Upisao:

mlabos

7. studenog 2019.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

658

PUTA

Susreti kultura kroz vrijeme

Da bismo putovali i susretali se s drugim narodima, potrebni su nam putevi, izgrađene ceste, karte, poznavanje orijentacije ili barem vodiči koji će umjesto nas znati kamo treba poći da bismo stigli na cilj zaklonjen planinskim lancima, morskim prostranstvima ili nepreglednim ravnicama. Najpoznatiji su povijesni putevi europski Jantarni put, perzijska Kraljevska cesta, rimske ceste, Put svile, indijske i mongolske ceste, ceste Inka koje su se nadovezivale na ceste Središnje i Sjeverne Amerike. Svi su ti putevi ostali zabilježeni pod imenom određene kulture iz nekog povijesnog razdoblja, no najčešće se radilo o nadograđivanju, proširivanju ili mijenjanju pojedinih dionica već postojećih puteva.

Potraga za znanjem i otkrivanjem radost je i pravo čovječanstva.

Alexander von Humboldt

Istraživanje susreta naroda, dodira različitih kultura, ponekad udaljenih tisućama kilometara jedna je od najuzbudljivijih grana znanosti.

Kulture su oduvijek međusobno komunicirale.

Komunikacija među kulturama omogućava nova i svježa strujanja koja obogaćuju život i potiču razvoj svih uključenih strana.

Nasuprot tome, povijesno nam iskustvo pokazuje da je izolirana kultura, bez obzira na uzroke ove izolacije, prije ili kasnije osuđena na propadanje i postupno izumiranje.

Najpoznatiji su povijesni putevi europski Jantarni put, perzijska Kraljevska cesta, rimske ceste, Put svile, indijske i mongolske ceste, ceste Inka koje su se nadovezivale na ceste Središnje i Sjeverne Amerike.

Svi su ti putevi ostali zabilježeni pod imenom određene kulture iz nekog povijesnog razdoblja, no najčešće se radilo o nadograđivanju, proširivanju ili mijenjanju pojedinih dionica već postojećih puteva.

Jantarni put je najstariji europski kopneni, riječni i pomorski put koji je tisućljećima spajao Sjevernu Afriku i Baltik.

Primjerice, u grobnici egipatskog faraona Tutankhamona pronađen je baltički jantar, jednako kao i u Apolonovom hramu u Delfima.

Jedan ogranak ovog puta vodio je kroz Panoniju prema Crnom moru i dalje se spajao na puteve prema Dalekom istoku, a prema jugu na perzijske, grčke ili rimske ceste, ovisno o povijesnom razdoblju koje promatramo.

Kraljevska cesta je uređena u V. st. pr.Kr. pod zaštitom perzijskog vladara Darija I.

Spajala je perzijski grad Suzu s lidijskim Sardom, a izgrađena je na trasama starih trgovačkih puteva koji su prije otprilike tri tisuće godina povezivali indijske gradove-države poput Harappe i Mohendžo Dara sa Sumerom i Akadom.

Njena je dužina iznosila 2700 kilometara, a na pravilnim razmacima nalazile su se poštanske postaje i odmorišta.

Rimljani su na vrlo sličan način uredili svojih oko četiristo tisuća kilometara cesta.

Na vrhuncu moći iz Rima je na sve strane Carstva vodilo tridesetak glavnih puteva, zbog čega je nastala uzrečica “Svi putevi vode u Rim”.

Izgled rimske ceste bio je strogo uređen zakonima, a na svakih trideset kilometara bila su podignuta odmorišta s veterinarskim službama, liječnicima i majstorima za popravak kola.

Carska poštanska služba prenosila je pisma brzinom od osamsto kilometara na dan, a rimski komunikacijski kanali u potpunosti su obuhvatili Sjevernu Afriku i Europu, uključujući današnju Veliku Britaniju.

Rimu ni Daleki istok nije bio nepoznanica – zapisi iz vremena dinastije Han iz 166. godine navode da rimske predstavnike koji borave na njihovim dvorovima šalje An Tun, nama poznatiji kao Marko Aurelije (punim imenom Marko Aurelije Antonin).

I tako, ako se Jantarnim putem s vrha Sjeverne Europe krenulo na putovanje prema Dalekom istoku, s perzijsko-rimskih cesta moralo se, kažu stare kronike, na granici Carstva prijeći na jedan od ogranaka Puta svile koji je međusobno povezivao sjevernoazijsko-mongolske, tibetanske, dalekoistočne i indijske puteve.

