OD NJEGOVA REBRA

»I Gospod Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro i mjesto popuni mesom. I Gospod Bog stvori ženu od rebra...« — i zašto baš morade ovako prozaično. Ta on je stari ne­ženja, odakle baš mjernu smisao za parove? Svi bismo ga više voljeli da je dao neki uniseks, autoseks, ili da nas mirno ostavi u multiseksu s majmunima u raju? Jadni teolozi natežu se kako bi ovu biblijsku ver­ziju ugonetali.

U spisu »Spiralni putevi gospodnji« prvi put je riješena ova bi­blijska tajna. Pravac je muško, krivulja je žensko, kažu umjetnici. Energija svemira juri pravolinijski sve dok se ne savije u zvjezdane sisteme. Muškarac je usredotočen, ide ravno, govori pravo, nišani, juriša, napreduje, proibija se prema njoj. Materija je žensko i očituje se u okruglinama. Žena se savija, obvija, skuplja, prima, zatvara, čuva, održava. Sva okrenuta unutra, svom krugu, djeci, domu, i što je okru-glija to je i bolja i ljepša. Energija vrši agresiju na obline, da zarobi, vrti se ako nje, da probije, uđe do jezgra, oplodi. Za tu oplodnju ona opija i upija, on obija i ubija; sve uz opasnost ismrti, misterij brakova i ratova, prirode koja se prirađa.

Granicu pravca i kružnice nalazimo u spirali, tom iskonskom sim­bolu, gdje očito pravac prelazi u krug, muško u žensko. Pravac energije u jurišu na okrugline sve se više svija i jednom prelazi u kružnicu. Već prije toga javlja se izbočina koja nije ni pravac ni kružnica, a baš liči na rebro. Tu je i nađen onaj zagonetni broj ljepote, omjer 61,8:38,2 — omjer koji se toliko puta nalazi na svim tijelima na Zemlji i na nebu. Spajanje principa muško-žensko, pravac-krivulja, daje osnovni koncept za produženje života glasom ljepote; nešto iz davne sumerske predaje gdje se rebro zvaše »ti« u značenju snage reprodukcije života.

Atlantski su narodi tajne erosa izravno vezali na kosmioki eros; sjećanja na to ostalo je kod izapotopnih ljudi. Zato su obožavali polnc organe, nosili ih u procesijama, bdjeli na njihovim kipovima, svečano deflorirali djevice. Otuda je kod Hindusa lingam simbol kosmičkih počela muško-ženskoga, Šiva koji ruši i stvara, Šiva-Šasti koji održava. Li je idol kome se klanja nevjesta, mažući zaručniku čelo uljem i upi­sujući svastiku. Na kipu falusa bdiju i svećenici Acteka i Grka, nose ga u povorci. Od davnina se štuje u Japanu kao »Injose.ki«. Taj časni Li u našoj kulturi postade nož za klanje ljepote, skriven pod crnim kaputom licemjera. Japanske princeze predhodno vode bludni život i niko se ne zgražava. Indijski hram je pun kipova koitusa i niko lo ne profaniše. Na otoku Onogoro koitus znači »kojiki« = smrt i život, Jang i Jin. Bajadere su bludnice i svetice, ženski filozofi. Osim par po­etskih imena za vaginu Kinezi još imadu izraz »nii-sja-jin« = donji ženski princip svemira. Još od doba stradale Atlantide simbol spirale svuda znači osnovno žensko prapočelo, vječno-žensko, maternica, va­gina. U tom smislu štuju čak i prirodne udubine na zemlji; sve je sve­tinja što potsjeća na svemirsku tajnu. Jao, časna sestro, koja trpiš i strahuješ, gdje smo to spali da »nek sve ide u p. m.« Prezreli smo prastare gnoze, teolozi kriju spolovila kao organ Nečastivoga, civiliza­cija nas jezivo udalji od poštovanja prirode. I tako ONA i ON srame se što su ljudi, »vide da su goli«, ne vide osnovnu svemirsku svetu tajnu između sebe.