Elefantina je najveći otok na asuanskom području, gotovo tisuću kilometara udaljen od velikih piramida na uzvisini Gize.
Ujedno je i jedan od najstarijih egipatskih gradova s ostacima koji potječu iz preddinastijskog perioda, datiranim na više od pet tisuća godina starosti.
Današnji naziv grada, Elefantina, znači “Grad slonova”, a potječe od naziva koji su mu dali Grci.
Kada se gradu prilazi brzim riječnim jedrenjakom, felukom, lijepo se mogu vidjeti nizovi stijena koje izgledaju kao karavane slonova čije noge i surle oplakuju vode Nila, što može biti prirodan razlog nastanka ovog imena.
Postoje mišljenja da su tu nekada obitavali slonovi, a također se smatra da je grad ime dobio zbog svog važnog položaja na karavanskim putevima kao tržnica bjelokosti.
Nad starim gradom koji je danas gotovo sav u ruševinama lebdi dah mnogih minulih epoha – sjajnih procvata, ali i pustošenja, žive vreve marljivih ljudi, ali i muklih udaraca bijesnih hordi…
Koliko toga je samo ovdje na jednom otoku u jednom kutku svijeta palo u zaborav?
Koliko toga su moćne struje Nila zauvijek odnijele dalje, ostavljajući nam samo ponegdje jedva čujne odjeke života nekog dalekog vremena?
Trijada iz Elefantine
Prema sačuvanoj mitskoj predaji iz skrivene špilje na otoku izvire sveta rijeka Nil koju su Egipćani smatrali izvorom života i odrazom nebeske rijeke koja teče kozmičkim prostranstvima.
Čuvari ovog mitskog izvora bili su bogovi Khnum, Satit i Anuket, poznata trijada iz Elefantine.
Smatra se da je Khnum vrlo staro božanstvo i prvotno je bio bog vode kao počela života. Njegovo ime znači oblikovati, stvarati, a u nekim je papirusima opisan kao otac od početka, stvoritelj stvari.
Također je i stvoritelj ljudi – prvog čovjeka, kao i čitav svijet, oblikovao je u glini na grnčarskom kolu.
Kad oblikuje pojedinu ljudsku individuu, Khnum stvara dva prikaza – jedan koji je vezan uz prolazno tijelo i drugi koji predstavlja njegov vitalan duh ka koji nastavlja živjeti nakon fizičke smrti svog dvojnika.
U Elefantini je poštovan kao bog Sunčani ovan, oličenje plodonosne snage, davanja života i obnove.
Prikazivali su ga kao čovjeka s krunom i glavom ovna vodoravnih, valovitih rogova.
Pojavljuje se i u liku mumije koja se simbolički vezuje uz kozmički život i kontinuitet postojanja na nevidljivim dimenzijama.
Kao potvrda važnosti njegovog kulta na otoku je u kamenim sarkofazima pronađeno mnoštvo mumificiranih ovnova.
Posvećen mu je glavni hram čiji današnji ruševan oblik potječe iz XVIII. dinastije za vladavine kraljice Hatšepsut, ali postoje naznake da je hram posvećen Khnumu postojao na ovom mjestu još u vrijeme prvih dinastija Stare države i obnavljan tijekom Srednje i Nove države.
Drugo važno božanstvo iz trijade bila je Satit, kći boga Sunca Ra, zaštitnica svog oca i zaštitnica faraona.
Predočavali su je kao ženu s bijelom krunom i sunčanim diskom na glavi, a u rukama je imala žezlo i ankh, ključ života.
Ponekad je imala rogove antilope čime je personificirala brzinu misli i brzinu općenito. Ime joj znači ona koja leti poput strijele.
Vladala je brzacima Nila, a uspoređivali su je sa Sotis, zvijezdom Sirius, čija je pojava nagovještavala porast Nila.
Zato se ponekad prikazivala sa zvijezdom na glavi, noseći krčage vode.
