Kalendar događanja

Član mlabos

Upisao:

mlabos

OBJAVLJENO:

PROČITANO

144

PUTA

Aleksandar Makedonski

Aleksandar Makedonski
Povijest poznaje ljude za koje se kaže da su obilježili svoje epohe, da su im dali pečat. I bilo da se taj pečat pokazao kao dobar ili loš, ostao je zabilježen: prvo u svijesti suvremenika i kroničara, a kasnije je na različite načine – kroz povijesne bilješke, legende i pripovijesti – došao i do nas.

Aleksandar Makedonski

Povijest poznaje ljude za koje se kaže da su obilježili svoje epohe, da su im dali pečat.

I bilo da se taj pečat pokazao kao dobar ili loš, ostao je zabilježen: prvo u svijesti suvremenika i kroničara, a kasnije je na različite načine – kroz povijesne bilješke, legende i pripovijesti – došao i do nas.

Vjerojatno će se taj put prenošenja nastaviti i u budućnost, jednom svjedočeći o moralnoj i duhovnoj snazi, čvrstoći i mudrosti, a drugi put o tiraniji, pohlepi i mržnji, suočavajući nas tako sa spoznajom da čovjeku nije nemoguće ni jedno ni drugo, te da mu je uvijek pružena mogućnost izbora.

Povijest poznaje i “slavne” i “proklete”, ali priče o ovima potonjima ostavit ćemo za neka ljepša i svjetlija vremena – da bi poslužile kao blago upozorenje, i otvorit ćemo “knjigu života” jednog “slavnog” – da bi možda poslužila ne kao knjiga, već kao pouka.

Jer kako kaže jedna izreka: “Bezvrijedna je knjiga iz koje se ništa ne nauči.”

Legenda o Aleksandru Makedonskom počinje već i prije njegovog rođenja.

  

Aleksandrovi roditelji, kralj Filip II Makedonski i epirska princeza Mirtali (kasnije prozvana Olimpijadom), bili su snovima upozoreni na njegov dolazak i na neobičan značaj koji bi on mogao imati.

Kako su Filip i Olimpijada bili posvećeni u samotračke misterije Kabira, nisu olako odbacili poruke snova već su pozvali tadašnjeg najznamenitijeg proroka Aristandra Telmisijca da ih protumači.

 Olimpijada je usnula da joj uz grmljavinu u utrobu udara munja i pali vatru koja se cijepa na mnoštvo plamenova koji se zatim posvuda raspršuju i konačno iščezavaju.

Filip je pak usnuo da pečati utrobu svoje žene pečatom s grbom lava.

Po svim tim znacima Aristandar je ustvrdio da je Olimpijada trudna “jer ništa se prazno ne pečati”, te da će dijete imati karakteristike lava.

Delfijsko proročište savjetovalo je Filipu da štuje Zeusa-Amona (čiji su simboli munja i ovnovski rogovi) iznad svih bogova, što je Filip i učinio, udaljivši se uz to iz Olimpijadine ložnice uvjeren da nju posjećuje neko božanstvo.

Tako je “naviješteno” Aleksandrovo rođenje.

Na dan kad je Aleksandar prvi put zaplakao, negdje početkom mjeseca hekatombeja (kraj srpnja) 356. g. pr.Kr., izgorio je hram Artemide Efeške – “što nije nikakvo čudo,” kaže povjesničar Hegesija, “jer ona je na drugoj strani bila zauzeta Aleksandrovim rođenjem” (Artemidu su smatrali i zaštitnicom poroda) – a Filip je izvojevao tri pobjede.

 Proroci predskazaše da će dječak, čije je rođenje ovjenčano trima pobjedama, i sam biti nepobjediv.

Princip nepobjedivosti sadržan je u suštini božanstva Zeusa-Amona čije je dvojno grčko-egipatsko ime tek forma koja “utjelovljuje” ne dva različita već jedan isti princip.

 Amona su Egipćani nazivali “Skriveni”, što je samo po sebi isključivalo svaku daljnju atribuciju.

 Amonu posvećena životinja bio je ovan čije bi simboličko značenje mogli definirati kao muški i aktivni princip – volju.

Isto to simbolizira i Zeusov atribut munja.

