Baš jučer, kao uostalom i svakog drugog dana, Mirta je prolazila hodnicima njihovog zajedničkog svijeta. Da, paralelno ga je dijelila s Matkom. Rrijetko kada bi se namjerno okrznuli u prolazu, moglo se to dogoditi tek slučajno, kao što su slučajno, danas, u isto vrijeme sjeli za veliki stakleni stol.
Prostor je ispunio zvuk dodira metala o porculan i strašna buka šutnje koja se razbijala o prozirnu površinu stola. Tišina je stajala oko njih u oštrim nepravilnim oblicima.
Kroz odškrinute zavjese pojavilo se sunce i obasjalo te oštre iskrice šutnje. Zabljesnule su punim sjajem. Šutnja je na trenutak postala zlato koje je ispunjavalo prostoriju. Ali oblak je bez imalo milosti prekrio sunce i šutnju opet pretvorio u sivi muk. Šutnja je postala samo obična šutnja. Teška kao olovne boje kišnoga dana.