Svetište posvećeno Satit pronađeno na preddinastijskom nalazištu proživjelo je brojne faze obnove, od kojih su najvažnije iz razdoblja Srednje i Nove države, a posljednja je bila u doba Ptolemejevića.
Nažalost, kasnije je svetište, poput mnogih hramova, korišteno kao kamenolom.
Mukotrpnim radom arheologa od razbacanih ostataka rekonstruiran je hram.
Istraživanja su pokazala da su elementi hrama bili pažljivo poravnani s položajem zvijezde Sirius i njenim helijakalnim izlaskom povezanim s godišnjim plavljenjem Nila.
U kompleksu hrama nalazio se nilometar – stepenište s oznakama za mjerenje visine rijeke na istočnoj obali.
Khnum i Satit su imali kćer Anuket, božicu vode i katarakti, te također božicu rata, lova i zaštitnicu djece.
Ime joj znači zagrliti, obuhvatiti, jer su Egipćani smatrali da Anuket tako u vrijeme poplava Nila poljima donosi plodnost i osigurava dobru žetvu.
Prepoznatljiva je na prikazima s krunom koja je obrubljena visokim perima noja, a ponekad na kruni ima i kobru, ureus.
U rukama osim univerzalnog simbola ankha drži i žezlo papirusa.
Bila joj je posvećena gazela, tako da se susreće i u obličju ove životinje ili s njenim obilježjima. Kultno središte imala je na otoku Sahalu, južno od obližnjeg Asuana.
Povijesni kontinuitet
Rijetki su gradovi iz tako daleke prošlosti Egipta imali toliko dug povijesni kontinuitet kao Elefantina.
Glavna gradska jezgra i područje hramova koji se nalaze na južnom dijelu otoka bili su naseljeni još u pretpovijesnim vremenima i opstali su usprkos uništavanjima i izmjenama sve do islamskog doba.
Elefantina je bila glavni grad Prve nome (pokrajine) Gornjeg Egipta, a vjerojatno je bila pripojena Egiptu na počecima dinastijskog perioda.
Smještena na stjenovitom platou petnaestak metara iznad rijeke, imala je stratešku važnost kao prirodna barijera prema Nubiji, neposredno kod prve katarakte.
Također, kako je ovo područje gotovo neplodno i grad je oduvijek morao uvoziti namirnice iz sjevernih područja, svoje je postojanje, među ostalim, dugovala dobrom vojnom uređenju, trgovini, ali i obilju mineralnih rezervi u blizini.
Iskapanja koja se opsežno provode u posljednje vrijeme otkrila su sloj zavjetnih figurica s početaka dinastijskog perioda.
Iz III. dinastije preostala je mala granitna stepenasta piramida.
Maneton spominje da V. dinastija potječe iz Elefantine, no za to nema pouzdanih dokaza.
Postoje zapisi o posjetama kraljeva poput Merenrea iz VI. dinastije koji je u Elefantini primio počasti nubijskih vladara i odlučio postaviti upravitelja nome.
Svrha ove posjete bila je povezana, osim učvršćivanja veza s Nubijom, i uz nastavak ekspedicija u Afriku te poboljšanje putova u području prve katarakte.
Pred kraj Stare države upravitelji Prve nome postali su moćni poput lokalnih kraljeva, obavljajući religiozne, pravne, vojne i ekonomske funkcije.
Iz tog razdoblja, osim grobova vladara grada na istočnom dijelu otoka, preostala je u blizini Khnumova hrama i pogrebna kapelica Hekaiba, vladara Elefantine iz VI. dinastije.
Hekaib je primio božanske počasti nakon svoje smrti i nastavio biti predmet lokalnog kulta štovanja sve do razdoblja Srednje države.
Grobovi takvih plemića iz kasnijih razdoblja ne nalaze se na otoku nego na zapadnoj obali rijeke uklesani u stijeni.
Imaju zanimljivu arhitektonsku strukturu – strmo stepenište koje izlazi iz rijeke i vodi prema otvorenom dvorištu iz kojeg se ulazi u dugi oslikani hodnik.