“Skriveni” Amon predstavlja snagu volje koja stoji iza svega, koja sve potiče, koja probija prepreke (poput ovna) i koja je nezaustavljiva i nepobjediva, ako je čista i duhovna.

Zeus-Amon predstavlja vrhunski duhovni i solarni princip, snagu čiste volje koja transformira sve u sebi i na isti se način odražava na okolinu.

U vezi s ovim Aleksandar, prikazan na grčkom novčiću, stateru, nosi ovnovske rogove, predstavljajući tako “Amonova sina”, onog koji na kraju astrološke ere Ovna (Ariesa) treba transformirati stare istrošene forme i “probiti” impuls novog za nastupajuću eru.

Stara središta iz kojih je emanirala duhovna i politička moć više nisu bili dostatna jer svijet se izmjenio i tražio neke nove načine.

Egipatska duhovna, teokratska država propadala je s vremenom pod najezdama barbarskih plemena, većina mudraca bila je umorena ili su tajno podučavali u ezoterijskim bratstvima.

Helenski je svijet bio razjedinjen, čitavim poznatim svijetom vladao je kaos, bezobzirni pljačkaški ratovi, uništavanje i rasulo.

S druge strane, filozofsko-mistične doktrine Kaldejaca, Egipćana i Maga postale su previše maglovite i intuitivne jer u svijetu je bilo sve manje onih koji bi ih razumjeli i “transplantirali” u egzoteričnije i masama prihvatljivije forme.

Mnogi su lažni mudraci i kvaziproroci svojim tumačenjima uspjeli tek uništiti mnoštvo autentičnih simbola i učenja.

Međutim, grčka je filozofija preko Sokrata, Platona, Pitagore, stoika i mnogih drugih kreirala misao ne manje duhovnosti, ali veće primjenjivosti, te je Atena postala gotovo neprikosnoveni kulturni centar.

Ali Atena je tek jedna mala točka na širokoj karti svijeta, točka koja se “ne šeta.

” Razjedinjenost grčkih gradova u to je vrijeme bila velika, vladala je zasićenost, sofisticiranost i dekadencija koju je već Sokrat kritizirao, a Aristotel bespoštedno ustvrdio: “Atenjani su izmislili žitarice i zakone. Žitarice su znali primijeniti, ali ne i zakone.”

U takvom je svijetu rastao Aleksandar do svoje dvadesete godine kad je preuzeo makedonsko prijestolje nakon Filipova umorstva.

Kao i svi oni koji su bili predodređeni za vladare, i Aleksandar je bio podvrgnut vrlo strogom sustavu obrazovanja u svim znanjima i vještinama potrebnim jednom kralju: od glazbe i gimnastike do etike, politike, poezije i ratničkih vještina.

Leonida, njegov prvi odgajatelj, usadio mu je čvrst spartanski duh koji ne pati u oskudici i ne prepušta se bogatstvu, i koji s podjednakim filozofskim mirom i razboritošću prima sve životne zadaće.

Na Aleksandrov upit o receptu za dobar i valjan ratnički život, Leonida mu je savjetovao: “za doručak noćni marš, a za večeru laki doručak.”

Aleksandrov stoički odgajatelj, u brizi da ovaj ne izraste u mekušca, pregledavao mu je čak i škrinje s odjećom, da ne bi Olimpijada priložila štogod nepotrebno i luksuzno.

Zahvaljujući Leonidi, a i svom karakteru, Aleksandar je uvijek bio uzdržljiv u tjelesnim užicima ono nekoliko puta što se prepustio društvu i vinu uvjerilo ga je da je bolje izbjegavati ono zbog čega bi kasnije morao crvenjeti.

Stoici su ipak pronašli zamjerke Leonidinom odgoju tvrdeći da ni sav stoički odgoj nije uspio iz Aleksandra istjerati njegove neskromne težnje.

Mladi Aleksandar je, kažu, imao nepokornu ćud pustinjskog pijeska: kad ga mirno držiš, on stoji na dlanu, no čim ga počneš stezati pesnicom, on nezaustavljivo istječe.

Na Aleksandra se moglo djelovati samo lijepom i razumnom riječju, dok bi prisila rađala tvrdoglavost, pa čak i aroganciju.

Lisimah, službeni skrbnik koji je Aleksandra nazivao Ahilom, probudio je u njemu zanimanje za Homera, posebice za Ilijadu.

