se para pretvara u tekućinu, vodu i ulje. Na početku je oko prst ulja na površini, a s vremenom ga je sve manje. Primjerice, od vreće levande teške 30 kila dobije se litra ulja. Ostatak levande koji se izbaci iz kotla može se upotrijebiti za gnojivo - objasnio je Bartul Tomičić. |
bglavac
edin.kecanovic