Prolazeći između visokih stupova dolazi se na kraju do duboke pogrebne odaje.
Na ovaj je način pokojnik smješten u samom srcu stjenovite padine bio povezan sa živom rijekom i njenim vječnim strujanjima.
U ratovima Prvog međurazdoblja, Elefantina se borila protiv koptske dinastije zadržavajući svoj snažni utjecaj i kroz razdoblje XI. dinastije, u razdoblju Srednje države.
Tada grad izravnije potpada pod središnju vlast, premda istodobno doživljava veliki procvat.
Iz Drugog međurazdoblja ostali su općenito u Egiptu nejasni i magloviti tragovi, a u Elefantini je jedino pronađen papirus koji datira iz XIII. dinastije.
Iz Nove države preostali su ostaci spomenutih tada obnovljenih hramova posvećenih Khnumu i Satit i pripadajući fragmenti reljefa od kojih većina nije bila pronađena na svom mjestu.
Od dva manja hrama koja su dali izgraditi Tutmozis III. i Amenhotep III. nije preostalo gotovo ništa.
Ove je hramove, koji su preko tri tisuće godina opstali dobro očuvani odolijevajući zubu vremena, potpuno razorio vladar Asuana početkom XIX. stoljeća.
Predodžbe o tome kako su izgledali imamo zahvaliti Napoleonovim zadivljenim i neustrašivim istraživačima koji su neposredno prije uništenja načinili dragocjene skice i opise.
Poznati kalendar iz Elefantine, koji je također datiran u vrijeme vladavine Tutmozisa III., pronađen je u fragmentima.
Od važnijih arheoloških ostataka iz kasnijih razdoblja preostale su ruševine hrama iz razdoblja Ptolemejevića, te kovanice, umjetnički i upotrebni predmeti iz istog razdoblja.
Otkrivene su i mumije ovnova umotane u komadiće zlatnog papira što potvrđuje koliko su dugo bili živi obredi štovanja boga u obliku Sunčanog ovna.
Kad je potpala pod Rimsko Carstvo, Elefantina je u kulturnom smislu imala svoj labuđi pjev, a od onog što je tada obnovljeno posebno je zanimljiv nilometar koji je bio u upotrebi sve do XIX. stoljeća.
Danas se ovaj nekad slavan i utjecajan grad, poput mnogih starih egipatskih gradova, nalazi u ponudama turističkih putovanja, a cijeli se otok može obići felukom kojom vješto upravljaju domaći stanovnici.
Jedan dio bogatstva Elefantine treperi u prekrasnom botaničkom vrtu, a dio je otoka još uvijek naseljen nubijskim selima i susretljivim ljudima jednako udaljenim od ovog zagonetnog grada poput svih nas koji ga prolazimo u samo jednom danu…
Dijeli li nas od stanovnika stare Elefantine nepremostiv jaz vremena?
Teško da ćemo moći, poput starih Rimljana, ponovno obnoviti život već stoljećima napuštenog grada, što marljivo i predano pokušavaju arheolozi i njihovi neznani pomagači, ali možda uspijemo iznova posložiti rasute ostatke i komadiće poruka u put koji će nas odvesti do samog tajanstvenog izvora i srca nekadašnjeg stanovnika ovog grada… grada koji leži gotovo nestvaran pod jarkim suncem, vječno čuvan vodama svetog Nila…
Autor: Nataša Žaja
Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!
TEČAJ OSHO ZEN TAROTA!
Prijave i info:
Maja Cvjetanović Laboš
098/953 7245
Grupni i inividaulni tečaj OSHO ZEN TAROTA!
(za one izvan Zagreba, i one koji to žele, također i putem skype-a!)
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/tecaj-osho-zen-tarota-moja-prica-
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/nasi-novi-naslovi#.WPXuhV5ZbW8.facebook
bglavac
edin.kecanovic