U kronikama je ostalo zabilježeno da je jedan primjerak Ilijade prošao čitav osvajački put s Aleksandrom, čuvan u posebnom kovčežiću ili pod njegovim jastukom.

Smatra se da ga je u platonička učenja uveo tadašnji čelnik Akademije Ksenokrat, učeći ga principima idealne države i državnika te postulatima političkog ideala.

U dobi od petnaest godina poučava ga Aristotel u fizici, metafizici i poetici, a čini se da je tada sazrio i za posvećenja u akroamatička i epoptička učenja koja su izabrani primali ne iz knjiga, već izravno od učitelja.

Ova su učenja bila inicijantskog tipa i kroz njih je učenik bivao posvećen u mistične tajne i doktrine dublje od uobičajeno poučavane fizike, etike i politike.

Aleksandrov lik i stas ovjekovječio je kipar Lizip, a mnoge povijesne kronike opisuju ga kao mladića vrućeg temperamenta, pristalog izgleda, velikih očiju i valovite, kestenjaste kose.

“Put mu je bila svijetla i svježa, a karakteristično naginjanje glave i čeznutljiv pogled oponašali su mnogi njegovi prijatelji”, kaže Plutarh.

Aleksandar je, postavši kraljem, nedvojbeno bio omiljenije društvo no što je bio kao princ, jer je u dječačkim godinama stekao reputaciju naglog i često oholog momčića, dok je s godinama i učenjem uspio sasvim obuzdati mnoge mane i razviti mnoge vrline među prorečenim mu “karakteristikama lava”.

Aristoksen je zabilježio i jednu zanimljivu tvrdnju: Aleksandrova koža ugodno je i intezivno mirisala, tako da je tim mirisom odisala i njegova odjeća, a dvorski dnevnik vođen o njegovoj smrti kaže da mu tijelo nije pokazivalo znakove raspadanja, niti je izgubilo svježinu, mada je danima bilo izloženo vlažnoj i zagušljivoj atmosferi. Slične legende mogu se pronaći i u kršćanskom svijetu, a tiču se svetih ljudi koji su u “božjoj milosti” ili “imaju božansku dušu”.

KRALJ-FILOZOF

U dvadesetoj godini, kao što je već spomenuto, Aleksandar postaje kraljem Makedonije.

Njegov prvi poduhvat bio je ujedinjavanje razjedinjenog grčkog svijeta protiv snažne i prijeteće Perzijske države pod Darijem.

Nakon neophodne demonstracije sile razaranjem izdajničke Tebe, Aleksandar je uvjerio Helene u svoju izreku “nema neosvojivog za srčane, niti dovoljno sigurne tvrđave za slabiće”, te je nakon raznih predomišljanja, “podvodnih” politika, parcijalnih interesa i kolebanja, napokon ujedinio veći dio Grčke te, postavši vođom, krenuo u pohod na Perziju.

Ipak, nije sebi olako oprostio razaranje Tebe pa je kasnije svaki Tebanac od njega dobio zadovoljštinu za svoja traženja.

U samom gradu poštedio je sve strance, sve svećenike i hramove, Pindarovu kuću i sve njegove potomke, dok je ostale predao u zarobljeništvo.

Osvajanjem Perzije zapravo počinje ono što bismo mogli nazvati Aleksandrovim Djelom.

Mnoge povijesne kronike svjedoče da naziv kralja-filozofa nije nimalo ishitren, niti je pridjev “Veliki” opis njegovog stasa.

Svojim mudrim postupcima, plemenitošću prema perzijskim zarobljenicima i narodu, poštovanjem i predanošću koje je uživao među svojim vojnicima te izbjegavanjem bilo kakvog uobičajenog pobjedničkog rituala kao što su paleži, pljačke, napastovanja i mučenja pobijeđenih, stekao je poštovanje samog Darija.

Poraženi vladar je na samrti izrekao najveće priznanje koje se može izreći neprijateljskom vojskovođi: “Ako je došao čas… da propadne Perzijsko carstvo, ne sjeo ni jedan drugi čovjek na Kirovo prijestolje osim Aleksandra.”

Pored prelijepih zarobljenih princeza Aleksandar je prolazio kao da su kipovi te se, kako kaže Plutarh, “nije dotakao niti jedne, niti je obljubio koju drugu prije svoje ženidbe” sa Statirom.

