Neki je čovjek pošao kod zlatara. "Daj mi vagu," reče, "kako bih mogao vagnuti svoje zlato."

"Odlazi," reče zlatar. "U mene nema sita na prodaju."

"Daj mi vagu," ponovi čovjek, "i prestani se ovako neumjesno šaliti."

"U mojemu dućanu nema metle," odgovori zlatar.

"Dosta, dosta!" povika čovjek. "Ni riječi više od ovih šala! Daj mi vagu koju sam tražio. Ne pravi se gluhim, i prestani govoriti u zagonetkama."

"Čuo sam što si rekao,"
odvrati mu zlatar, "niti sam gluh, niti djetinjarim. Znam ja što si tražio, ali gle, ti si drhturavi starčić. Ruke ti se tresu, a ono se tvoje zlato sastoji od najsitnijega trunja, pa će ti se rasuti. Onda ćeš ti reći: "Donesite mi metlu, da izmetem svoje zlato iz prašine." Pa kad pometeš zlato na hrpicu, vidjet
ćeš da se ono pomiješalo sa prašinom; pa ćeš zaiskati sito. Ja sam tvoj kraj posve sagledao već na početku. Idi sada, i neka ti je dobar dan!"

Na početku pothvata razaberi mu kraj, da se ne bi kajao u Sudnji dan!