PROČITANO

697

PUTA

ZEN I ZAPADNA MISAO 3

Vezani članci

Učenik zena može postati uopće samo onaj tko dolazi učitelju po odgovor na pitanje, ali ne na ono koje ima, nego na ono koje i sam jeste. Odgovor na pitanje može naći samo onaj tko je i sam postao pitanje -- to je osnovna eksplicitna istina zena. U tom je smislu zen izrazito metoda psihičke terapije. Tamo gdje ne postoji svijest krize, ne postoje nikakve pretpostavke za studij zena

Daisetz Teitaro Suzuki, profesor japanskog univerziteta Otani u Kjotu (od 1921), uspio je da kongenijalnom sposobnošću uživljavanja u suštinske probleme svoje istočne i naše zapadne kulture današnjice izazove živ interes za zen budizam najprije u Americi i Engleskoj, a onda i u cijeloj Europi.

Jedan je slavni učitelj zena rekao: „Kad njegujemo cvijeće, njegov se miris upija u naše odijelo“. - Prof. Suzuki je duboko shvatio psihološki efekt ove istine.

Čitavo njegovo djelo u toku decenija sve više se usmjeruje prema izazivanju takvog posrednog djelovanja da proširi smisao za vrijednosti kulture Dalekog ístoka kod zapadnog čovjeka, da proširi horizonte ljudskog zajedništva umjesto da pokuša da nas okuje dogmama sektaštva neke nove egzotične mistike.

Zato nas svaka njegova nova knjiga koju objavi i danas u devedesetim godinama svog života (roden je 1870) obuzima čarom sve veće svježine i sve prozračnije razgovijetnosti velikih umjetničkih tradicija.

Svoje glavno djelo o zenu, tri knjige tematski usko povezanih Eseja o zen budizmu, objavio je 1927-1934. godine.

U to je doba u naučnom svijetu već davno poznat po svom dokumentarnom djelu o mahâyâna budizmu i po ostalim radovima na istom području objavljenim u doba njegova boravka u Čikagu, 1897-1909.

Vrijeme pojave i naglog uspjeha Eseja u zapadnom svijetu koincidira s pojavom egzistencijalističke filozofije u Europi, osobito s osnovnim djelima Heideggera i Jaspersa.

Ova dva filozofa postaju tek u posljednje vrijeme, pod svoje stare dane, svjesni te koincidencije s istočnom filozofijom, osobito s onom iz budističkih izvora.

Poznato je da je Heideggerov interes za zen znatnim dijelom proistekao iz radova njegovih japanskih učenika.

Kad je upoznao Suzukijeve radove neposredno, Heidegger je rekao: „Ako pravilno shvaćam, ovo je isto što i ja pokušavam da kažem u svojim spisima.“

Ovo isticanje koincidencije s egzistencijalističkom filozofijom predstavlja drugu fazu uticanja zena, prvenstveno u Suzukijevoj verziji, a i svega onoga što kulturnohistorijski stoji iza te neposredne problematike, na intelektualne krugove savremene zapadne kulture.

Središnji interes eseja sadržanih u ovoj knjizi usredotočen je na probleme koji su ranije privukli pažnju nekih istaknutih predstavnika psihoanalitičkih struja na zen i srodne pojave azijske kulture.

Prije nego što se zadržimo na toj osnovnoj i dosada najopširnije obrađenoj temi, pokušajmo rezimirati koincidencije zena i egzistencijalizma u nekoliko najupadnijih tačaka.

To bi nam donekle moglo olakšati prilaz užoj psihološkoj temi sa nešto šireg filozofskog horizonta.

Središnja tema zajednička današnjoj egzistencijalističkoj filozofiji i budizmu, ne samo u verziji zena nego i u mnogo širim razmjerima svih škola mahâyâna, jeste problem ništavila ili ništetnosti egzistencije u njenoj neposrednoj psihičkoj datosti, kao i u njenim poslednjim ontičkim osnovama.