Statira je bila Darijeva kći s kojom se oženio iz političkih razloga.

Neki izvori spominju ovdje njenu sestru Barsinu te nije jasno s kojom se zapravo oženio, ali je sigurno da je to bila jedna od kraljevskih princeza i to tek nakon što je završila školovanje u Grčkoj.

Plutarh navodi da je iz kraljevih postupaka vidljivo kako je pobjeđivanje samog sebe smatrao dostojnijim kralja od pobjeđivanja neprijatelja.

Stvaranje svjetskog imperija po principima Platonove Države na čijem bi čelu bio vladar-filozof, “onaj koji uspješno vlada sobom, uspješno će vladati i drugima”, Aleksandar otpočinje u Perziji, dokazujući ne samo da je veliki vojskovođa, već i mudar državnik.

U početku je Aleksandra zapanjila raskoš i bogatstvo Darijeve kraljevske palače, obilje zlata, ukrasa, mirisa, finih tkanina i svega onoga čega mu je Leonida savjetovao da se kloni, te je uspio samo izustiti: “To bi, dakle, značilo kraljevati.

” Ipak, on sam se uspješno odupro zovu zlata, no to se ne bi moglo reći za njegove prijatelje koji su se uskoro prepustili dokolici i ispunjavanju najrazličitijih želja.

Aleksandar, smatrajući da je Perzijance omekšalo blagostanje, ukori sve družbenike riječima: “Pobjednici trebaju biti bolji, a ne činiti iste pogreške kao pobijeđeni.”

U svojoj je vojsci održavao čvrstu disciplinu i voljnu poslušnost proisteklu iz toga što napadima nije rukovodio iz svog šatora, već iz prvih bojnih redova.

Nije zabilježen niti jedan slučaj odmazde nad stanovništvom, a Aleksandar je svakako pokušavao izbjeći i smaknuće zarobljenih prinčeva ili kraljeva nudeći im dogovor.

Međutim, ukoliko se radilo o izdaji, pljački, oskvrnuću hramova i različitim niskim postupcima, nedostojnim čovjeka i ratnika, Aleksandar je bio strog sudac.

Plutarh, primjerice, bilježi da je zbog napastovanja nekih perzijskih djevojaka Aleksandar dvojicu Makedonaca osudio na smrt, rekavši im da su “životinje rođene na sramotu ljudskog roda”.

Postavši kraljem Perzije, Aleksandar počinje podizati gradove, restaurirati ruševine i stare hramove, graditi i nove uvodi također i nove principe uprave koju ostavlja u rukama lokalnih upravitelja znajući da se ni jedan Grk neće bolje brinuti za dobrobit perzijske zemlje od Perzijanca.

Svoje vojskovođe i prijatelje poženio je princezama Darijeve kuće, a za djecu rođenu iz tih brakova pripremio je grčki način školovanja.

Među perzijskim mladićima izabire trideset tisuća najsposobnijih koje daje podučiti grčkom jeziku i makedonskom ratovanju to su tzv. “epigoni” koji kasnije postaju Aleksandrova zaštitna grupa zvana “Čuvari”.

Svojim sustavom vladavine i zakonskim odredbama nastojao se što više približiti domaćem narodu, ne oduzimajući mu ništa od onoga što je imao, a postupno uvodeći novo, smatrajući da će zbližavanjem i obrazovanjem učiniti više nego silom i strahom.

Neki su povjesničari skloni Aleksandra prikazivati kao ambicioznog tiranina.

Međutim, među konkretnim dokazima nalazimo jasno opovrgnuće tih tvrdnji.

Ono što se može prepoznati, to je ruka zrelog i mudrog vladara, a svakako i vrlo čvrsta volja i jasan cilj.

Protiv teze o tiraninu govori i Aleksandrovo poštivanje svih religija, svih hramova ma kojem božanstvu oni pripadali.

Nepostojanje religijske isključivosti očevidno je iz tvrdnje: “Bel je Sunce, Amon je Sunce, a i Zeus je roditelj bogova i ljudi.”

U Aleksandrovo vrijeme, uzajamno prožimanje i komunikacija među formalno različitim, a suštinski istim religijskim sustavima bili su potpuno slobodni i, što se njega tiče, lišeni bilo kakvog protežiranje jednog nad drugim.