Pisani zapisi govore o uređenju Puta svile u I. st. pr.Kr. za vrijeme dinastije Han.

Glavna kopnena ruta slijedila je oaze pustinje Takla Makan, prolazila kroz gradove Kašgar i Samarkand te preko Taškenta nastavljala prema Sredozemnom moru i Veneciji i Rimu kao glavnim odredištima.

Tako su karavane sa Zapada u smjeru Kine prenosile vrijedne metale, zlato, slonovaču, lapis lazuli i staklo, a iz Kine prema Zapadu svilu, krzna, keramiku, žad, začine, barut i željezo, mimoilazeći se na živopisnim tržnicama Samarkanda i drugih gradova u kojima su se miješali mirisi orijentalnih začina, žamor mnoštva jezika i dijalekata, lica i nošnje ljudi iz različitih udaljenih krajeva.

Kronike bilježe: Bilo je kipara, kamenorezaca i drugih zanatlija iz Isfahana i Delhija, umjetnika mozaika iz Širaza, puhača stakla i keramičara iz Damaska…

Kad se kulture susreću, utjecaj je najčešće obostran. Primjer toga je i asimilacija helenizma u kulture Indije, Kine i Japana u razdoblju od IV. st. pr.Kr. do IV. st.

Pored brojnih drugih utjecaja u arhitekturi i umjetnosti istaknimo primjer mitološkog heroja Herakla koji u grčko-budističkoj umjetnosti Indije preuzima ulogu Buddhinog božanskog zaštitnika Vajrapanija, dok je u Japanu poistovjećen s jednim od Buddhinih zaštitničkih božanstava i manifestacijom Vajrapanija, Shukongoshinom, čiji se lik nalazi na ulazu u budističke hramove.

Naime, kada u XIV. stoljeću turko-mongolski vladar Timur Lenk osvaja Perziju, njezina će bogata tradicija zauzvrat osvojiti timuridsku dinastiju i dovesti do procvata lijepih umjetnosti, književnosti, matematike i astronomije u Samarkandu.

U XV. st. timuridska prijestolnica postaje jedno od svjetskih središta astronomije; njezini učenjaci izrađuju katalog s položajima 992 zvijezde, kalendare i radove iz sferne trigonometrije s čime će se zapadni svijet upoznati tek čitavo stoljeće kasnije.

Putem svile po svoj prilici putuju i prvi kršćanski misionari.

Za franjevce je zabilježeno da su posjetili područje Karakoruma, a 1307. godine u Pekingu je osnovana prva rimokatolička biskupija.

Svima je poznato da je Marko Polo putovao na Daleki istok, međutim, manje je poznato da je istovremeno i Daleki istok slao svoje predstavnike na Zapad.

Rabban Bar Sauma, nestorijanac ujgurskog porijekla u službi turko-mongolskih kanova, boravi kao izaslanik u zapadnim kršćanskim zemljama gdje se susreće s tadašnjim papom Nikolom IV. i europskim vladarima toga vremena.

Dok Marko Polo opisuje Istok iz kuta jednog zapadnjaka, Bar Sauma daje sliku Zapada očima jednog istočnjaka.

To je vrijeme potpunog otvaranja komunikacijskih kanala koje će imati dalekosežne posljedice na razvoj ne samo europske znanosti i umjetnosti nego i svih ostalih kulturno manje razvijenih krajeva kroz koje putevi prolaze.

Jedan od značajnih primjera tadašnjeg intenzivnog kulturološkog prožimanja jest kineski grad Chang’an, prijestolnica desetak kineskih dinastija, koji je već u VIII. st. imao dva milijuna stanovnika.

Na velikoj gradskoj tržnici Chang’ana završavao je istočni krak Puta svile. Grad je imao dvanaest ulaza određenih sukladno tradicionalnoj kineskoj vještini geomantije i više vrsta kanala, ovisno o tome da li se radi o vodi za piće, vodi za zalijevanje vrtova ili otpadnim vodama.

Miješanje kultura rezultiralo je time da su uz carska svetišta predaka ravnopravno izgrađeni budistički i taostički samostani, zoroastrijska svetišta i nestorijansko-kršćanske crkve.