Tu nauku o ništavilu (šûnya, šûnyatâ) razradio je najprije Nagarđuna, početkom naše ere, na principima dijalektičke kritike spoznajnih kategorija sa idealističkog stanovišta i time udario temelj cijelom daljem razvoju mahâyâna filozofije u Indiji i daleko izvan nje u kulturnom svijetu Dalekog istoka.

Tko želi da provjer autentičnost koincidencije ovih analogija, barem u okvirima koji se ispoljavaju prima facie, najbolje će danas učiniti ako pođe od prikaza Nagarđunine filozofije u spomenutom djelu K. Jaspersa.

Slijedeća faza u razvoju m a hâ yâ n a filozofije bio je zaokret sa područja Nagarđunine blistave dijalektike aforistike u opsežna područja analize „tokova svijesti“ u spoznajnom procesu, u koje se detaljno upušta u 4. v.n.e. škola viđñâna-vâda („spoznajnoteorijska nauka“) sa Asangom i Vasubanduom u Indiji.

Tu je prvi put jasno formuliran pojam podsvijesne ili nesvijesne riznice (â1aya) arhetipskog znanja u dubinama pojavnog strujanja svijesti.

Analitička destrukcija objektivne svijesti na takva površinska strujanja osniva se na istim principima nauke o ništavilu i ništetnosti egzistencije.

Predodžba o svijesti kao toku infinitezimalnih elemenata atomistike bića (bhavânga-sota) potječe i terminološki još od samog Bude.

Teorija ništavila u budizmu je u suštini sinteza te objektivne pretpostavke sa subjektivnim aspektom Budine prve uzvišene istine o neminovnoj patnji svakog zbivanja već radi same neizvjesnosti nosioca tog zbivanja o svojem vlastitom bitisanju.

Svaka je struktura samo nestalna i trenutačna sinteza neodređenog mnoštva činilaca, nijedan oblik svijesti ne možemo svesti na neko sebe (âtman) kao čisto i trajno biće po sebi.

Neizvjesni sebe samih, nužno ostajemo u stanju nezadovoljstva prema svijetu.

To izražavaju tri stožerna pojma na kojima počiva cijela budistička filozofija i kritika ranijeg upanišadskog učenja o punoći i „postojanosti“ bića u njegovoj ontičkoj apsolutnosti.

Ta su tri pojma: anićća (nepostojanost), dukkha (patnja) i anatta (negacija „sebe“ kao podloge -- âlambana -- toka zbivanja).

Svijest o takvom stanju vlastite svijesti, osvještenje koje će nužno biti dosežno tek kao iracionalna evidencija, naziva se jednostavno probuđenjem.

Riječ buddha znači budan.

Mogućnost takvog zaokreta na neki način je potencijalno sadržana u samoj svijesti -- „a i gdje bi drugdje mogla da bude?“, pita se sam Buda (Dhammapada, 160).

Probuđenje kao doživljaj ništavila i ništetnosti vlastite strukture naziva se jednostavno utrnuće.

To doslovno znači izraz nibbâna (sanskritski nirvâna).

Učitelji su samo „pokazivači puta“.

U krajnjoj egsistencijalnoj situaciji; gdje treba „učiniti napor“ oni postaju bespomoćni.

Jedno od najuspešnijih sredstava da nagnaju učenika na taj krajnji korak, kad smatraju da je za njega zreo, jeste da mu i sami zadaju udarac, često puta brutalno, fizički, da ubrzaju njegovu unutarnju krizu.

Metoda zena i nije ništa drugo nego ubrzavanje unutarnje, latentne krize u kojoj svi neminovno živimo, kao Freudovi pacijenti.

Učenik zena može postati uopće samo onaj tko dolazi učitelju po odgovor na pitanje, ali ne na ono koje ima, nego na ono koje i sam jeste.

Odgovor na pitanje može naći samo onaj tko je i sam postao pitanje -- to je osnovna eksplicitna istina zena.

U tom je smislu zen izrazito metoda psihičke terapije.

Tamo gdje ne postoji svijest krize, ne postoje nikakve pretpostavke za studij zena

nastavlja se

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!