Osvajanja u Indiji bila su jednako slavna, ali i mučna.

Vojska je bila već sita stalnog pokreta i mada moralno još na visini, sve češće su se javljala nezadovoljstva.

Sam je Aleksandar bio nezaustavljiv, kao u nekoj čudnoj žurbi: sedam dana nakon ranjavanja koje je lako moglo značiti njegov kraj, već je bio na čelu svojih ratnika.

Zar je slutio da mu nije ostalo još mnogo vremena?

Indija je bila podijeljena u more malih kraljevina i Aleksandar je naumio osvojiti ih sve do porječja Gangesa.

Na svom je putu među pobijeđenima plemenitošću zaslužio poštovanje i nevjerojatno je s koliko njih se rastao u najvećem prijateljstvu uz sporazum koji je odgovarao njegovim nakanama.

Jedna od najtežih bitaka odigrala se u sukobu s kraljem Porom, za kojeg kažu da je bio ljudina te je sjedeći na slonu izgledao kao što drugi čovjek izgleda na konju.

Konačno, kad je uspio zarobiti Pora i sam se uvjeriti u njegovu čestitost i ne samo ratničke sposobnosti (Makedonci su pretrpjeli velike gubitke), ostavio mu je njegovu kraljevinu i još mu dodijelio dio ostalih osvojenih područja.

Bio je to Aleksandrov sustav, sustav mudrog kralja i državnika koji uvijek pronalazi onog najboljeg i najvaljanijeg, najsposobnijeg da pravedno vlada i dobro se bori, i ostavlja ga da upravlja svojom zemljom.

Pri tome se Aleksandar malo obazirao na nasljedstvo i “plavokrvnost” ukoliko nije bila popraćena i kraljevskim vrlinama.

Osvojivši Indiju, ispunio je proročanstvo Gordijskog čvora: “Onaj tko razmrsi ovaj čvor postat će kraljem svijeta.”

Neki izvori govore da je Aleksandar izvukao mač i čvor naprosto presjekao, dok Aristotel tvrdi da ga je razvezao, ali upotrijebivši neku lukavštinu.

I ova Aristotelova tvrdnja ne mora se uzeti zdravo za gotovo, jer

Aristotel je nakon razlaza s Aleksandrom o ovome često davao zajedljive komentare, a ni Aleksandar mu nije ostajao dužan.

Tako je jednom rekao: “Poznati su prokušani aristotelovski sofizmi koji bi te htjeli uvjeriti kako je bijelo crno, a crno bijelo…”

Pripovijest o “proročanstvu čvora”, čini se, ima neke simboličke podudarnosti s jednim drugim legendarnim kraljem zapadnog svijeta – kraljem Arturom, koji je ispunio proročanstvo da “onaj tko izvuče mač iz kamena pravi je kralj Engleske”.

U simbolizmu ove potonje legende, mač se tumači kao duhovni aspekt čovjeka, onaj muški i aktivni princip čiste volje koji oslobađa od okova materijalnog svijeta (kamena).

Isti princip susrećemo kod Aleksandra: princip volje koja nadilazi ograničenja racionalnog uma te ne gubi dragocjeno vrijeme na intelektualnom i analitičkom proučavanju problema i ne pokušava razmrsiti nerazmrsivo, već djeluje izravno, “rezom” koji predstavlja katarzu, “pročišćenje” mučne situacije, rješenje i brzo otvaranje puta za novi početak.

Rez mača (volje) ravan je poput zrake svjetlosti puštene u tamu koja nikad ne vrluda i uvijek ide prirodno najkraćim i najdjelotvornijim putem.

Nakon što je došao do “kraja svijeta”, sagradivši jedan od najvećih imperija u povijesti čovječanstva i jedan od najljepših gradova antičkog svijeta –Aleksandriju, s velikom bibliotekom koja je sadržavala svu značajniju ostavštinu umjetničke, znanstvene i filozofske misli.

 

Nakon što je dvanaest i pol godina živio životom kraljevske i ljudske odgovornosti za nebrojene narode i kulture koje je objedinio, nakon što je uspostavio most između Istoka i Zapada, Aleksandar Veliki umro je od groznice 10. ili 13. lipnja 323. g. pr.Kr. nešto malo prije svog trideset trećeg rođendana.