Put svile

Putevima i cestama nisu putovali samo začini, mirisi i plemeniti metali; daleko je važniji bio prijenos spoznaja, znanja i ideja.

U svim su razdobljima uz kraljevske ili carske puteve bili smješteni gradovi – velika kulturna središta sa svojim bibliotekama i školama, poput Aleksandrije, Perzepolisa, Konstantinopola, Samarkanda, Nalande, Taxile i brojnih drugih.

Primjer putnika, redovnika, učenjaka i prevoditelja je Kinez Hsuan Tsang iz VII. st.

U zapisima s putovanja Hsuan Tsang opisuje svoja istraživanja ranih budističkih tekstova u mahayana-budističkim samostanima Nava Virahe koji su uključivali stotinjak samostana kraljevstva Kapise sa šest tisuća svećenika i tisuću četiristo godina stare samostane kraljevstva Uddiyane s osamnaest tisuća svećenika.

Boravi u Samarkandu, te kasnije u indijskim školama i hramskim samostanima Nalande i Ajante.

Nalandu opisuje kao sveučilište …čije samostane okružuju azurni bazeni ovjenčani plavim lotosima, pomiješanim sa sjajnim cvjetovima kanaka, dok izvan samostana šume manga nude stanovnicima gustu i zaštitničku sjenu.

Opisuje Nalandine zvjezdarnice, domove za svećenike na četiri kata s iscrtanim zmajevima i crvenim stupovima, tri ogromne biblioteke u kojima deset tisuća učenika i dvije tisuće učitelja proučava svete tekstove različitih religija, medicinu, astronomiju, matematiku, fiziku, logiku, metafiziku, filozofiju i druge znanosti.

Hsuan Tsang navodi da su đaci dolazili iz Japana, Tibeta, Kine, Perzije, Europe.

On sam po povratku u Kinu iz indijskih škola donosi više od stotinu mahayana budističkih i oko šest stotina drugih filozofskih tekstova.

Uz carevu podršku, u gradu Chang’anu otvara veliki prevoditeljski carski ured i do kraja života posvećuje se prevođenju sakupljenih djela.

Nijedna kultura, nijedan narod ne mogu opstati sami.

Međusobni susreti i upoznavanje pridonose njihovom uzajamnom razumijevanju, toleranciji i prihvaćanju, što vodi rastu i razvoju kultura i naroda.

To su one vječne vrijednosti kojima se tka povijest čovječanstva i koje sprečavaju nepotrebne sukobe i razaranja.

Stari su Latini to opisali pojmom communicare, koji znači podijeliti međusobno nešto što je vrijedno: misli, spoznaje, emocije.

A ono vrijedno što podijelimo jedni s drugima povezat će nas i učiniti jedinstvenima.

Možda su upravo to stoici imali na umu kad su naglašavali da čovjek treba težiti tome da se osjeća građaninom svijeta, onim koji će se uspjeti izdignuti iznad granica koje čine planine, pustinje, mora ili mi ljudi, i osjećati se povezanim s nasljeđem čovječanstva.

Jer, prisjetimo se, povijest nije stvar prošlosti i prolaznosti, nego života utkanog u iskustvo vječnosti.

Oaza i grad Tunhuang bila je jedna od glavnih postaja na Putu svile, raskršće iz kojeg jedan krak vodi prema dalekom sibirskom sjeveru i Japanu, drugi na jug prema Lhasi, srcu Tibeta, dok glavna cesta nastavlja prema unutrašnjosti Kine.

U gradu se prožimalo srednjovjekovno europsko, indijsko i kinesko kulturno nasljeđe ponajprije vidljivo u danas otkrivena 492 špiljska hrama Mogao ili Špiljama tisuću Buddha, u kojima je 1900. godine gotovo slučajno pronađeno oko šezdeset tisuća tiskanih dokumenata, rukopisa i ulomaka tekstova datiranih u razdoblje od IV. do XIV. st.

Prema legendi, hramova je bilo više od tisuću, a svećenici su se bavili prikupljanjem zapisa budističkih kanona, izvornih tumačenja, molitvi, djela konfucijanizma, taoizma, nestorijansko-kršćanskih zapisa, administrativnih državnih dokumenata, rječnika i kaligrafskih vježbi.

Brojni hodočasnici ostavili su na zidovima hramova oslikane murale.

Autor: Ivančica Krivdić

http://nova-akropola.hr

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!