“I ma što da mu se može prigovoriti,” kaže povjesničar Arijan, “tiče se samo onog snažnog i često silovitog dijela Aleksandra, ali tada to isto vrijedi i za sve one stare i slavne kraljeve poput Minosa, Eaka ili Radamanta koje ipak nitko ne naziva arogantnima jer su se usudili nazvati Zeusovim sinovima.

A Aleksandar nije ništa slabiji od njih, niti je manji od Tezeja ili Jazona.”

Drugi povjesničar, posve na strani Aleksandra, govori onima koji ga kritiziraju da pogreške ne čine Aleksandra manje vrijednim divljenja, a oni sami, umjesto da kritiziraju, neka pokušaju dosegnuti ono što je Aleksandar učinio i neka to još pokušaju učiniti s manje pogrešaka, tada će im i kritika biti valjanija.

 Imperij koji je Aleksandar stvorio bio je vođen ne ratničkom silom i terorom, već razumijevanjem i uvažavanjem svakog njegovog dijela, svakog jezika i svake kulture kojima nije ništa oduzeto, ništa nije tiranski satrto i zabranjeno, nego je u međusobnom prožimanju samo pokazalo svoju ljepotu, duhovnost, bogatstvo i istu bit.

Aleksandar je svoj život podredio djelu koje nadilazi uobičajene ljudske ambicije i koje, gonjeno tek pukom ambicijom, zacijelo ne bi uspio ostvariti.

Povijest je puna i takvih tužnih primjera.

Njegovi moralni zakoni nisu ostajali na praznoj “političkoj retorici”, nego ih je, prije postavljanja drugima, prvo primijenio na sebi, a to je svugdje i u svako vrijeme odlika ljudi koje su Grci nazivali herojima.

BUKEFAL

Jednom su Filipu ponudili da kupi prekrasnog konja, nazvanog “Bukefal” zbog bijelog znaka na čelu u obliku bikovske glave.

Kad je htio isprobati konja, ustanovi da je ovaj sasvim divalj i nepokoran, i već kad je htio odbiti kupnju, umoli ga Aleksandar, tada još dječak, da ga on pokuša ukrotiti.

Aleksandar bez straha priđe Bukefalu, pogladi ga i okrene prema suncu, jer mu se činilo da konja uznemiruje to što vidi sjenu kako pada preda njega i titra oko njega. Dječak se vinuo na konja i obuzdao ga bez udaranja i trzanja, te ga pognao u trk.

Filip i njegova pratnja zanijemili su od straha, ali kad se Aleksandar sretno vratio, sav ponosan i radostan, svi zaklicaše.

Nakon što je Aleksandar sjahao, priđe mu Filip i poljubivši ga u čelo reče: “Sine, traži kraljevstvo sebi ravno, Makedonija za tebe nije dovoljno prostrana.”

Aleksandar i njegov odgajatelj Leonida jednom su palili miomirise u žrtvu bogovima.

Aleksandar dobrano zahvati u posudu s tamjanom, našto će Leonida: “Aleksandre, kad postaneš gospodarom zemlje mirodija, tada ćeš bogato žrtvovati sada pak štedljivo upotrebljavaj ono što imaš.”

Mnogo kasnije, kad je Aleksandar osvojio Siriju, odmah je sakupio nekoliko

kovčeži ća miomirisa i poslao ih Leonidi popraćene porukom: “Poslali smo ti obilje tamjana i mirte da prestaneš tvrdičiti prema bogovima.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

KOLOVOZ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član iridairida

    Ahoooj yahoo, pa gdje si ti...?

    22.08.2019. 13:37h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobar dan Magicusi.

    22.08.2019. 11:29h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, hvala ti za odlično tumačenje mog sna, a posebno za drugi komentar - živa istina!

    16.08.2019. 17:32h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Sretan Vam blagdan, uživajte u ovom danu. Lp

    15.08.2019. 07:26h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    draga Majo, želim ti sretan rođendan

    06.08.2019. 13:49h
  • Član mkrmarmkrmar

    Pozdrav svima !

    04.08.2019. 16:44h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥L.p

    02.08.2019. 14:00h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Charles Darwin – Postanak čovjeka Galileo Galiei